Kolumne

Dragan Bursać : Narandžasta oluja nad Krajinom

Kažu ljudi da je protjerano u tih nekoliko dana 350 000 nesrećnika. Neki kažu da su dobrovoljno otišli. Kažu, opet, kako ih je na drumovima i budžacima, pod hrvatsko-muslimanskom paljbom izginulo 700, drugi vele 2600. Znate nas, naš pasjaluk, naše brojke i slova.

Prije tačno 21 godinu, sjedio sam na nekom kamenu, kamenu za koji se kasnije ispostavilo da je jedna od najzapadnijih stjenčuga u Srblja. U daljini, muljavog vrelog augustovskog jutra, po prašnjavoj cesti valjao se oblak sličan spirali tornada. Tad je klima bila normalna i tornada u Visokoj Krajini nije bilo. Bi mi čudno, đe se oblak samo po puteljku vije i tako mi se približava. Instinktivno sam približio tijelu, naopako okrenutu prijateljicu, AK-47, i bacio govnjivi ,,Vek“. Ugledah začudnu kolonu. Nešto slično sam prvi i jedini put vidio u ,,Pobješnjelom Maksu“, kako pod Mel Gibsonom, raja u postapokaliptičnom svijetu Australije traži bolje sutra. I tako je počelo.

Kroz moju kasarnicu u pokušaju, slijepu ispostavu Mladićeve zapadne predvodnice prodefilovalo je više od 100 000 nevoljnika. Svakojakih. Nas nekoliko, čergara Vojske Republike Srpske, kao na OMV-ovoj pumpi opsluživali smo puk, koji je svojim dogovorenim letak-koridorom, tačno znao kuda se kreće. Narod je bar tako mislio. Reko im Babić. Martić nije ništa, rekao. Samo je kazao da jebe majku Slobi što ga zajeba i da jebe majku i nama, pošto će ga Karadžić isto zajebati.

Svi pamte djecu i starce u takvim egzodusima. Ja, sam upamtio čovjeka u svojim tridesetim-tad mi se činio čovjek u godinama, kako plače u nekoj Ladi. Dijelio sam kruh narodu, pa nabasah na njega. Reče mi kako sam mlad, kako mi ništa nije jasno i ostale stvari, koje prevaren i rezigniran čovjek može reći. Odbi krišku hljeba i upita me za cigar. Nasmija se kad izvukoh iz džepa košulje ,,Vek“

-A, sa ovim se trujete? Mi smo dolje u Benkovcu svi pušili samo Mališu ili domaću škiju. A, i škiju samo fukara.

-Ma, ima i ovdje Marlbora, samo…nešto promrmljah.

-Ja sam Manojlo, nasmješi mi se čovjek, neka i ,,Vek“ je za ljude. Znaš li ti mali da se nikad neće znati šta je ovo bilo, to ti ja kažem. Evo ja sam jutros još bio dolje, pa ni sam ne znam. Neko veli izdaja, neko veli prodato, jope, kažu dogovor, đavo će ga znati. Nu, vidi vamo.

Pokaza mi letak, komadinu nemušto savijenog papira, na kojoj je po nekim odredbama, tim i tim, pod tom i tom odlukom Kriznog štaba Vojske Krajine, određena privremena evakuacija civilnog stanovništva u neka tri smjera…Nisam ni stigao pročitati, a on mi istrže papir iz ruke.

-E, vidiš tako će i vas. Možda sjutra, možda za mjesec, nije važno…A, i šta me briga. Ja sam izgubio najmilije. Momčić tvojih godina, Dragan se zvao, to mi bio rođeni brat. Pred regrutaciju mu rekli da ima slabu krv. Onda išo par puta na VMA, u Beograd i umrije, tugo moja. Rekli samo leukemija i rekli još da se nije namučio.

Zadrhta mu glas i čovjek zajeca, zajeca par puta i ućuti.

-Ajd, sad bježi od mene i čuvaj tu svoju ludu glavu!

Htjedoh mu reći da se i ja zovem Dragan, da će biti sve dobro i ostala sranja. Što je najgore, da me nije otjerao i rekao bih mu to. Ovako je i mene i sebe poštedio moje budalaste priče.Eto, toga se sjećam…Manojla više nikad u životu nisam čuo ni vidio.

Kasnije sam susretao mladiće i djevojke sa kojima sam studirao, koji su mi bolje od mene samog opisivali moju kasarnicu, koji su pričali o velikoj muci od Oluje, o porođajima pod ceradama, o usputnim sahranama, o srpsko-srpskom prijateljstvu, kad se vekna hljeba sunarodnicima prodavala za 5 maraka, a litra goriva za uspješan egzodus bila 10 maraka. Pričali su mi kako su se između sebe podijelili na uspješne apatride, sa nešto zemlje u Borči i idejom ,,nikad više zapadno od Drine“ i na one koji su Bogme dočekali hrvatsku putovnicu, popravili nešto uđerica u Lici i sad kao svaki uredni manjinski narod životare na rodnom kamenu, sve sa putovnicom.

Kažu ljudi da je protjerano u tih nekoliko dana 350 000 nesrećnika. Neki kažu da su dobrovoljno otišli. Kažu, opet, kako ih je na drumovima i budžacima, pod hrvatsko-muslimanskom paljbom izginulo 700, drugi vele 2600. Znate nas, naš pasjaluk, naše brojke i slova.

Kaže mi danas jedna djevojka, kako ne može pod crveni suncobran, boji se biti pod bilo kojim crveno-narandžastim zastorom.

-To mi ostalo od cerade, pod kamionom, znaš.

Rekoh joj, kako je nemoguće da se sjeća toga.

-Ih, kako se ne bih sjećala, avion nadletio, pala granata, i baba i strina, namah padoše po meni.Ostala sam bez iđe ičega. A, pamti dijete, puno je, i kad imaš 9 godina. Odmah se počnem tresti kad sam pod nečim crvenim ili narandžastim. A, oluje volim, njih se nemam rašta bojati, samo one prave, a ne ovo sad. Ne zna se ni šta je bilo!Jedni slave, a drugi oplakuju svoje.

I tako su drugovi Franjo, Slobo, Babić i ostatak bratije koji ore paklene njive, osim silnih smrti,egzodusa, planskih likvidacija,uništavanja ognjišta… krivi i za jednu djevojku, koja se boji crvenog i narandžastog.

Evo i danas se sprema nevrijeme.

Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar
Arhiva BUKE

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close