Dragan Bursać: Kad vjeronauka nema alternativu

Ministar prosvjete i kulture RS-a, Goran Mutabdžija još jednom se svojom izjavom ugurao u medijski epicentar, gdje caruju putujući cirkus Sejdić-Finci Dejtonaca u Pragu, demonstracije u Kijevu i referendum u Hrvatskoj. Podsjećanja radi, prije dvadesetak dana Mutabdžija je izjavio kako postoji mogućnost da učenici prvih razreda srednjih škola u Srpskoj od naredne godine izučavaju vjeronauku. Sada je otišao korak dalje, zbunivši sebe i sve oko sebe izjavom o (ne)obaveznom izučavanju vjeronauke u osnovnim školama.

Evo šta je na stvari.

„Vjeronauka nije obavezan predmet, ako roditelji to ne žele“ – kazao je Mutabdžija, u izjavi novinarima u Narodnoj skupštini RS, nakon što je okončana rasprava o ovom zakonskom aktu.

Ako proanaliziramo ovu rečenicu, to jest, ako zaronimo ispod njene sintaksičko-semantičke površine, shvatićemo da je logički nesuvisla. Šta znači da vjeronauka nije obavezan predmet, ako roditelji to ne žele!?

Vjeronauka je, prema tome, neobavezna, samo roditelji treba da stisnu petlju pa da žigošu sebe i svoju djecu pred razredom, školom i lokalnim vjeroučiteljem i odbiju dobro okrilje božje. Vjeronauka je neobavezna, fakultativna i nije za svakoga, eto, samo roditelji da prokuže svoje potomstvo i gotova stvar. Ovom izjavom Ministra, jasno se stavlja do znanja roditeljima šta im je činiti. Ili ne činiti, od volje vam.

I ne treba ovdje opet lamentirati kako je 21. vijek, kako je BiH, barem na papiru, sekularna država i slične tlapnje. Prosto, ne ide, licemjerno je, a u realnosti ispaštaju roditelji i ponajviše djeca koja ne idu na vjeronauku.

Jer, zapamtite, herojski i duboko roditeljski čin je, kao što radi moj poznanik, otići na neki treći čas, na pola nastave, izvesti svoje dijete, odvojiti ga od drugara i negdje prošetati sa njim. Kako šestogodišnjaku objasniti da je dobro to što je u manjini i što je učionicu, na tih 45 minuta, zamijenio hladnim, sablasno praznim betonskim igralištem?

Hajde da pitamo Ministra. Ipak je on najkvalifikovaniji čovjek po tom pitanju u entitetu. Dobro, nije najkvalifikovaniji, ali ima najveće ingerencije. Šalim se, nema najveće ingerencije, ali, majka mu stara, valjda se nešto pita i nešto zna na zadatu temu.

Kao da me je čuo, Mutabdžija je odgovorio i na primjedbe nekih poslanika da bi trebalo da se razmišlja i o nekim alternativama, umjesto izučavanja religije u školama, postavljajući pitanje – šta bi to bilo???

Dakle, na pitanje – šta bi bila alternativa vjeronauci, Ministar, zadužen da ponudi odgovor, glasno se zamislio nad govornicom i pita se – šta bi bilo, šta bi bilo????

Ovo stvarno niđe na svijetu nema, što bi rekao Damir Nikšić! I nije problem što je ovo još jedan u nizu ministara koji se ne petlja u svoj posao, nije čak ni problem ta huda vjeronauka koja se uselila u osnovne škole. Najveći problem je apsolutna autističnost države (u ovom slučaju entiteta), koji NIKADA NIČIM nije predložio bilo kakvu alternativu vjeronauci. Zapravo, Republika Srpska pred roditelje i djecu stavlja prilično jasan izbor – vjeronauka ili diskriminacija. Trećeg nema.

Prijedlog za Ministra

A, pošto RS i Ministar joj NE ZNAJU čime bi mogli zamijeniti časove vjeronauke, evo im jedan mali kroki, koji je do imbecilizma jednostavan, poznat i u svijetu prihvaćen.

Pa, Ministre, recimo, djeca bi mogla izučavati domaćinstvo, radno i tehničko vaspitanje, informatički se edukovati, izučavati moral, imati građansko vaspitanje… Djeca bi, na kraju krajeva, mogla NE IMATI bilo kakav zamjenski predmet. Djeca su to, Ministre! Mogla bi se sa učiteljima i nastavnicima igrati, razgovarati, pričati o sličnostima i razlikama između sebe. Znate li šta je razgovor? To je razmjena rečenica koja se koristi u komunikaciji, kako bi se izbjegao, ponekad bolan, fizički kontakt. Mogla bi se djeca izvesti u prirodu, prošetati, trčati, nadisati se svježeg vazduha, dok ga još ima.

Tako npr., poštovani Ministre, klinci u Norveškoj odrede jedan dan u sedmici kad borave u prirodi. Bez obzira na atmosferske uslove. Kada je kiša, obuku kabanice i izađu vani, nije problem. Nastavnici i obrazovni sistem kažu da je to dobro za dječiji imunitet i da pored ostalog saživljava djecu sa prirodnim okruženjem. Ali, to je samo Norveška i njihov obrazovni sistem. Šta oni znaju o obrazovanju?!

Pobrojao sam Vam samo djelić stvari koje najmlađi mogu i treba da uče, rade ili praktikuju umjesto vjeronauke. Dakako da bi većina roditelja bila srećnija pobrojanim prijedlozima, ali kako se poodavno ne pitaju ništa, ćute i sada.

Vjeronauka jede svoju djecu

I tako, neka Norvežani idu svojim putem. Mi znamo bolje! Kakve crne priče, dijalozi i igra. Igraju se djeca i mimo toga! Treba da znaju da su im „preci bili sveci“, da uče bajke o Kosovskoj bici, velikim mučenicima i njihovim ktitorima…Treba u 21. vijeku da se klanjaju metafizičkoj, nepostojećoj i izmađijanoj kategoriji kao što je religija, u čije ime je podignuta jedna od najvećih i najgramzivijih organizacija u istoriji čovječanstva – crkva. Ta ista organizacija, od ranog srednjeg vijeka pa do danas, sistematski se bori protiv svakog napretka i znanja kao sistema vrijednosti. Nekada su metode bile više purifikacione, sjetite se spaljivanja ljudi, a danas se poklonici nauke i djeca im kažnjavaju tihim diskriminacionim linčem.

Uopšte uzev, uvesti vjeronauku u školu je, kao u onom skeču – ubaciti pijanog majmuna u naoružani „tenak“. Ali, Vi to, Ministre, ne vidite, ne čujete, ne znate i pitate se – šta bi to moglo zamijeniti vjeronauku!? Zar ste plaćeni da se za govornicom glasno pitate, dok oko vas lebde očigledni odgovori? Možda tako treba.

Ćute roditelji, a ćutite i Vi na činjenicu da 85% djece završi osnovnu školu, a da ne znaju tablicu množenja, 30% ih je funkcionalno nepismeno, većina ne zna kad je počeo Prvi i Drugi svjetski rat, ne zna ništa o geografiji, biologiji, hemiji…ali su se naučili tući i biti tučeni u piramidalnoj strukturi školskog nasilja, naučili su što prije izvaditi mobitel i snimiti kakvo zlostavljanje druga ili drugarice…To je vama vaša borba dala!

I što je najgore, niko, pa ni Vi, Ministre, ne pitate se kakvu će budućnost kreirati klinci, od svoje 6. godine po vjeri i naciji segregirani, zadojeni sistemskom i medijskom mržnjom, podgojeni neznanjem, kultom nasilja i međusobnog zastrašivanja? Kakvu li će budućnost imati ta djeca ?

Da Vam kažem kakvu. Crnu kao crna rupa, što neznanjem i besmislom usisava sve što valja u sebe. Ta, mi se tobož’ iščuđavamo rezultatima nedavnog referenduma u Hrvatskoj, gdje je preko 65% ljudi koji su izašli na isti pokazalo svoju klerikalnu nazadnu prirodu. A, šta bi bilo kod nas? Svaki rezultat ispod 90% bio potpuno iznenađenje. Ustvari, ovdje već sad živi barem 95% mladih koji su društveno retrogradniji od svojih roditelja. Ako Vas to ne zabrinjava, onda se beskrajno bezbrižan čovjek.

Tako obrazovanu mladež već vidite po organizovanim masovnim tučama, zlostavljanju slabijih, manjih, nezaštićenijih, drugačijih, pljačkanju, huliganskim ispadima na dnevnoj  bazi.

Ali, možda tako treba. Možda treba stvarati soj nekih novih vojnika spremnih da na klimoglav potegnu svoje, a državno oružje na drugog i drugačijeg i sa „božijim imenom na usnama“ krenu u neko novo klanje. Volio bih da je sranje, ali, nažalost Ministre, u pitanju je klanje.

Obično balkansko vjersko klanje.

Dragan Bursać

 

Vezani tekst : Dragan Bursać: Bog, religija, Mutabdžija!