Dragan Bursać: Pohvala ludosti i uloga kondoma

“Kada bi glave poletjele niz ulicu, svako bi potrčao za svojom.” Erazmo Roterdamski

(Dragan Bursać – Buka)

Kada je Erazmo Roterdamski  u 16. vijeku napisao svoje djelo „Pohvala ludosti“ i u njemu ovu misao, nadao se, nesrećan, da će kroz satiričnu formu pojasniti svijetu kako, bez obzira na sve, pamet i inteligencija ostaju najviša individualna vrijednost. Jer, smatrao je on, šta god učinili, koliko god nisko pali, kakav god mediokritet postali, ostaće vam vaša pamet, vaša glava, a vi ćete „potrčati“ baš za njom. Nećete trampiti svoj um, svoj mozak, svoje mišljenje za bilo čije. Ostalo je zamjenjivo, razmišljao je naivno početkom 16. vijeka Erazmo Roterdamski.

O, kako se samo prevario!

Pet vijekova kasnije, glupost, površnost, zatupljenost i neobrazovanost, blago rečeno, ideali su i to ”razvijenijeg dijela čovječanstva“. U sveopštoj torturi neoliberalnog kapitalizma, koji diktira trend – Hoću sve i hoću sada – i – Sve mogu novcem kupiti, moral je postao prevaziđena kategorija prošlih vremena, vrijedna sprdnje i samosažaljenja u najboljem slučaju. Sve se prodaje, a seks prodaje sve, jedini je validan moto kojim se njegovo veličanstvo NOVAC danas diči. A nabolji alat i najvjerniji sluga tog i takvog novca jeste INFORMACIJA, koja u formi reklame (polu)vijesti, (kvazi)istine kola svijetom i društvenim mrežama.

I zato do imbecilnosti mentalno uškopljeno 95% čovječanstva tumara hodnicima tržnih centara u nadi da će kupiti kakav sveti gral u formi npr. Eplovog proizvoda, koji, što rekoše, ironično, opet u jednoj reklami – Ne služi ničemu, osim da zadivi ljude koje ne poznajete. I kako dijete da dođe do novca, koji MORA da posjeduje da bi uspjelo u svijetu današnjice? Kratko i jasno – seksom. Nikad dostupnijim i nikad lakše unovčivijim nego danas. Ljudsko tijelo se prodaje na svakom ćošku. Dostupno je tu na par klikova od svih nas po „simboličnoj cijeni“. I tako je seks od intimnosti ljudske preko predmeta zgražavanja raznoraznih puritanskih moralista, postao sredstvo za zarađivanje novca iz hobija. Postao je društveno poželjan obrazac javnog ponašanja, koji vrši prijeko potrebnu inicijaciju u određene vršnjačke skupine.

Ako znamo da je djevojčica najranjivija u tinejdžerskom dobu sa 12-13 godina i ako znamo da tada počinje da se interesuje za mladiće, a jasno nam je u kakvom svijetu živimo, pornografija se nameće kao jedan od izbora, posve stvarnih i legitimnih za mladu jedinku.

Mislite da je ovo pregruba ocjena? Ne, ovo je samo vrh ledenog brijega. Posljedice dolaze vrlo brzo.

Domaća radinost

Primjera radi, od ukupnog broja sklopljenih brakova u BiH godišnje, u više od deset odsto slučajeva, sudbonosno “da” izgovore djevojke mlađe od 18 godina, a najmlađa majka imala je samo 12 godina.

Statistike pokazuju da je u Republici Srpskoj u 2011. godini zaključeno 5.800 brakova, od čega je u bračnu zajednicu stupilo 520 nevjesta i 45 mladoženja starosti od 15 do 19 godina.

S druge strane, prema podacima entitetskih zavoda za statistiku, u tom periodu, majke mlađe od 18 godina rodile su 985 djece, a najmlađa među njima imala je samo 12 godina.

Ne treba biti previše pametan da bismo shvatili da je najčešći razlog za zaključenje braka u ovakvim slučajevima – trudnoća, a istraživanje Ombudsmana za djecu RS pokazuje da su u posljednje dvije školske godine srednju školu zbog udaje i trudnoće u Republici Srpskoj napustile čak 74 učenice.

Jedna od njih imala je samo 16 godina i 15 dana, a bila je u osmom mjesecu trudnoće, kada je napustila prvi razred srednje škole.

I ne treba se ovdje pretjerano obazirati na sam seksualni čin kao takav. Čak niti na trudnoću kao njegovu konsekvencu. Pravo pitanje je – Šta je ove djevojčice nagnalo da uveliko stupaju u seksualne odnose, znajući pri tome da niti će izvući kakvu materijalnu korist od samog čina, što je bila karakteristika tzv. „sponzoruša“ iz devedesetih godina prošlog vijeka, niti je riječ o nekim ugovorenim brakovima iz interesa?

Odgovor je već dat. Društveno poželjno ponašanje. Živimo u svijetu totalne pronografije. Živimo u svijetu gdje djeca uveliko odrastaju bez roditelja, u kome su se škole pretvorile u neku vrstu kazamata i ostava gdje djeca pasivno „provode“ vrijeme, najčešće „blejeći“ , dosađujući se, sprdajući se sa nastavnicima i profesorima. Ovi potonji su od nekadašnjih institucija za prenošenje znanja i moralnih vertikala postali neka vrsta uniženih i poniženih trgovačkih putnika sa margina društva. Ti isti nastavnici danas se bezglavo sklanjaju, bježeći od mladalačke violencije. Tu  počinje i tu prestaje interakcija učitelj-učenik. Tu se završava ono što se nakada nazivalo obrazovni sistem i nastaje provalija besmisla, koju klinci popunjavaju naizmjeničnim tučama i neemotivnim seksom. Ta, odlazak u kladionicu za junošu od 15-16 godina je bitniji od seksa. Seks je tek puko zadovoljavanje nagona i put mladih djevojaka u „centar popularnosti“, kako to vole reći.

Sve te silne „starlete“, koje su uz silikonske grudi, keramičke osmijehe  i izvajana tijela, pokupovale od „zarađenog“ novca čak i fakultetske diplome, govore mladim djevojkama da je to jedini ispravan put – put uspjeha. Brz i lak, dakako. Sve ostalo je bijeda i čamotinja, koju one vide u očima i postupcima svojih roditelja i profesora. Ne, ne može njih „zavarati“ neka edukativna priča, film ili istraživanje. Bilo je toga (sjetiti se filma „Klip“ ili edukativnog kratkog  istraživanja na temu seksualnosti i želje za statusom porno glumice npr.) Na djevojčice ovakva istraživanja čak djeluju afirmativno, u smislu podsticanja promiskuiteta. Pa tako ova vrsta „borbe“ za mlade duše potpada pod onu – Put do pakla je popločan najboljim namjerama.

Domaće licemjerje

I dok današnji socijalni radnici, pedagozi i psiholozi tupe do besvijesti melanholičnim roditeljima kako „treba nešto uraditi“, njihove mezimice u tom trenutku, moguće je, rade novu djecu.

Dok se novovaskrsla crkva trudi da na svakom ćošku propagira tzv. porodične vrijednosti, starlete-heroine djevojačke u toj istoj crkvi krste svoje pudlice, a onda odlaze u rijaliti emisije da se tucaju sa maloljetnim „Zvijezdama granda“ i prestarjelim cirozičnim „biznismenima“.  One su popularne, imaju novac, krpice, automobil i slavu, što je najbitnije. One su na TV-u, na internetu na društvenim mrežama. One su u novinama. One su uspjele. One kontrolišu reklamu, informaciju, novac i pornografiju. Njihovi kućni video uradci su gledaniji i popularniji od tamo nekih „dugih i dosadnih filmova“. Postoji li i jedan jedini razlog zašto nesrećno zaljubljena tinejdžerka ne bi krenula starlet-stopama?

A, to što djeca rađaju djecu, to je tek nagazna mina i nus pojava na putu do slave. Jer, eto, ne može svako postati Stanija, Soraja, Ava… Kondom je, ironično, umjesto sredstva za kontracepciju, postao osiguranje za put do zvijezda. Ajd’ konačno neka korist od tog kondoma. To što sve više „djece rađa djecu“ pokazatelj je da ili moramo mijenjati definiciju djece ili da moramo mijenjati sistem. Ne treba biti pretjerano pametan, pa shvatiti da će definicija djeteta uskoro biti promijenjena.

I šta dalje?

Dalje ili ne ide ili ćemo postati bejbi bum porno zemlja. Roditelji će se konačno MORATI  početi baviti svojom djecom. Moraće razgovarati sa njima o seksu i seksualnosti. Nastavnici i vaspitači će morati, pored gledanja u Ministarstvo prosvjete i kulture i iščekivanja plata, malo da se pogledaju i u ogledalo i da vide šta im je posao. Djeci treba obrazovni moralni autoritet, koji im prenosi (sa)znanja, a ne čemerni turoperater. To isto Ministarstvo će, umjesto silnih balova, guslarskih večeri i svetosavskih akademija, morati dati preporuke i izmjene u nastavnom planu i programu, kao i određena ovlaštenja i smjernice, kako bi prosvjetari prenosili sve gore pobrojano djeci, bez straha za puku egzistenciju. Dakako i kesu će da driješi! Televizije, na čelu sa Javnim servisom, treba pod hitno da počnu sa emitovanjem obrazovnih emisija, umjesto ofucanih rialiti formata svake moguće fele. Termina ima, savim sigurno. Kad mogu ratne reminiscencije svaki dan, može i emisija o polnom vaspitanju jednom sedmično.

I na kraju, treba li to napominjati, 21. vijek je, a seksualnog obrazovanja nema u školama. A, dok je tako, roditelji i okolina se jedino mogu pouzdati u svijest i savjest tinejdžersku. Koliko je to sigurno, svjedoče gore pobrojani podaci.

 

Nepostojeća djeca u postojećoj državi

Zašto nas ne interesuje sopstvena propast?