Dragan Drinčić: Politika i politokratija

Po modernom (liberalnom) konceptu- politika je društvena aktivnost svjesnog upravljanja društvenim procesima i poslovima radi usklađivanja i prevladavanja nepomirljivosti različitih društvenih interesa i suprotnosti, sa ciljem harmoničnog razvoja i integracije društva. Politika ima upravljačko- usmjeravajuću i organizaciono- integrativnu funkciju. Ona je rezultat društvenog ugovora i potrebe globalnog društva, čiji je smisao prevladavanje anarhoidnosti pretpolitičkog i nepolitičkog društva, odnosno razvoj i skladno funkcionisanje društvenog organizma. Politika je svjesna djelatnost, odnosno društveno- voljni proces, koja svojom intencionalnošću redukuje i prevladava objektivizam društvenog kretanja, doprinose”i osvajanju slobode od otuđujućih formi društvenosti.

Međutim, pored svoje pozitivne funkcije, politika se često degneriše u otuđeni društveni odnos, koji potpuno protivrječi njenoj prvobitnoj namjeni. Društveni oblik u kojem se degeneriše suština i funkcija politike jeste POLITOKRATIJA. Međutim, da bi se objasnio pojam i fenomen politokratije, nužno je nešto reći o ideološkim shvatanjima same politike. Sva shvatanja politike mogu se uslovno podijeliti na dvije velike grupe: anarhistička i politikalistička. Anarhizam je socijalno- filosofska doktrina koja negira smisao i nužnost postojanja politike i političko-državne organizacije društva, zastupajući neograničneu slobodu pojedinca. Nasuprot anarhističkom antipolitižkom nihilizmu, svi politikalistički koncepti ističu apodiktičnost političke strukturalizacije društva, dajući joj veći ili manji značaj.

Dva glavna politikalistička koncepta su POLITOMORFIZAM I POLITOKRATIZAM. Iako oba ova shvatanja podastiru pozitivno određenje politike, ipak između njih postoje krupne razlike, jer prvi koncept je liberalno i funkcijski zasnovan, dok je drugi birokratski, politikantski i makijavelistički.

Politomorfizam je politocentrična doktrina koja priznaje nužnost i valjanost politike, dok je politokratizam hegemonistički koncept koji ne samo da priznaje potrebnost politike već i “nužnost” političke dominacije i uzurpacije. Po politomorfnom konceptu društvo ne može opstati i funkcionisati bez političkog posredovanja. Politika je nužan činilac organizacije i integracije društva. Poliomorfizam se suprotstavlja objektivističkom poimanju istorije, smatrajući da društveno kretanje nije rezultat samo objektivnih i spontanih zakonistosti već i svjesnog djelovanja tzv. subjektivnog faktora (političke nadgadnje društva). Društvo ne može da funkcioniše bez političke vlasti i političke aktivnosti, jer bi se nužno dezintegrisalo u sopstvenoj stihiji. Politika je taj faktor koji svjesnom, plansko-usmjerivačkom aktivnošću i fizičkom prinudom upravlja društvenim procesima i poslovima, artikulišući antagonistički, konfliktogeni i dezintegrativni pluralitet društva. Stoga je politika faktor društvenog usmjeravanja, koordinacije, integracije i homogenizacije.
D
ruštvo ne može opstati i funkcionisati u transpolitičkom miljeu, jer bi bez arbitarnog posrednika nestalo u antagonističkim uslovima sopstvene anarhoidnosti. Politika i njene transmisije oličene u državi i političkoj vlasti, kao medijim njenog postojanja, artikulišu i prevladavaju društvenu stihiju i suprotnosti putem procesa demokratskog dogovaranja i odlučivanja, svodeći antagonistički interesni pluralitet društva na njegov minimum. Zagovarajući politički determinizam i dajući politici isključivo pozitivno značenje, politomorfizam prenebregava njene negativne implikacije kao što su: politička konfliktacija i birokratizacija, koje za posljedicu imaju neprirodno, nehumano stanje upravljanja ljudima i njihovo sukobljavanje u političke svrhe. Politomorfizam zapostavlja činjenicu da je politika često i dezintegrativni činilac društva, pogotovo u onim politokratijama čiji upravljački sloj pati od deficita legitimiteta. Naime, aksiomatska premisa o nužnosti politike i političke vlasti često se koristi kao legitimitet za njenu zloupotrebu, odnosno za racionalizaciju politokratije.

A šta je POLITOKRATIJA?

Najkraće rečeno, politokratija je vladavina političke birokratije, odnosno društveni odnos u kome privilegovani, profesionalni, upravljački sloj zloupotrebljava politiku za svoje sebične, parcijalne, nepolitičke interese, namećući se kao otuđena sila iznad i protiv društva. Budući da zagovara političku samovolju i nasilje, politokratizam ne postoji kao posebna ideologija, već je mimikrijski inkorporiran u sve totalitarne ideologije. Dok su za politomorfizam politika i politička vlast samo sredstva skladnog upravljanja društvom, za politokratizam su krajnji smisao i cilj. Za politomorfizam je vlast samo sredstvo politike, dok je za politokratizam politika puko sredstvo vlasti, koje služi za zadovoljavanje ličnih i grupnih interesa političke birokratije.

U politokratizmu dolazi do birokratske inverzije, u kojoj vlast, kao personalno- operacionalna sila, nije sredstvo politike, već je politika sluškinja vlasti. U takvom idejno- praktičnom habitusu politika i ideologija služe samo kao pokriće i racionalizatori nekontrolisane i hipertrofirane vlasti, budući da se javna vlast ne može opredmetiti bez politike. Politika postoji samo da opravda postojanje i apsolutizaciju vlasti. U demokratskim društvima vlast je u funkciji određene politike, koja je rezultat određenog društvenog konsenzusa i demokratskog usaglašavanja. Vlast je samo organizaciono- funkcionalni element politike, odnosno njeno izvršilačko sredstvo i fizički instrumentarij. Međutim, vlast može i sama da kreira politiku, koja mora biti u skladu sa usvojenim političko-programskim premisama, legitimisanim na višestranačkim izborima. Dakle, politika je ta koja konstituiše i legitimiše vlast, a ne obrnuto. Nema apsolutne identifikacije između vlasti i politike, jer je vlast birokratska sila, dok je politika rezultat šireg društvenog interesa i usaglašavanja.

Međutim, u totalitarnim, politokratskim društvima, kakva su većina na postjugoslovenskom prostoru, vlast je potpuno nadređena društvu i politici. Politika se često mijenja, jer služi samo za održavanje i učvršćivanje vlasti. Promjena globalne politike ne povlači i promjenu personalne vlasti. Vlast je potpuno autonomna i prevalentna u odnosu na politiku, jer se politika koristi samo kao sredstvo za održavanje vlasti, a ne društvenog boljitka. Umjesto da politika, kao oblast oposredovana opštedruštvenim interesom, bude nadređena svojoj izvršno- operativnoj sili vlasti, ona je u potpunoj podređenosti u odnosu na nju.

Uostalom, ne postoji politika radi vlasti već radi društva. Politika nije bogomdana aktivnost već posljedica društvene potrebe i društvenog ugovora nastalog na osnovu parcijalnih i opštedruštvenih interesa. Politika je izraz prenošenja jednogtdijela građanskog suvereniteta, u obliku predstavničke funkcije države, i kao takva mora da služi građaninu, a ne da se protiv njega zloupotrebljava od strane uzurpatorske vlasti. U suprotnom, politika i vlast su suvišni, jer ne služe svojoj namjeni.

Stoga se postavlja opravdano pitanje da li treba relativizovati i negirati tezu o nužnosti politike, budući da se ne zna šta je veće zlo: anarhija od koje nas ona štiti ili anarhoidnost koju ona svjesno proizvodi da bi u organizovanom haosu što više podijelila i suprotstavila ljude i obezbijedila nesmetani sistem svlastite dominacije. Ako bismo za kriterijume za vrednovanje politike uzeli dešavanja na postjugoslovenskom prostoru, nedvojbeno bismo zaključili da je ona veće zlo od pretpolitičkog i nepolitičkog stanja, jer je proizvela veću anarhiju od one od koje nas navodno štiti. Samo društva liberalne demokratije mogu da opravdaju nužnost politike, dok je ostala najdirektnije negiraju.

Stoga treba rušiti svaku politokratsku vlast, sve dok se ne prevlada zloupotreba politike u nepolitičke svrhe i ne obezbijedi njena opštedruštvena funkcija. Jedino će tako politika imati smisao i svrsishodnost. Sve ostalo je gruba manipulacija i prolongiranje nečovječnog procesa upravljanja ljudima radi najsebičnijih, parcijalnih interesa.

 

Arhiva BUKE

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close