Dok bi Lukićima Mehmed objasnio da je on baš onaj Bajica iz Rudog, i dok bi se pijani i ludi Lukići sa četničkom bratijom o mozgu osovili, da se poslužim bećkovićizmima, purgatoriji vatre bi ga pet puta Allahu na istinu odnio. Jer, zvati se Mehmed, a prezivati Sokolović, te 1992. godina značilo je samo jedno. Sigurnu smrt. Da li spaljivanjem, klanjem ubijanjem na ćupriji, koju vezir postavi, nevažno je.
O Vidovdanu u Višegradu, podignut je spomenik Mehmed paši Sokoloviću, velikom veziru i ktitoru višegradske ćuprije. Spomenik podigoše veliki biznismen Slobodan Pavlović u prtanji velikog šefa Milorada Dodika i velikor reditelja Emira Kusturice. Na otvaranju spomenika besjediše veliki pjesnik, Matija Bećković.
Pa se Matija pozva na hrišćansko ime i porijeklo Bajice Nenadića, koga odvedoše u janjičare i koji dogura do trećeg čovjeka, tada nejvećeg carstva pod šarom nebeskim. Pa se Matija uhvati jedne jezičke vratolomije i mudro reče, kako je Bajica naš, a Mehmed svjetski došao iz budućnosti, a ne prošlosti, da nam poruke prenese.
Jer, nije mala stvar ugostiti tog vječitog putnika kroz prostor i vrijeme, tog lučonošu ljudskog duha od malog Rudog do prostranih rumelijskih ravnica i visova. Velika je čast primiti na konak tog razdionika svjetova , koji je iz 16. vijeka doletio i preletio i 20 i 21. vijek, otišao negdje u budućnost, zabio se u tri lijepe, pa se odlučio vratiti u 2017. na Vidovdanak u Višegrad, na ovu žurku.
Dobro si prošo, moj Mehemede!
– I ovog Vidovdana bronzani vezir gleda unapred i ne obazire se unazad. I, kao da se više nada i snatri onom što će biti, nego o onome što je bilo. Stigao je iz daleke budućnosti da se pridruži onima čije vreme tek dolazi – kaže Bećković.
I u pravu je Bećković. Ne obazire se Mehmed Visoki na prošlost od jare užasa, koja ga obuzima, dok ju je sagledavao iz svoje vremenske kapsule, sve putujući u zagrljaj Kusturici, Dodiku, Bećkoviću i Pavloviću. Ponešto od užasa, može se i vidjeti na tom bronzanom licu Velikog vezira, koji je dojurio kroz vremenski portal na antimateriji vremena.
– Pet stotina Vidovdana je preskočio dok se vratio tamo odakle je krenuo da dokaže da se od zavičaja i od svog naroda niko i nikad nije zauvek razdvojio – istakao je književnik, pojac i čudotvorac na iznajmljivanje Matija Bećković.
Normalno, moj dobri Matija da je pet stotina Vidovdana preskočio, pa nije bez neke bio jedna od najmudrijih glava Otomanskog carstva i de fakto vođa istog. Normalno da je uman i pametan paša, pa zna koristiti tajmlajn vremeplovski i zna mašinu podesiti na pravi datum. Istina, reče Matija, da je prvo zakucao stroj u futur treći, ali pusti ti to, što je sigurno, sigurno je.
Zamislite samo da je veliki Mehmed paša Soklović što sagradi ćupriju, koja u knjige preko Andrića uđe, koja Andriću Nobela donese, a zemlji koje nema jedinu počast takve vrste, velim, zamislite da je Veliki vezir došao baš na Vidovdan, baš u Višegrad i baš podno kuća gdje mu je sad okamenjeno lice samo malo ranije. Jedno četvrt vijeka ranije?
Šta bi bilo da je na tajm travel brojaču Mehmed, turio 28. jun, Višegrad, ali recimo 1992?
Vječite baklje ljudskog zla
Evo šta bi bilo: Veliki vezir bi bio spaljen u buktinjama Pionirske ulice zajedno sa ostalih 70 Bošnjaka u bolesnom piromanskom orgijanju nacističkih Lukića i kompanjona im. Dok bi Lukićima Mehmed objasnio da je on baš onaj Bajica iz Rudog, i dok bi se pijani i ludi Lukići sa četničkom bratijom o mozgu osovili, da se poslužim bećkovićizmima, purgatoriji vatre bi ga pet puta Allahu na istinu odnio. Jer, zvati se Mehmed, a prezivati Sokolović, te 1992. godina značilo je samo jedno. Sigurnu smrt. Da li spaljivanjem, klanjem ubijanjem na ćupriji, koju vezir postavi, nevažno je.
I zato, velim, veliku je sreću imao vezir kad je brojčanik godina podesio na 2017, namjesto 1992. primjerice. A, opet možda nije sreća, možda je Mehmed paša i bio ponad nas u kakvom astralnom tijelu i te ‘92 i ‘14 i ‘18 i 41' i 42’ i svih silnih godina dvadesetog vijeka, možda je bio svake sekunde svake godine od 16. vijeka do Kusturice i gradnje spomenika? Možda nije morao čekati Vidovdane da se samo o njima otisne na put u budućnost, kako reče Matija Bećković?
I možda je Bajica Soklović, sve jednako vidio povijest svog mosta što se ogleda u Drini, kao povijest primitivnih balkanskih plemena, od kojih je sreći hvala odveden? Posve sigurno je Sokolović Visoki, vidio čerečenja Austrougara, Turaka mu, ustaša i četnika, dockan, vidio je klanje braće i u gotovo pravilnim razmacima, vidio je to sve isto ritualno puštanje krvi, koju jedni drugima, najčešcće oko paganskih praznika puštamo.
Sveti Vid, nije bio izuzetak, nego pravilo.
I možda mu je zbog svega toga, onakav izraz užasa, zarobljen na licu u hladnom metalu.
Veliki je Mehmed paša za jednu bistu
Nije to žudnja za spomenikom, ima veliki vezir spomenika svojih, o sebi, za sebe, kao i svojih zadužbina da se postide mnogo veći narodi, od ove naše pićuladije. Pribrao je Mehmed još za života gotovo sultanski status, pa mu jedan spomenik, postavljen na pedesetak metara od kuće u kojoj je izgorjelo 70 ljudi, jer se muhamedanskim imenom, kao i Mehemd zvalo i jer im je to jedini grijeh pod kapom nebeskom, velim ima Mehmed slave i obilježja mimo malenog Višegrada.
Ali, ako je došao sa onako ukočenim licem iz budućnosti, ako je i u budućim vijekovima vidio sve jednako ponavljanje krvi u rijeci iz koje je sazdana Andrićeva «Na Drini ćuprija» i ako je sa mjerom putnika kroz vrijeme ocijenio da će biti još Andrića koji će utefteriti naša divljaštva, a da će sve jednako to gledati i pamtiti njegov most, onda je možda bolje da ga kakav veliki povodanj odnese.
I njega i most i onu njegovu bistu i ovaj narod što se kao Heraklitov oganj, sa mjerom liječi i upada u bolest mržnje.
A, bolest je velika praviti spomenik vojskovođi i neimaru, Velikom veziru, sjećajući se isključivo njegovog djetinjstva, a ne spomenuti vjeru u kojoj je ponosan i stamen umro, grijeh je. I tim veći grijeh, jer se baš na dan postavljanja biste, prije četvrt vijeka desio nepojmljiv zločin nad Bošnjacima u tom Višegradu, samo zato što su Bošnjaci bili i što su se nad Kuranom molili, kao i Mehmed.
I na kraju, ništa, ništa nije vječno, ni most, ni Višegrad, ni bista Velikog vezira. Samo je pitanje kojim redom će priroda, ljudi i Bog odnijeti taloge civilizacije na Drini.
Po mom skromnom sudu, poznajući ljude, koji ne poznaju sebe i svoju istoriju, onaj najlmađi u brozni, a najstariji u vremenu, Mehmed paša Sokolović, prvi će nestati iz višegradske čaršije.
Inače, mimo toga, sve je isto. Ista Drina, isti most, ista zloupotreba Andrića, iste sjecikese, isti puk i navijek ista mržnja.
Buka
