Egon Schiele, ‘Čovjek i smrt’, detalj. /Wikipedia/
PERVERZNJAK – TIP NAŠEG VREMENA
Perverznjak nije samo onaj koji nanosi tjelesne boli, kao što je sadizam, ili onaj koji zlostavlja ili ponižava drugoga. Osim toga, cilj perverznjaka je da izazove tjeskobu u drugome
Donosimo integralni prijevod predavanja o perverziji poznatog talijanskog psihoanalitičara, lakanovca, Massima Recalcatija. Predavanje je dostupno na ovom linku. Prijevod s talijanskog: Predrag Mijić, polis.ba
Perverznjak nije lik iz progonstva (egzila). Perverznjak je gospodar. On je gospodar uživanja. Perverznjaka ne zanima istina, ne zanima ga želja, ne zanima ga simbolički red, ne zanima ga zakon. Perverznjaka zanima samo jedna stvar: vlastiti apsolutni užitak. U tom smislu je gospodar uživanja – kako ga definira Lacan. On je gospodar koji privlači prije svega neurotičare koji su izgubljeni u neprestanom nastojanju da se provuku sa što manje problema kroz život. Suočeni s perverznjakom možemo odustati od kritičke prosudbe i dopustiti da nas očara, zavede, bez ikakve sumnje. Perverznjak ne poznaje samokritiku, sumnju, nesigurnost, osjećaj krivnje, osjećaj srama. Ovdje ne opisujem konkretnu osobu.
Suprotno tome, neurotik je subjekt sumnje, nesigurnosti, subjekt koji se nastoji provući kroz život bez velikih problema, poput svih nas. Možemo reći, on je subjekt bez kompasa, izuzev oca-kompasa, očevog imena. Perverznjak ne vjeruje u oca, ne vjeruje u očevo ime. Smatra da je otac fikcija, krinka. Postoji samo jedna stvar u koju perverznjak vjeruje, a to je snaga nagona, poriv nagona za uživanjem. Vidjet ćemo to detaljnije. Nadam se da ću vas dobro pratiti kroz ovaj svemir. To je turoban svemir s mračnim staklima, na neki način je pun hrapavih predmeta.
Dakle, prije nego što uđemo u detalje analize uzroka perverzije, pođimo od Freuda, kao što smo već učinili i u prethodna dva susreta. Možemo reći, prije svega, Freud nam daje strukturalnu verziju perverzije, to jest, uobičajenu. Freud smatra, da su ljudska bića, ukoliko ljudska, bitno perverzna, tj. da je ljudski nagon – drugačije od životinjskog instinkta – iskrivljen, perverzan. Nagon uživa na poremećene i čudne načine, na načine koji izgledaju – kaže Lacan komentirajući ovo Freudov djelo – kao nadrealistički kolaž. Ne postoji ništa realistično u nagonu.
Možemo reći iz ove perspektive, nagon proizvodi stvarnosti, nadrealističke stvarnosti. Stoga, na primjer, čovjek može izgubiti glavu zbog cipela s petom ili zbog nekih posebnosti. Teško je vidjeti jednog bika koji požudno gleda kravlju grivu ili njene papke. Životinjski instinkt reagira na zakone godišnjih doba, na mirise, na paunov rep koji se u određenom trenutku otvara na određeni način u određenim bojama. Instikt reagira smjesta. Instinkt je nepogrešiv. Prirodni instinkt, životinjski instinkt je nepogrešiv. Mi smo lišeni ove nepogrešivosti. Zato što se na prirodnom temelju instinkta proizvela stvarnost nagona, koji je iskrivljavanje instinkta. Uvijek možemo citirati fetišista koji jasno pokazuje da se seksualni nagon ne može nikada u čovjeku, potvrđujem, ne može se nikada ograničiti samo na reprodukciju.
Nagon donosi sa sobom višak, anarhiju, požudu. Činjenica je da nagon uživa perverzno od djetinjstva, kaže Freud. To Freud koncipira u tri eseja o seksualnoj teoriji iz 1905. Sâmo dijete, tj. seksualnost djeteta, s perverznom polimorfnom seksualnošću, što to za mene znači perverzno polimorfno?, znači da dijete uživa u svojim tjelesnim otvorima, u svim svojim otvorima na tijelu: oralnom otvoru, analnom otvoru, otvoru na očima, otvoru na ušima. Užitak ljudskog tijela, užitak je koji se širi, da tako kažemo, po cijeloj površini tijela.
Freud smatra, da su ljudska bića, ukoliko ljudska, bitno perverzna, tj. da je ljudski nagon – drugačije od životinjskog instinkta – iskrivljen, perverzan.
A dijete je za Freuda primjer u kojem se ova uobičajena perverzija stvara, koja nije patologija, nego perverzna struktura nagona. Infantilna seksualnost, kaže Freud, je predgenitalna seksualnost, u smislu da je polimorfna seksualnost, koja stimulira otvore, posebno oralni i analni, na kojima smo se dugo zadržali u posljednjoj lekciji o posesivnoj neurozi. Ovi otvori postaju mjesta, recimo, gdje se užitak lokalizira. Dakle, suočeni smo sa strukturalnom perverzijom ljudskog bića koju ne možemo naći u životinjskom svijetu. To se tiče upravo bića koje govori, bića koje nastanjuje jezik. Lacan to naziva nadrealističkom dimenzijom seksualnosti. Ljudska seksualnost je uvijek isprepletena. Psihoanalitičar mora posumnjati kada je seksualnost linearna kao u životinjskom svijetu, kada je jasna kao što se pije čaša vode. Moramo biti oprezni, seksualnost nikad nije kao ispijanje čaše vode. Ona nije prirodno ponašanje, ona je složeno ljudsko ponašanje. Slična je nadrealističkom kolažu. Ona je stvarnost kojoj su potrebne riječi, pripovijedanja, vještine, scenariji. Ljudska seksualnost živi od svega ovoga.
Najčišći primjer te scenografije, recimo, na kojoj se hrani ljudska seksualnost je fetišizam. Freud posvećuje fetišizmu izvanredne analize, koje preuzima i Lacan. Čemu nas poučava fetišist? Fetišist je onaj koji postavlja kao predmet svoje želje, ne toliko drugoga, ne toliko želju za drugim – već smo vidjeli u ovom predavanju, ljudska želja je uvijek usmjerena prema drugome – fetišist postavlja u pitanje ovu definiciju želje. S jedne strane, ljudska želja je uvijek usmjerena želji za drugim, to jest, prema želji za željom. Suprotno tome, fetišist kaže: moja želja nije želja za drugim, moja želja je želja za njegovim gaćama, moja želja je želja za njegovim cipelama.
Fetiš narušava dijalektičko predstavljanje želje. Dakle, želja nije više želja za željom, već je želja za nekim inertnim i asesksualnim predmetom koji može biti također odvojen od tijela, ali koji mora pratiti tijelo. To je veliko problematiziranje seksualnosti. Prema Lacanu, to se odnosi prvenstveno na mušku seksualnost. Uobičajena perverzija muške želje je fetišizam. Žensko tijelo se na neki način rastavlja na dijelove, na pojedinosti. Fetišist je zaokupljen jednim dijelom. Muškarci nemaju baš veliku maštu, dijelovi su uvijek isti, ne? Idiotizam muškog fetišizma je činjenica. To se ne može promijeniti.
Ova fetišistička orijentacija muške želje nailazi na žensku erotsko-manijakalnu želju, kako to lijepo pokazuje Lacan, koja traži i zahtijeva da bude voljena. Dakle, imamo na jednoj strani želju koja je hipnotizirana jednim dijelom i koja idolizira dio – muška strana seksualnosti, a na drugoj strani imamo žensku seksualnost koja želi biti voljena, biti potpuno voljena, biti jedina i nezamjenjiva. Mogu li ove dvije predstave ići zajedno? Nikada to nije funkcioniralo, kaže Lacan, i dodaje, nikada neće ni funkcionirati. Lacanov aforizam glasi: Ne postoji spolni odnos. Između fetišizma i erotomanije, između muškog i ženskog teško je, čak nemoguće, ostvariti skladan odnos, tu nema sklada. Stoga parovi koji ostaju zajedno, koji odolijevaju, parovi su koji se odriču sklada, sretno žive u neskladu.
Kako se odnosi Lacan prema ovom prvom Freudovom koraku? Ispravlja ga u jednoj točki, odnosno preuzima sve ovo što sam vam rekao kao važan podatak za opisivanje ljudske seksualnosti. Ipak naglašava jednu točku. Prema Freudu, što nam je poznato, za dijete je majka prvenstveno objekt incestuozne želje. Freud inzistira na razmišljanju o odnosu dijete-majka naglašavajući želju djeteta za majkom. Majka je protupravni, zabranjeni objekt djetetove incestuozne želje. Lacan nam pokazuje drugo lice koje ne poriče ovu Freudovu pretpostavku. Pokazuje nam utjecaje želje za majkom na djetetovo biće. Dakle, Freud stavlja naglasak na želju incestuoznog djeteta za majkom. Lacan nam pokazuje detaljnije utjecaj koji želja za majkom ima na djetetovo biće. Kako majčini fantomi, na primjer, tjeskobe, nadanja, majčinska očekivanja, sudjeluju u definiciji djetetova bića: oni ga oblikuju, oni ga podređuju, oni ga proizvode.
Lacan naziva ovaj izvorni odnos između majke, odnosno želje za majkom, i djeteta, primarna perverzija. To je prvo mjesto na kojem susrećemo Lacanovu riječ perverzija. Što je to primarna perverzija? To je činjenica da u razvoju Edipovog kompleksa trebamo razlikovati, kao što to radi Lacan u Seminaru 5, tri faze. U prvoj fazi primarne perverzije majka svoju kastraciju pokušava kompenzirati kroz dijete, vežući dijete za imaginarni falus vlastitog bića. Dijete postaje ono što popunja majčinu prazninu. Dijete se u ovom faličkom ludilu identificira s imaginarnim majčinim falusom, ono otklanja majčinu nelagodu.
Dakle, imamo jedan par, dijete i majku, identifikaciju djeteta s imaginarnim majčinim falusom. Ovo nije patološko stanje. Događa se da u majčinstvu majka doživljava dijete kao nešto što ispunjava vlastito postojanje, što daje radost vlastitom životu. Recipročno, dijete se osjeća kao ono što donosi radost majčinom postojanju. Ovdje se radi o jednoj hipnozi, ludilu udvoje, zaljubljivanju. Sjećam se kad mi se rodio sin, otišao sam u bolnicu. Vidio sam svoju ženu kako ga doji odmah nakon rođenja, njezin pogled u pogledu moga sina, njihovi pogledi jedan u drugome, pomislio sam – doviđenja.
U sljedeće dvije godine napisao sam četiri knjige. Doviđenja, u smislu da je potrebno polagano otopljenje u kojem ponovno izranja ženski nagon iz plime. Ponovno izranja nakon potrebnog vremena majčin libido koji je potpuno zaplijenjen sinom. To je jedan od razloga zašto parovi zapadaju u krizu. Kada je libido zaplijenjen sinom, onda je čovjek u pustinji. Dakle, važno je da se vrati vjetar otapanja među sve metafore i one manje uzvišenije, da se libido vrati. Primarna perverzija ukazuje na perverziju udvoje: dijete i majka. Želim vam na ovo ukazati, jako je važno, jer sada ulazimo na pravo područje perverzije. Do sada smo vidjeli uobičajene elemente perverzije koji su zajednički ljudskom biću.
Sva su djeca doživjela ovu fazu faličkog pristupa od strane majke. Sva su djeca bila djelomično zaplijenjena majčinskom željom na vrhuncu majčinskog zanosa. Sva su djeca polimorfno perverzna. Svi smo mi polimorfno perverzni. Što želi reći Freudov talent? Da je odrasla seksualnost – Lacan je užasno ironičan s ovim pojmom – takozvana genitalna, odnosno utemeljena na prvenstvu genitalija i na njihovom spajanju. Ova seksualnost ne postoji. Freudov talent nam pokazuje da je u odrasloj seksualnosti, u kojoj genitalije imaju svoje mjesto, uvijek prisutna infantilna seksualnost.
Infantilna seksualnost nikada ne prestaje. Da prestaje, koji bi smisao onda imao poljubac? Kakva je veza između poljupca i potrebe za reprodukcijom vrste? Poljubac je zapravo ostatak, rekao bi Freud, predgenitalne seksualnosti oralne opsesije libida koji stvara zadovoljstvo. Zadovoljstvo kojega nema u životinjskom svijetu. Nisam nikada vidio da se dva psa ljube strastveno. Poljubac je doista tipična aktivnost koja pokazuje u odrasloj seksualnosti prisutnost predgenitalne infantilne seksualnosti. Mogao bih nastaviti s primjerima.
Prema Freudu nagon uživa u samom sebi, u svojoj aktivnosti. Ova aktivnost se koncentrira na erogene zone, koje se definiraju u djetinjstvu, počevši upravo od fiksacije nagona na oralnu, analnu i faličku zonu, i tako dalje. To je šokantna teza. Ne radi se o tome da djeca imaju seksualnost, Lacan je ovo na neki način rekao prije Freuda. Šokantna Freudova teza je da infantilna seksualnost čini srce odrasle seksualnosti, na neki način nepromjenjivo srce. Nagon je uvijek parcijalan. Ne postoji totalni nagon. Parcijalan je zato što nagon uvijek bira, izabire svoje određene predmete. Erotske strasti definiraju naša erotska ponašanja koja nisu nikada sva ista. Moglo bi se reći da ljudska seksualnost nije uopće univerzalna, ako ne odgovara biološkom zakonu instinkta, uvijek je jedinstvena.
Dakle, sve ovo do sada mi je poslužilo kao premisa da uđem u srž stvari. Ovo je temelj, ali važno je imati na umu da je to bio kratak i brz sažetak. Zaista sjajan korak koji Lacan poduzima na području kliničke perverzije je pomicanje interesa s razine seksualnosti – on podrazumijeva da je to uobičajena perverzna razina, instinkt ne upravlja ljudskom spolnošću, danas nije potrebno biti orao da se kaže kako instinkt ne upravlja ljudskom seksualnošću – prelazi s ove točke na drugu točku svoga interesa. Jedini je psihoanalitičar koji pravi ovaj korak. Pita se: ako smatramo perverziju kao nešto uobičajeno – kao što sam malo prije opisao – kao kretanje, stvarnost seksualnog nagona; što je to čista struktura perverzne želje?
Ima više perverznih seksualnih praksi, ali postoji jedna mnoga poznata, pod svjetlima reflektora. Pedofilija je seksualna perverzna praksa. Perverzna u pravom smislu riječi.
To nas zanima. Što je to perverzna želja, ako smo rekli da je ljudska seksualnost perverzna? Lacan kaže da smo kao automobil s kotačima na krovu. U spavaćoj sobi smo automobil s kotačima na krovu. Seksualne prakse su bizarne prakse. Lacan kaže, ne moramo tu tražiti perverziju. Perverzija – i ovdje se razlikuje od Freuda – nije nastrana seksualnost. Perverzija nije seksualno ponašanje koje se smatra izvan norme, jer ljudska seksualnost je sama po sebi izvan norme. Stoga ne trebamo misliti – kako je na neki način mislio Freud, primjerice kako je razumio homoseksualnost – da je perverzija odstupanje nagona od heteroseksualne norme ili od povlastice npr. u odnosu na genitalije drugih erogenih zona tijela.
Lacan dodaje, uzmimo ozbiljno ono što nam Freud kaže, oslobodimo se ovoga problema. Ljudska seksualnost je strukturalno požudna, strukturalno anarhična, strukturalno perverzna. To ne znači za Lacana da perverzija ne postoji. Obratno, kaže, tražimo što je uistinu perverzno, i onda ću vam reći da postoji jedna seksualna praksa koja je perverzna. Ima više perverznih seksualnih praksi, ali postoji jedna mnoga poznata, pod svjetlima reflektora. Pedofilija, primjerice, je jedna seksualna perverzna praksa. Perverzna u pravom smislu riječi. Vidjet ćemo poslije zašto. Za razliku od toga, sve akrobacije koje odrasli par može napraviti u spavaćoj sobi nikada nije seksualna nastranost.
Dakle, pitanje je: Što je to perverzna želja? Prema mome mišljenju, Lacan ovdje dostiže točku izuzetne teorijske visine. Ovo nam služi da razumijemo – dopustite mi ovo osvrtanje na aktualna zbivanja – upravo naše vrijeme. Ako razumijemo perverziju, zahvaljujući Lacanu, možemo razumjeti naše vrijeme. Da bismo razumjeli što je to perverzna želja, moramo prvo napraviti malu preliminarnu razliku. Postoji jedna perverzna, najčešće normalna tendencija želje. Koja? Želja kao i seksualnost ima jezgru, temelj – ako tako možemo reći – obično perverzan, ali ne patološki perverzan. Koji? Onaj koji sveti Pavao opisuje u Poslanici Rimljanima. Lacan je ovdje precizan, to sve već imamo kod svetog Pavla. Postojanje zakona utvrđuje mogućnost grijeha. Da nema zakona, ne bi ni grijeh imao smisla. Na primjer, Kierkegaard gradi cijeli svoj koncept – u svojoj knjizi Il concetto dell’angoscia [Pojam tjeskobe] – na pavlovskom tumačenju mita o postanku.
Da se Bog u biblijskom izvještaju u Knjizi Postanka nije umiješao i zabranio Adamu i Evi pristup stablu spoznaje, odnosno, da nije postavio zakon i granicu, ne bi ni bilo želje za prijestupom te granice. Odnosno, postojanje zakona animira i potiče njegovo kršenje, čak štoviše, mogli bismo reći da ondje gdje postoji zakon i zabranjeni objekt, zabranjeni objekt postaje poželjan. Vidimo kod djece: ako djeci nešto zabranimo, ono što zabranimo izaziva želju. Zbog toga sve prohibicionističke politike, po mom mišljenju – mom skromnom mišljenju, zapravo lijevaju vodu u kantu s rupama. Jer prohibicija uvijek podstiče želju koju bi željela ugasiti. Na primjer, ne postoji bolji primjer od cenzure koja nas upravo tjera da želimo vidjeti ono što je bilo cenzurirano. Cenzura je najjasniji primjer, cenzura potiče želju da vidi.
Perverzija znači učiniti našu volju za uživanjem, naš nagon za uživanjem, jedinim mogućim oblikom zakona. Perverzija nije kršenje zakona, nego pozivanje na novi zakon ad personam. Jedan novi zakon koji je iznad zakona, zakon koji oslobađa od zakona, zakon bez zakona, ovo je delirična jezgra, ako mogu tako reći, zapravo lucidna jezgra perverzije.
Dakle, ako nešto zabranimo, ono što je zabranjeno postaje – kao hrana koja dobiva začin – začin za želju, okus za želju. Ni ovo nema veze s perverzijom. Ovo definira uobičajenu perverznu dimenziju ljudske želje. Nije potrebna psihoanaliza da bi se to razumjelo, to je već znao i sveti Pavao: ono što je zabranjeno stimulira želju i fantazije koje obuhvaćaju želju. Za Lacana je perverzna želja nešto sasvim drugo. Što je to? Ne smije se igrati u napetosti između želje i zakona, ne smije se igrati s prijestupničkim odnosom između želje i zakona. To je prava perverzija. Svaki tinejdžer sa sobom nosi perverznu osobinu. Tinejdžeri loše podnose ograničenja, zapravo, što više postavljamo ograničenja, oni ih više teže prekoračiti ali ne i poraziti ih, to nije perverzija, to je nagon želje koji pokreće zakon.
Prava perverzija je svođenje, da tako kažem, zakona na vlastitu volju za uživanjem. Nije želja ta koja doživljava dijalektičku i antagonističnu napetost prema zakonu, već volja za uživanjem postaje jedini mogući oblik zakona. To je perverzija. Perverzija znači učiniti našu volju za uživanjem, naš nagon za uživanjem, jedinim mogućim oblikom zakona. Perverzija nije kršenje zakona, nego pozivanje na novi zakon ad personam. Jedan novi zakon koji je iznad zakona, zakon koji oslobađa od zakona, zakon bez zakona, ovo je delirična jezgra, ako mogu tako reći, zapravo lucidna jezgra perverzije. Da bi tako uspostavili novi zakon koji će pokazati da ljudski zakon, zakon kojem se svi pokoravamo, zakon kodeksa, zakon simbola, zakon jezika, zakon paktova, zakon ugovora, da su svi ti oblici zakona bezvrijedni. Oni su licemjerje, oni su maska jedinog pravog zakona koji postoji, a to je volja za uživanjem uzdignuta na rang zakona.
Dakle, recimo tako, simbolički poredak u kojem svi živimo, poredak grada, poredak polisa je lažan. Perverznjak gleda ovaj poredak i misli, on je licemjeran. Što mislite, kakav je sud pedofila? Sud pedofila o životu odraslih jest da je život odraslih licemjeran i lažan, te da je jedini istinski život, život djeteta, jer dijete ne poznaje zakon. Dakle, perverznjak želi uživati u djetetu, jer je djetetovo tijelo nevino tijelo, iznad ili na njegovoj strani, bolje od zakona, ono još nije pokvareno zakonom. Nastojanje perverznjaka, ovo je vrlo važna točka, je da nam pokaže da su naši zakoni, zakoni ljudi, lažni, da se sve može kupiti, da sve ima cijenu, da nema ideala, da nema vrijednosti, jer jedini ideal, jedina vrijednost koja je važna, je vlastiti nagon za uživanjem, vlastita volja za uživanjem.
Sve to vodi perverznjaka da stupi u nasilno antagonistički odnos s polisom. On je nasilno antagonističan simboličkom poretku. Svećenici, suci, stranke, institucije, ustavi – sve je lažno. Sve u obranu uživanja. To je jedini zakon koji je važan. Možemo reći, primjerice, da je to ključ za razumijevanje velike ekonomske i vrijednosne, financijske i kulturne krize koja je natkrila naše vrijeme. Važna je dobit. Što je drugo dobit ako ne najčišći izraz volje za uživanjem. Moja dobit je perverzija koja je protivna zajednici. U zajednici perverznjaka jedini zakon koji bi trebao vrijediti je univerzalno pravo, to jest pravo svih na uživanje do smrti. To je jedini zakon koji određuje perverziju: želja za uživanjem i želja da se uživa sve do smrti. Gdje nailazimo na ovo uživanje sve do smrti? U mnogim kliničkim iskazima, čak i kod ovisnika o drogama. Nije da su svi ovisnici o drogama perverzni, ali kod nekih ovisnika o drogama vidimo u prvom planu, da je jedini zakon koji vrijedi za subjekta – uživanje, ne unatoč opasnosti od smrti, već uživati do smrti. Očajna vitalnost nagona.
Perverznjak mrzi ljubav, jer ljubav podrazumijeva odnos, vezu s drugim. Mrzi ljubav, mrzi želju, mrzi nedostatak, mrzi podjelu. On želi biti gospodar. Upravo je to što fascinira neurotičare i histeričare koji ne znaju tko su, ne znaju što hoće, ne znaju što je želja, dolazi perverznjak i kaže: objasnit ću vam.
Dakle, u tom smislu perverzni subjekt je kompaktan subjekt, nije podijeljen, ništa mu ne nedostaje. U tom smislu, perverzni subjekt mrzi želju, jer želja je potraga, želja podrazumijeva nedostatak. Mrzi ljubav, jer ljubav podrazumijeva odnos, vezu s drugim. Mrzi ljubav, mrzi želju, mrzi nedostatak, mrzi podjelu. On je gospodar. Upravo je to što fascinira neurotičare i histeričare koji ne znaju tko su, ne znaju što hoće, ne znaju što je želja, dolazi perverznjak i kaže: objasnit ću vam.
To je veoma zavodljiva dimenzija perverznjaka. Pedofili to rade s djecom, ne sa ženama. Ali bit se ne mijenja. Dođi sa mnom mali da ti objasnim kako možeš izbjeći da te zakon pokvari! Ovo je srž perverzije. Srž perverzije je uvijek pedagoška, odgojna. Objasniti djeci i ženama – tako razmišlja perveznjak – što bi bilo uživanje bez nedostatka, što bi to bilo apsolutno uživanje. A ponekad se čuje u vijestima, kad se, na primjer, seksualno ponašanje dovodi do krajnosti, da netko umre. Tu je umiješan pravi perverznjak, jer pravi perverznjak dovodi seksualnost do krajnje granice, do krajnje granice smrti.
Ali još više možemo reći da perverznjak kada nam govori o svojoj potrebi da ponovno uspostavi zakon izvan ljudskih zakona, ima jednu referencu. Kod Markiza de Sadea, kojeg Lacan uzima kao model perverzne želje u Sminaru 7, postoji jedna referenca. Koja je to referenca, gdje vidi perverznjak taj zakon? Ljudski zakon je obrana od volje za uživanjem koja je jedini mogući oblik zakona, ponavljam zakona oslobođenog od zakona [za uživanjem]. Kod svih perverznjaka postoji idealizacija zakona prirode.
Navodim dva velika, za mene divljenja vrijedna mislioca kod kojih dominira legitimni perverzni duh, jer se na taj način jasno vidi u kojem smislu pozivanje na prirodu služi perverznjaku da izmisli zakon izvan svih zakona. Rossi [Rosa], koja se više bavi paranojom nego perverzijom, kaže: „Sve dobro izlazi od autora stvari, sve se korumpira u čovjekovim rukama.“ Pasolini nastoji uvijek pronaći nevino tijelo. Ovo govorim s ljubavlju učenika, Pasolini je za mene učitelj. Uvijek u potrazi za tijelom koje još nije unakaženo napretkom, odnosno razvojem bez napretka, kako bi rekao Pasolini. Imamo tijela furlanskih seljaka. Prvo imamo rimsku nižu klasu, zatim čak imamo Afriku, Indiju. Istraživati tijelo, što nalazimo u njegovom posljednjem romanu gdje jasno vidimo bezglavi nagon za tijelom prirode kroz tijela dječâka, kojima je kompulzivno davao svoje tijelo. Dakle, ovdje imamo perverziju. Ne radi se toliko o seksualnoj praksi, koliko o nagonu da se ponovno otkrije nevinost prirode u tijelu dječaka, koje civilizacija neizbježno kvari. Ovo je perverzna shema.
Navodim dio Markize de Sadea, iz Baudelaireove filozofije – koji uistinu sažima sve što sam vam do sada rekao, a koji Lacan ne citira, ali je jasno da je u pozadini svih njegovih razmišljanja – u kojem možete dobro vidjeti što je to perverznjakov zakon. I to se događa dok je Madame Saint-Ange uključena u orgiju sa svojom učenicom Eugénie i još jednim gospodinom. Dakle, dok oni rade svoje stvari, svoje akrobacije. Perverzija nije u akrobaciji. Vidite ovaj pedagoško-odgojni ton koji ima perverznjak. Ponavljam, u pedofiliji je obrazovni ton konstanta. Dakle, tako se odgajatelj obraća svojoj razvratnoj djevojci, vrlo mladoj učenici, kaže joj: „Moraš raskinuti svoje okove po svaku cijenu. Prezri isprazna prigovaranja svoje imbecilne majke, majke kojoj duguješ samo mržnju i prezir! I ako te tvoj otac želi, dopusti mu se, uživaj bez vezivanja na njega! Slomi jaram koji ti želi služiti! Uživaj, uživaj, uživaj! Zbog toga si se rodila. Ne treba biti nikakvih granica tvojim užicima, osim onih tvojih snaga, tvojih volja. Bez iznimke mjesta, vremena, osobe. Svi ljudi moraju služiti tvojoj volji za uživanjem. Suzdržanost je nemoguća vrlina u kojoj nas priroda – čija su prava povrijeđena – kažnjava s tisuću nesreća. Prepustiti se željama, koje je priroda postavila u nas, znači pokoravati se njezinim zakonima. Prirodu možemo uvrijediti samo ako joj se odupiremo.“
Srž perverzije je uvijek pedagoška, odgojna. Objasniti djeci i ženama – tako razmišlja perveznjak – što bi bilo uživanje bez nedostatka, što bi to bilo apsolutno uživanje.
Ovo je manifest onoga što je zakon u perverziji. Možemo reći da kod luđaka nema zakona. Luđak je izbrisao zakon, luđak ne vjeruje ocu. Recimo da je dimenzija zakona, ime oca, kao što smo vidjeli u prvoj lekciji, izbrisana. Neurotičar – svi smo mi na neki način robovi zakona, žrtve, u nagonskom odricanju, kako kaže Freud, dio neuspjeha civilizacije, podijeljeni subjekti, nedostatna bića, možemo množiti definicije – podnosi, trpi zakon. On je pod teretom zakona, dobro to kažu, pod jarmom zakona. Dok se perverznjak nadahnjuje zakonima prirode kako bi dokazao da je to što mi smatramo zakonom porok. Vrlina je u poroku. Uživaj, uživaj, oslobodi se okova i morala zakona! Ovo preokretanje poroka u vrlinu je bit perverzije, to je ustvari prava bit perverzije.
Rekao bih, ali postoje li samo te alternative? Napravit ću malu digresiju: ili zakon ne postoji – anarhija psihoze, anarhija ludila; ili smo slomljeni zakonom, neurotičnim žrtvovanjem, neurotičnim štovanjem zakona. Ili treća mogućnost: arogancija perverznjaka koji kaže, jedini zakon koji je bitan je incestuozni zakon, kao što ste vidjeli, uživajte u svom ocu bez ikakvih ograničenja, sve dok on od vas ne traži da mu budete vjerni. Jedini zakon koji je važan je zakon našeg uživanja. Ali postoje li alternative ovoj tripartitnoj podjeli zakona?
Ja mislim da postoji, i to je alternativa koja se pojavljuje, recimo kod Lacana u određenom trenutku, kada Lacan kaže da postoji samo jedan istinski osjećaj krivnje, svi ostali su nedosljedni, postoji samo jedan istinski osjećaj krivnje u ljudskom biću, a to je: popusti vlastitoj želji. Što nije ovo što smo čuli: ne odustaj od uživanja dok si živ! I ovdje bi bilo vrlo jednostavno pronaći primjere iz naše novije povijesti. Uživaj dok si živ. Postoji li alternativa ovoj maksimi? Postoji ona Markiza de Sadea, što je za Lacana prenošenje kantovske maksime. Dok Kant postavlja dužnost kao univerzalni maksimum univerzalnog etičkog ponašanja, Sadea počinje odavde kako bi pokazao da zadržimo ovu univerzalnost, ali da okrenemo dužnost u uživanje. Univerzalno pravo na uživanje, svi imamo isto pravo na uživanje. To je iskrivljenje Kantove kritike praktičnog uma. Pitanje je, postoji li alternativa Sadeaovoj maksimi? Uživati sve do smrti?
Postoji u ovoj formuli kada Lacan kaže: Prava krivnja koju možemo počiniti jest odstupiti od naše želje. Dodao bih da je naša krivnja odstupiti od zakona naše želje. Jer postoji zakon naše želje koji nije zakon prirode. Što bi bio zakon naše želje? To bi bio poziv koji želja otkriva u svakome od nas: naša sklonost, naš talent, naš jedinstveni poseban talent. Ako se odreknemo ovog zakona, zakona naše sklonosti ili, ako želite, zakona našeg poziva, obolijevamo. To je temeljna pretpostavka kliničke psihoanalize.
Ako netko ostane vjeran zakonu želje, ne pada u perverziju. Jer zakon želje nameće, takoreći, orijentaciju. Ne smijem odustati od onoga što želim, ne smijem odustati od poziva koji me vodi, ne smijem odustati od svoga talenta. Moram se pobrinuti da talent kojim sam obdaren – koji također može biti smiješan talent, neobičan talent, vrlo nizak talent – da taj talent donosi plodove, stvara plodove, da je produktivan. Ovo je odgovor koji bismo preko Lacana mogli dati Sadeaevom perverznom dizajnu. Ne poimati više želju u antagonističkom odnosu prema zakonu, želju koja krši zakon, već misliti kako u želji postoji zakon. A ovaj zakon je zakon plodnosti, zakon koji može donijeti plodove.
To bi bila velika tema koju bismo trebali ponovno pokrenuti, a koja ima izvanredne formulacije kod svetog Augustina, na primjer, u biblijskom tekstu, odnosno ideja da upravo ljudi nisu stvoreni da budu pregaženi zakonom, nego je zakon taj koji služi ljudima, zakon koji je stvoren za ljude. Ovo načelo zbunjuje cijelu ovu dijalektiku između želje i zakona, kako smo je također artikulirali u neurozi. Jer neurotičar zakon doživljava samo kao žrtvu, vješala, a zakon nije žrtva, nisu vješala, nije jednostavno zahtjev za odricanjem.
Kada zakon poprimi ove crte, to je neurotična interpretacija zakona. Umjesto toga, zakon želje nas vodi da se oslobodimo žrtvovanja, da se oslobodimo same ideje žrtve. Što ne znači autoriziranje sadeijanskoga libertinizma, već naprotiv radikalizira odgovornost. Što sam učinio sa svojim talentom, što sam učinio sa svojom željom, jesam li bio drvo koje može roditi ili suha smokva, jesam li suha smokva? Ovo je pravo etičko pitanje, koje nije toliko jednostavno postavljanje želje i zakona kao dva neprijatelja, već mišljenje da može postojati zakon u želji.
„Cilj perverznjaka je izazvati tjeskobu u drugome, ali još više želi izazvati tjeskobu u Bogu.“
Želim završiti, početi zaključak dotičući posljednju točku koja je najvažnija točka Lacanovog razmišljanja o perverziji i također pomalo traumatizirajuća, učinit ću to s delikatnošću koja me odlikuje. To je definicija – ako ste me dovde pratili, a mislim da jeste – koja je stvarno nejasna. Pokušat ću vam to dobro objasniti. Stvarno je mračna. Nalazi se poput meteora u Seminaru 10, kada Lacan kaže: „Cilj perverznjaka je izazvati tjeskobu u drugome, ali još više želi izazvati tjeskobu u Bogu.“
Dakle, sasvim je jasno da je perverzija izazivati tjeskobu kod drugoga. Što to znači? To znači da perverznjak nije samo onaj koji nanosi tjelesne kazne, kao što je sadizam ili onaj koji zlostavlja ili ponižava drugoga. Ne, cilj perverznjaka je da izazove tjeskobu u drugome. I ovdje se moram uzdržati da ne uzmem nekoliko primjera iz naše politike. Na primjer, ako ti kažem da imam materijal koji bi te mogao zanimati, koji se tiče tvog privatnog života, ako to kažem javnoj osobi, što radim?, izazivam tjeskobu. Stavljam ga u svoje ruke, držim ga u ruci, gospodarim. Posjedujem nešto što te zanima o tebi, to znači biti gospodar.
Ili također možemo dati primjer najozbiljnije anoreksije, kada se anoreksična osoba dovede do smrti kako bi svog partnera, roditelje bacila u apsolutnu tjeskobu. U anoreksiji postoji perverzna pozadina koja se podudara s ucjenjivačkom dimenzijom anoreksične osobe. Idem u smrt da iznudim u tebi strah, tjeskobu, da te imam u svojim rukama. To je dimenzija ucjene. To je vrlo perverzna dimenzija. Vidjeti kako se u drugom pojavljuje tjeskobni pogled. Ako se dobro pogleda, čak i kod pojedinih egzibicionista, primjerice tetoviranih egzibicionista, koji pokazuju tijelo nevjerojatno tetovirano ili deformirano tetovažama ili persingom. Tijelo koje postaje čudovište, na taj način izaziva tjeskobu kod promatrača.
Na neki način, većina suvremene umjetnosti temelji se na ovom principu perverzije. Pomislite na Orlanu [Mireille Suzanne Francette Porte], na Franka [Siron], na mnoge pisce koji, na primjer, trgaju svoje tijelo, bacaju se među ruže, režu se dok paradiraju pozornicom prekriveni bijelim puderom kako bi pojačali izgled rana. Suvremena umjetnost, dio suvremene umjetnosti pokazuje užas kako bi promatrač oborio pogled, kako bi u promatraču izazvala tjeskobu. To je perverzna strategija prikazivanja užasa kako bi se izazvala tjeskoba kod promatrača, dakle, izazvala podjela u promatraču. Podijeljen nije onaj koji prikazuje užas, podijeljen je onaj koji promatra, da tako kažem, spektakl užas. Kako god, pokazuje se bespomoćnim pred scenografijom koju je postavio perverznjak.
Izazvati tjeskobu, ovo moramo dobro objasniti. Izazvati tjeskobu u Bogu? Izazivati tjeskobu u Bogu, mogli bismo reći, izazivati tjeskobu ne u sličnome, u drugome, u majci, u roditelju, u zaručniku, u prijatelju, u neprijatelju, ne samo izazvati tjeskobu u nekome, već u mjestu drugog koje predstavlja Boga, u mjestu velikog Drugog. Da bismo ovo dobro razumjeli, jer to je doista točka velike kliničke Lacanove lucidnosti, možemo razmišljati o prikazu heterogenosti između dimenzije jezika i dimenzije uživanja.
Rekli smo da perverznjak ukazuje na prirodu, ukazuje na nezagađeni izvor. Zašto? Zato što odbija jezik? Jezik nas odvaja od prirode i baca nas u progonstvo. Perverznjak ima za cilj izazvati zakon jezika kako bi dobio iz prirode u pedofilskom obliku, ili u recimo pasolinijevskom obliku, vraćanje tijela u njegovu nevinost. Nastoji povratiti prirodu, početak, dok nas jezik lišava uživanja, jer unosi nedostatak u nas, on nas konstituira kao subjekte želje, dakle, kao nedostatne subjekte, perverznjak bi želio odbaciti jezik kako bi nas ispunio uživanjem i učvrstio u uživanju.
U tom smislu perverznjak je uvijek protiv jezika, on misli da je jezik izdaja bića. On ukazuje na biće koje prethodi jeziku i doživljava jezik kao izdaju bića, kao otuđenje bića. Dakle, što to znači dovoditi Boga u tjeskobu? Ako je Bog ono čisto Drugo, nekontaminirano, onda bi on bio manjkavi drugi i ja ga moram ispuniti uživanjem putem tjeskobe, staviti uživanje u drugoga, što znači zlostavljati drugoga.
Sada, to može zvučati teško za razumjeti, ali kroz klinički primjer, mislim da ćete vrlo dobro razumjeti ovu tešku, vrlo suptilnu operaciju perverznjaka koju ovako ponavljam. Ljudsko biće je zbog jezika odvojeno od svog uživanja. U gubitku smo užitka, nemamo više sisu u ustima. Recimo, moramo tako kazati, nemamo više sisu u ustima. Izgubili smo sisu. Gubitak sise uzrokovan je rezom jezika, rezom, kaže Lacan, koji nas odbija od sise, odvaja nas od objekta uživanja. Gdje je riječ – nema sise, tamo je odvajanje. Perverznjak kaže: Odbijam ovo odvajanje, odbijam izgnanstvo, želim se ponovno ujediniti, pomiriti uživanje i postojanje.
Obično perverznjaci ne idu kod psihoanalitičara, perverznjaci izbjegavaju psihoanalizu, jer su gospodari, jer znaju uživati, znaju da je istina uživanje. Zbog čega bi išli kod psihoanalitičara?
Dakle, kroz Božju tjeskobu, Bog se otkriva, ne toliko kao nebeski otac, već se otkriva kao onaj koji ima tijelo, otkriva se kao biće uživanja. Drhti, postaje tjeskoban, kao što ljudi postaju tjeskobni, kao što majka anoreksične osobe postaje tjeskobna, kao što postaje tjeskoban političar koji je podvrgnut upravo ucjenjivačkim manevrima korupcionaša.
Želim vam dati jedan izvanredan primjer koji nije od Lacana nego od Dora [Joel], koji je jedan od njegovih učenika. Koji čak nije ni od Dora, ali kako priča Dor, jest od psihoanalitičara koji ostaje anoniman upravo zbog uznemirujuće karakteristike ovog događanja. Dakle, donosi se ovaj klinički slučaj. Riječ je o čovjeku od nešto više od 40 godina. Da odmah riješimo dijagnostički problem: radi se o očito perverznom čovjeku.
Obično perverznjaci ne idu kod psihoanalitičara, perverznjaci izbjegavaju psihoanalizu, jer su gospodari, jer znaju uživati, znaju da je istina uživanje. Zbog čega bi išli kod psihoanalitičara? Ponekad odu tamo. Ali oni idu tamo kada su u nevolji, kada su u krizi s obzirom na svoj sustav uživanja. Vrlo rijetko, međutim, da u ordinaciju psihoanalitičara dođe pravi perverznjak, nego dolaze ljudiogođeni perverzijom.
Ovaj čovjek u ranim 40-ima je perverznjak, dolazi kod jednog iskusnog psihoanalitičara. Psihoanalitičar je stariji od 65 godina i s velikim iskustvom. Dakle, zna kako se ponašati prema perverznjaku. Perverznjak mu počinje pričati o svemu što radi u životu. I sve što radi u životu zapravo je prijevod onoga što nam je Sade upravo rekao. Čini nezakonite radnje svih vrsta, posebno korumpira javne službenike na sve načine, protagonist je seksualnih orgija koje idu do ekstrema smrti, do opasnosti za život. I dok on sve to govori, psihoanalitičar koji zna da kod perverznjaka u analizi prvo treba izbjegavati gledanje, odnosno znatiželju. Jer ako pokažemo znatiželju prema scenariju, uključeni smo, uvučeni u scenarij. I stoga psihoanalitičar s pravom ne daje veliku pažnju ovim ekstremnim pričama ovoga pacijenta, dok pacijent ulazi u sve detaljnije opise mučenja i zlostavljanja, nezakonitih praksi. Imajte na umu da su obojica živjeli u malom gradu!
I tako dok je perverznjak govorio, spominjao je imena i prezimena ljudi za koje je znao da će ih psihoanalitičar prepoznati ili koje je poznavao ili čak s kojima se družio. Otuda poteškoće psihoanalitičara u upravljanju sličnim slučajem. Suočen s ovim pogledom koji ne odaje osobitu znatiželju prema scenarijima perverznjaka, perverzija se rasplamsava i psihoanalitičar počinje intervenirati tražeći da smanji te primjere. Ovo je nešto što ne bi trebalo raditi, ali se radi kad se je baš u nevolji. I nakon ovoga zahtjeva imamo prekid liječenja.
No prekid traje vrlo kratko, jer psihoanalitičar prima telefonski poziv od pacijenta koji se želi s njim naći posljednji put. A kada je psihoanalitičar sreo pacijenta na posljednjem sastanku, ovaj mu kaže kako ga je želio sresti samo kako bi mu otkrio ime i prezime svoje najizopačenije partnerice u njegovim orgijastičkim poduhvatima. A identitet ove mlade žene bila je psihoanalitičareva kći. Ovo znači uzrokovati tjeskobu u Bogu, ovo izaziva tjeskobu u Bogu ako je psihoanalitičar u simboličkoj zamisli psihoanalize slika velikog drugog.
Hvala svima!
polis.ba
