Kako je to gorko biti pošten i pametan

U mladosti sam volio književnost i bio redovni posjetilac pozorišta u Banjoj Luci, Beogradu i Zagrebu, gdje sam se školovao. Osobito sam volio književnika Aleksandra Ostrovskog, pisca drama „Šuma“, „Oluja, „Talenti i obožavaoci“.

Naročito mi se dopadao jedan tekst u kojem je data sjajna slika drame pameti u ovom našem bezglavom i pokvarenom svijetu.

Izljev mržnje

Tog teksta sjetio sam se kad sam u listu „Saff“, a zatim i u „Oslobođenju“, pročitao da ljudi mogu mrziti nekoga samo zbog toga što je pametan i pošten, zato što govori i piše ono što misli. Razočaranje je utoliko veće što napad na njegovo pravo da misli ima osnovu u mržnji, a ne u nekom razumnom razlogu.

U ekstremnom slučaju mržnja sadrži i implikaciju fizičke likvidacije, pa je utoliko drastičnije da takvi napadi dolaze od ljudi koji tvrde da govore u ime vjere u kojoj je apsolutno zabranjeno mrziti. Musliman ne smije mrziti nikako, a pogotovo zbog razlika u mišljenju.

Ako izuzmemo suludu prijetnju ubistvom, civilizacijsko-kulturni kontekst onog što smo čuli i vidjeli sastoji se prvenstveno u apsurdnoj i antimuslimanskoj optužbi da je Hafizović kriv i da djeluje antiislamski zbog toga što proučava legitiman i sunitskom islamu ravnopravan, ali nešto različit pravac u mišljenju o nekim aspektima historije i sadržaja naše vjere.

Što se tiče osobe koja je ponudila novac za glavu Rešida Hafizovića, to je minorno i po značaju i po eventualnom učinku. To potječe iz prakse ucjena protivnika koja je već u jednom dijelu savremenog svijeta legalizirana.

U historiji islama bilo je još žena koje su plaćale za glave istaknutih muslimana. Sjetimo se sudbine Hazreti Hamze i žene po imenu Hind. Ali bi ponuđač novca za glavu Rešidovu morao znati da to nije način kako se postaje musliman i ulazi pod okrilje milosti Allaha, dž. š.

Upravo zbog toga je glavno pitanje u ovom slučaju kako je moglo doći do takvog stanja antiislamske svijesti kod nekih koji su uvjereni da su muslimani i da se bore za islam. Kako i odakle da se islam interpretira kao vjera mržnje i prava na ubijanje, a ne kao vjera pokornosti Allahu, dž. š., koji je milostiv i milosrdan?

Jednaka prava

Prije dvije godine sam u ovom listu branio Rešida Hafizovića, kolegu i profesora, jednog od najznačajnijih mislilaca islamske tradicije, od neosnovanog napada s intencijom da ga se diskvalificira kao čovjeka i muslimana. Od vremena kada smo mi i naš islam ušli u proces retardacije u filozofsko-umstvenom i duhovnom značenju naše vjere i kad nam se vjerovanje počelo svoditi na vanjske znakove, moglo se slutiti da se stvari kreću kako ne bi trebale.

A onda se pojavio Rešid Hafizović, čovjek teških životnih iskušenja. On je proučavao jedan od bitnih aspekata islamskog vjerovanja i mišljenja. Stavio nam je na raspolaganje i našoj kulturi vratio najvećeg i najuglednijeg islamskog mislioca Abdulaha Bošnjaka, pisca ponajboljeg komentara glavnog djela Ibn Arebija.

Drugi put sam morao da se javim da kažem kako u vjeri nema prisile i kako sve legitimne tradicije i načini mišljenja u islamu imaju jednaka prava, pa tako i selefije. Tada sam odao priznanje Islamskoj zajednici na njenom ispravnom stavu da se represivne mjere, a pogotovo izopćenja i odstranjenja, ne smiju primjenjivati, nego da je islamski zauzeti stav da su svi sljedbenici Allahove vjere, ma koje grane oni bili, naša braća u vjeri. Sve nas veže osnovno, a to je vjera u Allaha, dž. š., i njegovu knjigu, u misiju njegovog poslanika, u njegov put i hadis.

Slobodna energija

Sada vidim da problem nije u onima koji imaju posebna tumačenja određenih pitanja vjerovanja, nego u onima koji se ponašaju kao da je islam vjera slična kršćanstvu. Da je to vjera utvrđenih dogmi i posebnoj vrsti odabranih ljudi povjerenih da kontroliraju, sude i presuđuju te da tako uništavaju slobodu vjerovanja i primat direktnog odnosa vjernika prema Allahu, dž. š.

Ako ti ljudi ne razumijevaju šta je to islam kao vjera, da islam ne poznaje crkve niti autoritete izvan ljudskog znanja, oni ne razumijevaju ni činjenicu da je islam upravo kao takav postao globalna duhovna, kulturna, a potom i politička pojava.

Islam nije više ni u kakvoj obvezatnoj relaciji ni s jednim od nekadašnjih svojih centara. On se razvija kao slobodno ljudsko djelovanje u skladu s objavom koja je poslana Muhammedu, a. s., kao oslobođena energija mišljenja na svim stranama svijeta. Islam je prisutan gotovo u svim zemljama, on se širi, i to je jedan od razloga da ga napadaju. Ali to je razlog više da muslimani ne čine to što neki čine, a to je da u međusobnu mržnju pretvaramo naše razlike u tumačenju vjerovanja.

Stoga reisu-l-ulema ne samo da ne smije „bubnuti šakom o sto“, kako mu jedan čovjek predlaže. Naprotiv, on je taj koji jasno treba da kaže da nikakva mržnja nema mjesta u islamu, pa ni šaka o sto.

Nasreću, niko do sada, a ni reis-efendija Kavazović, kako se vidi, nije postao – drmator. Islamska zajednica ne smije biti uvučena u raspravu koju joj drugi nameću niti ulaziti u političke motive koji stoje iza onoga što se oko Hafizovića zbiva, kako od onih koji ga napadaju tako i onih koji ga, navodno, brane.

Nema prisile u vjeri, načelo je koje je održalo islam hiljadu i četiri stotine godina, čak i onda kada je sile ovdje bilo u izobilju i kada je njen glavni nosilac, sultan, bio i halifa, dakle nosilac i svjetovne i nebeske moći.

Autor: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

avaz

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close