Razumijem namjeru “Charlie Hebdoa”, ali sve sam manje siguran da im njihov način pisanja može donijeti ono što žele. Možda upravo suprotno. Prikazivanje nečeg što nekoga vrijeđa, a on iz nekih razloga ne zna reagirati drukčije nego nasiljem, predstavlja dolijevanje ulja na vatru
Novovrijeme.ba“Ne slažem se s onim što misliš, ali ću do kraja braniti tvoje pravo da to kažeš.” (Voltaire)
Prošla je godina od stravičnog zločina u redakciji pariskog satiričnog časopisa “Charlie Hebdo”. Nekome je bila uvredljiva slika poslanika Muhammeda na naslovnici i zapucao je. Redakcija ovog časopisa je na godišnjicu pogibije na naslovnoj stranici objavila karikaturu “bradatog boga” u krvavoj odjeći s kalašnjikovom u ruci, s naslovom “Godinu kasnije ubojica i dalje šeće”. Vatikan se pobunio zbog ove naslovnice, kao islamske vođe na onu od prije godinu. Smatram da naslovnica nikom nije toliko uvredljiva da zapuca.
Mogu razumjeti uređivačku politiku “Charlie Hebdoa”. I karikaturom Muhammeda i karikaturom boga kritiziraju vjerske fanatike i zalažu se za svjetovnost. Kritiziraju one koji su željeli smrt novina koje se “usuđuje smijati vjeri”. Svim vjerama. Slažem se s njima da “uvjerenja ateista i laika mogu pomaknuti više planina nego vjera vjernika”.
Iz tople sobe, s pogledom na snježnu idilu i trenutno s jedinom brigom kako skinuti koji kilogram, razumijem namjeru “Charlie Hebdoa”, ali sve sam manje siguran da im njihov način pisanja može donijeti ono što žele. Možda upravo suprotno. Prikazivanje nečeg što nekoga vrijeđa, a on iz nekih razloga ne zna reagirati drukčije nego nasiljem, predstavlja dolijevanje ulja na vatru.
Nažalost, neki na ono što smatraju uvredom ne znaju drukčije nego nasiljem. Pomislite na sredine u kojima se živi u siromaštvu, gdje se vrlo brzo umire, gdje je svakodnevna borba za preživljavanje obojena nasiljem. Pomislite na sredine u kojima jedina informacija dolazi s oltara – propovjedaonice, a onaj koji drži propovijed nije papa Franjo ili neki drugi svjetovno umjereni islamski, židovski ili neki drugi religijski vođa. Ne slijede svi vjernici sekularizam, respektirajući sve religije i smatrajući ih privatnošću svakog pojedinca. Neki (ne religijske zajednice već pojedinci) svoju vjeru stavljaju iznad drugih. Neki čak sljedbenike druge vjere smatraju nevjernicima i pozivaju na njihovo uništenje.
Mi s prostora “zapadne demokratije” smatramo se njenom naprednom kolijevkom. Pitam se koliko smo zapravo ispred onih koje smatramo manje naprednima – 100, 200 ili 300 godina? Jesmo li uopće “napredniji”? Dobro se podsjetiti da se donedavno i s naših propovjedaonica pozivalo u križarske ratove protiv “nevjernika”, a do sredine 18. stoljeća na ovim prostorima su spaljivali jadnice koje je inkvizicija proglasila vješticama! Do prije samo nekoliko desetljeća su tu, pokraj nas, postojali koncentracijski logori i peći za ljude! Ubijani su ne samo zbog različite vjere već i pripadnici iste vjere ako su imali različita krvna zrnca.
Nakon bombi i masakra u našem dvorištu – jer nas oni malo udaljeniji, a u kojima često sudjelujemo i sami, baš i ne brinu – iz Pariza i drugih gradova čuje se kako nikome neće biti dopušteno da utječe na “naš” (čitaj: zapadnjački) način života. A ne miješamo li se i mi na sličan način u drukčije načine života? Ne namećemo li i mi drugima naše modele ponašanja i življenja? Ne smatramo li samo naš obrazac načina života ispravnim? Sve ostalo kao da je manje vrijedno, pa želimo da svi žive kao mi, da svi “piju čaj tačno u pet” (čitaj: naš oblik političkog i ekonomskog uređenja). I kad oni koji možda nisu ni čuli za čaj pa na “miran način” nekim ultimatumom odbiju “piti čaj u pet”, mi s nevjerovatnom lakoćom, lakomislenošću i ignoriranjem znamo poslati avione, bombe, otrove i napadamo.
I kako je sve u svijetu povezano, bilo kakvo nametanje nečega nekome izaziva nove i neočekivane poremećaje. Bomba tamo izazove bombu ovdje. I brzi nestanak “arapskog proljeća”, koje je trebalo da bude za sva vremena a trajalo je kraće od kalendarskog, te dolazak tmurne jeseni, koja nije trebala ni doći a koja traje i trajat će, također utječe na to da nekome (više) smeta karikatura poslanika Muhammeda, a nekome, ne daj Bože, “bradatog boga”.
A kad dolazi do bombi i nerazumljivih masakra, polako se budi mržnja prema drukčijima. Ne samo tamo gdje je neko odbio “piti čaj u pet”, već i ovdje gdje se čaj redovno pije u vrijeme koje neko odredi. Nažalost, kako ja razumijevam svijet, još smješnije karikature Muhammeda i boga, još jače bombardiranje u nekoj Siriji i nekoj Gazi, još neka nedužna žrtva jer se neki vojnik zaigrao “joystickom neke bespilotne letjelice”, samo su dodatni razlozi za patnju, stradanja, mržnje i nove oblike egzodusa. Svjedoci smo da milioni bježe. Jedni ovamo, drugi tamo. Mnogi više nemaju sigurnost ili nemaju osjećaj sigurnosti, čak ni u demokratskim i slobodnim gradovima kakav je Pariz. Iznenadila me vijest kako je u posljednje vrijeme povećano iseljavanje Židova iz Francuske i Evropske unije u Izrael.
Koliko god se Zapad trudio, kakve god sofisticirane “bespilotne letjelice i joysticke” izmislio, kakva god oružja po uzoru na “Ratove zvijezda” nastala, zaštita i sigurnost svakog od nas nije moguća bez međusobnog razumijevanja i uvažavanja. Suživot po principu “ne čini drugome što ne bi volio da se čini tebi” jedini je put ka čovječnosti.
Jesmo li kao predstavnici “zapadne demokratije” stvarno napredni koliko umišljamo? I šta znači biti “napredan”? Znači li to uvažavati i cijeniti različitosti? Znači li to ne činiti drugome što ne bismo voljeli da nama neko učini? Da neko ne dobija ako drugom ograničava ili uskraćuje određena prava? Znači li to ne smatrati srećom “da susjedu ugine krava” i ne biti farizej?
Biti napredan znači sve to i mnogo više. Naprednost znači djelovati, uvijek i svugdje. Napredan, za razliku od šaha kad se potezi vuku naizmjenično, znači stalno vući poteze i djelovati ne čekajući da na vaš potez mora odmah reagirati onaj drugi. Pr(a)vi potez je na svima. Pr(a)vi potez je na svakom. Za pr(a)vi potez, za dobro nikad nije rano!
