Kolege na vas je red! Da vidimo tu energiju, bunt, muda i drčnost. Možete vi bolje od “Farme” i “Zvezda Granda”! Ako sad ne ustanete, uškopiće vas šapatom. Bićete za vijeke vijekova označeni kao bezmuda generacija.
Najizvjesnija lokacija za izgradnju pravoslavne crkve u Banjaluci koja nije dobila zeleno svjetlo za poziciju ispod Osnovne Škole „Branko Ćopić“ jeste parking u studentskom kampusu.
Opaaa, prc, uvali ga crkva i oci im građanima.
A, kako to?
Da podsjetim, Građanska inicijativa za Borik, poslije višemjesečne borbe, usvojena je u Skupštini grada Banjaluka prije desetak dana, što znači da se na dječijem igralištu u Boriku neće graditi pravoslavna crkva sa pratećim objektom.
Ali.
Samo naivčine su mogle povjerovati kako će crkvenjaci sjediti skrštenih mantija. Crkvenom aktivizmu ide u prlog i izjava zamjenice gradonačelnika Banjaluke Jasne Brkić, koja je odmah po donošenju odluke izjavila: “SPC ima potrebu da na području Borika ima vjerski objekat, te će u potpuno transparentnoj proceduri biti analizirane druge lokacije. Vjerujem da će se naći kompromisno rješenje, te da će crkva biti izgrađena tamo gdje to bude prihvatljivo i za SPC i za stanovnike Borika”.
Sa vrtića na studente
Najprostije rečeno, crkva je bacila šapu sa vrtića na studentariju. Oni koji bolje poznaju situaciju znaju za tu novu, a srednjevjekovnu priču, koja graniči sa nevjerovatnim. Naime, još krajem 2012. godine, povukla se storija o izgradnji pravoslavne crkve u okviru studentskog kampusa. Ali, pazite sad, iza čitave priče ne stoji crkva. A, ne!
Vjerovali ili ne, rukovodstvo studentskog Parlamenta pokrenulo je inicijativu za izgradnju crkve u samom kampusu?! A, što ne bi vjerovali, kad živimo u eri i podneblju najinertnijih studenata u istoriji čovječanstva, nad čijim konformizmom, poltronizmom i neaktivizmom se zgražavaju čak i profesori.
Opus dei studentski
Nego, da se vratimo inicijativi staroj bezmalo 4 godine. Zvanično obrazloženje je bilo -“Crkva će biti posvećena poginulim studentima, asistentima i radnicima univerziteta. Crkva treba da posluži tome da poginuli ne budu zaboravljeni i kao dostojanstveno obilježje.“
U tom saopštenju Parlamenta dalje se navodi: „Kompletan projekat Spomen crkve bi trebalo da bude poklon studentima Univerziteta u Banjaluci, samom Studentskom centru. U projekat bi bili uključeni studenti Arhitektonsko-građevinskog fakulteta, Akademije umjetnosti, Elektrotehničkog, Ekonomskog i ostalih fakulteta, zavisno od zahtjevnosti projekta.“
I kao da to nije bilo dovoljno, taj isti Studentski parlament Univerziteta u Banjaluci uputio je prijedlog Odjeljenju za prostorno uređenje Administrativne službe Grada da se u Regulacioni plan “Studentski centar” uvrsti Spomen crkva, posvećena „palim studentima, asistentima i radnicima Univerziteta u Banjaluci iz odbrambeno-otadžbinskog rata“.
Pravoslavna crkva nije zaboravila ovaj velikodušan gest mladih i “progresivnih” akademaca, koji su, nakon nekoliko godina, čini se, postali još “progresivniji”.
Pa tako imamo akademski apsurdistan, u kome sigurnu kuću crkvenjaci traže na teritoriji sekularnog univerziteta. Dok u regiji sve gori zbog uplitanja crkve i crkevnih dogmi u školstvo, dok Zagreb izvodi na ulice 40 hiljada ljudi koji se bore protiv ove pošasti, u Banjaluci raznorazne stranačke jaslice znane kao studentski parlamenti pružaju gostoprimstvo vjerskim organizacijama. Šta pružaju gostoprimstvo? Predlažu gradnju vjerskih objekata.
Na stranu što bi se ovaj fenomen mogao gledat kroz prizmu klasične vjerske isključivosti, gdje se favorizuje samo jedna vjera, jedna vjerska organizacija, na stranu što je suludo i pomisliti kako će arhitektoniku svjetovnog univerziteta koji bi trebao imati autnomiju i od državnih vlasti, ružiti crkveno zdanje, velim na stranu sve to, pozabavimo se malo perfidnošću popovske elite i ljigavošću studentske (kvazi)elite.
Tako mlad, tako ljigav, takav uhljeb
Da se razumijemo, ovo nije napad na sve studente banjalučkog Univerziteta, ne zato što su oni dobrice jedne koje se protive izgradnji crkve, nego stoga što je riječ o inertnoj sivoj masi koja svoje sinapse troši na rijalitije i instant odvaljivanje od alkohola i Zvezda Granda. Šta me briga za njih.
Ovdje je riječ o tzv. studentskoj eliti, skupini malih uhljeba, koji već sada udaraju recke na stranačkim tablama zaduženja i šihterica. Ovdje se radi o mladim ljudima koji su hodajući mediokriteti, koji su spremni sutra zarad dupeta izvesti svoje kolege na ulice, ne bi li crkvena zvona zazvonila među obrazovnim institucijama.
I dok njihove kolege u bijelom svijetu pokušavaju da se bave nanotehnologijama, kvantnom mehanikom, bioničkim čipovima, naprednom medicinom, istraživanjem svemira, porijeklom subatomskih čestica, dok njihove kolege nanovo iščitavaju Kanta, Hegela, Marksa, polemišu sa Žižekom, pokušavaju pronaći nove obrasce društvenog uređenja, naše junoše spremaju lomaču za nekog novog nesrećno karmičnog Đordana Bruna, koji još nije zapalio odavLe.
Crkvene franšize
A, crkva, kao najveća interesna nevladina organizacija, sa 1500 godina iskustva, njuši plodno tlo bolje od bilo kojeg građevinskog tajkuna, skauta, PR-a, menadžera.
I nema sumnje da će se svim silama upeti ne bi li institucionalno zaživjela na Univerzitetu.
Samo.
Samo, ovaj put imaju ogromnu prednost. Ovaj put će njihovi “domaćini” biti na njihovoj strani. Neće biti odgovornih roditelja, visprenih aktivista, neće biti entuzijasta pravnika, ekonomista, ekologa, sportista, penzionera… koji doniraju svoje znanje i vrijeme, e da bi se zabranila pervertija koja je naumila da namjesto vrtića crkvu gradi.
Studentska muda na ispitu
Pa, šta nam je činiti?
E, sad ćemo da vidimo koliko i kako su studenti banjalučki aktivni, progresivni i, na kraju krajeva, zaintersovani za svoju budućnost. Sad ćemo da vidimo da li im je preči namješten kabinet hemije, biologije, histoligije, kabinet za ispitivanje superprovodnika od crkvenih zidina, porte, ikona, fresaka, molitvenika… I sad ćemo konačno da vidimo da li je na snazi još uvijek krilatica profesora Miodraga Živanovića, koji veli kako su nam penzioneri najaktivniji dio društva i koji kaže kako studentska populacija u svom društveno-organizovanom obliku NE POSTOJI kao takva.
A, bilo bi lijepo da profesor Živanović griješi. Bilo bi lijepo da se studenti pridruže aktivistima. Istinabog, u nakaradnoj zemlji aktivisti čekaju studente, dok se u normalnom svijetu iz studentskih redova regrutuju aktivisti. Ali, biće im sve oprošteno ukoliko pokažu da imaju muda, izađu na ulice, uključe se u javne rasprave, posjete skupštinu Grada, organizuju se i, jednom za svagda, sami sa sobom, u očima normalnog naprednog svijeta, raskrste i razvedu se od milenijumskih retrogradnih dogmi, koje do prije samo tri decenije nisu mogle prismrditi niti stočarskoj zadruzi, a kamoli univerzitetu.
Budimo do kraja iskreni, u ovoj zemlji, u ovom gradu, aktivisti su bili obrazovani i neobrazovani, oni koji imaju da izgube sve i oni koji nemaju šta da izgube. Aktivisti su bili profesori, prosjaci, entuzijaste, stranci, đedovi i babe domaći. Aktivisti su bili “obični ljudi” i oni čiji su CV-ijevi na promatranju. Aktivizam je način života.
Samo studenti nisu bili organizovani aktivisti. Ne u zadnjih 18 godina. Ako dopuste crkvi da se poput franšiznih restorana širi gdje god joj se digne ruka interesa, biće to ultimativni poraz svih nas. Jer, ako crkva može da se gradi na posjedu jednog sekularnog Univerziteta, onda nit’ je univerzitet, nit’ je grad, nit’ je država sekularana.
Kolege, na vas je red! Da vidimo tu energiju, bunt, muda i drčnost. Možete vi bolje od “Farme” i “Zvezda Granda”! Ako sad ne ustanete, uškopiće vas šapatom. Bićete za vijeke vijekova označeni kao bezmuda generacija.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar
BUKA
