Dr. sc. Mirsad D. Abazović: Djelatna veza kriminalaca sa “državom” je nezaobilazna

“Treba znati i demonstrirati i u demonstriranju biti vrlo vispren u prepoznavanju onih koji tu priliku nastoje iskoristiti za ostvarivanje sitnošićardžijskih interesa ili prepoznavanju onih koji su ubačeni kao provokatori ili brejkeri u službi subjekata protiv koji se demonstrira”, kaže u intervuu za Oslobođenje dr. sc. Mirsad D. Abazović, redovni profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije UNSA-e.

Oslobođenje

• Kada će BiH i da li je to u ovakvom ambijentu moguće očekivati, slijediti Hrvatsku i Srbiju u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala?

– Ako se i za jednu evropsku državu danas može reći da je država per se, ali ne u pozitivnom smislu, onda se to može odnositi baš na Bosnu i Hercegovinu. Toliko je specifična da niti može imati uzora u drugim državama niti koga može slijediti gotovo u bilo čemu. Ovo jeste neuobičajena i “gorka” kvalifikacija, ali valja imati na umu da, ukoliko hoćemo upropastiti (ili dalje upropaštavati) jedno društvo, onda sakrivajmo stvarnost o njemu samome od njega samoga. Bosna i Hercegovina je po svom unutrašnjem političkom i državnom uređenju toliko neprirodno strukturirana i složena, da to graniči sa pretpolitičkom perverzijom. Kakav je općedruštveni ambijent u Bosni i Hercegovini? U našoj državi, a u kontekstu borbe protiv korupcije te općenito organiziranog kriminala, egzistira hiperinflacija i zakona i institucija s jedne strane i stvarna nemoć države za efikasnim odgovorom čak i ako je, u krajnjoj liniji, u pitanju i opstanak i same države.

Ključni problem je u tome što je zakonodavna vlast pod pritiskom interesnih lobija. Sudska vlast je podložna prvenstveno korumpiranosti od strane već rečenih lobija. Izvršna vlast je opterećena nizom organizacijskih nedorečenosti, neadekvatnim materijalnim i tehničkim suportom. Postojeća aktivna kadrovska struktura u značajnoj mjeri je u kvalitativnom smislu neadekvatna izazovima, uključujući i sve sigurnosne izazove. Korupcija na svim nivoima je često stanje, a ne samo jedna od negativnih pojava kojih ima i u najuređenijim državama. Medijski prostor je razbijen, kontrapolaran i dostatno ovisan. Civilni sektor prilično nerazvijen. Etc, etc, etc.

Nema nevinih

• Ko je kreator ili održavatelj takvog stanja?

– To su prvenstveno politički subjekti koji formiraju i drže vlast i to i zakonodavnu i sudsku i izvršnu. Naravno, nije mi namjera generalizirati, ali niti za jedan politički subjekt u zadnjih dvadesetak godina, u smislu odgovornosti za negativnu kreaciju ambijenta, ne može se reći da je u potpunosti nevin. Šta su ključne karakteristike sigurnosnog djelovanja (korupcija i organizirani kriminal su eminentno i imanentno sigurnosna pitanja) u Bosni i Hercegovini, od njenog osamostaljenja do danas? Politika sigurnosti te sigurnosna politika kao strateška pitanja, potom organizaciona i institucionalna struktura kao formalna strana tih strateških pitanja, u Bosni i Hercegovini nisu sistemska djelatnost države, već su smještena u niz političkih i lokaletatističkih partikulariteta koji imitiraju državu, a samim svojim postojanjem takvi partikulariteti predstavljaju negaciju države. U radikalnijem smislu govoreći, ovakvo stanje u oblasti sigurnosti u Bosni i Hercegovini, a što proizilazi iz negacije BiH kao države, u potpunoj je i elementarnoj suprotnosti sa interesima njenih građana, štaviše, građani su taoci takvog stanja. Tako su građani, s aspekta sigurnosne politike i problematike puki objekt, a svakako, radi se o tome da bi trebali biti primarni subjekt u uređivanju i ovoga dijela naše društvene zbilje. Ovo sve proizilazi iz stanovite disfunkcionalnosti i nefunkcionalnosti u oblasti sigurnosti, a ta disfunkcionalnost je saobražena sa disfunkcionalnošću vlasti u Bosni i Hercegovini općenito i njen je izravni produkt.

Ovo i ovakvo stanje, kao i svu njegovu složenost u kontekstu neposrednog promatranja, ali i u smislu projiciranja rješenja, može se, tretirati u okviru tri odrednice: moći, znati, htjeti. Kad kažem moći, mislim na materijalne mogućnosti. Bez obzira na veoma teško ekonomsko stanje u Bosni i Hercegovini, njena materijalna osnova može podnijeti postojanje funkcionalnih i, materijalno i kadrovski, objektivno dimenzioniranih institucija i službi sigurnosti općenito. Nužno je naći optimalan odnos između kapacitativnosti i operativnosti institucija sigurnosti, odnosno svih sektora koji se bave provedbom zakona. Pod pojmom znati podrazumijevam kadrovske resurse. Bosna i Hercegovina ima sasvim dovoljno i osposobljenih i obrazovanih kadrova koji mogu na potpuno adekvatan način rješavati i najsloženija pitanja iz oblasti sigurnosti, opće, javne, privatne, kolektivne, nacionalne, transnacionalne i međunarodne, što podrazumijeva i borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala. Nažalost, mnogi nemaju šansu da se bave svojim poslom. Dakle, dvije bazične oblasti, izravno ili neizravno, nisu problematične. Problem, zapravo, nalazim u onome htjeti. A to htjeti je u suštinskoj vezi sa političkim i lokal-etatističkim partikularnim interesima koji su tako profilirani da i znanost i realna kritika aktuelne prakse često ostaju u stanju gotovo nerješive zapitanosti. Uobičajeno je danas kazati da su ti partikularni interesi izraz različitih tzv. političkih volja. Te političke volje su preuzele mnoge prerogative države, a naspram svojih uskogrudih interesa, profiliraju stanje zabrinjavajuće nefunkcionalnosti Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju u sektoru sigurnosti pa i u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala.

• Šta je realnije očekivati, formiranje federalnog USKOK-a ili, kako je najavljivano u maju ove godine, balkanske policije?

– Nerealno je i jedno i drugo. U smislu prethodnog odgovora, valja naglasiti da je Bosna i Hercegovina i prostorno i populaciono mala zemlja da bi se, u smislu sigurnosnog diskursa, dijelila na nekakve zasebne cjeline koje bi, potom, trebalo nekako povezivati u smislu koordinacije i sinhronizacije njihovog djelovanja. Zato je bilo kakva spekulacija o nekakvom federalnom USKOK-u neprihvatljiva; to je neizvodivo, neprihvatljivo, imitatorski, kontraproduktivno i za našu državu veoma štetno. U ovom kontekstu valja napomenuti jedno pravilo od kojeg u ozbiljnim zemljama ne odstupaju – niti jedna država, zbog niza autonomnih specifičnosti, u organizaciji i uređenju sektora sigurnosti, ne može biti etalon drugoj državi niti je prihvatljivo u vlastitoj državi praviti organizacijski i strukturalni replikat iz druge države. U krajnjoj instanci, ako bismo hipotetički i pristali na formiranje federalnog USKOK-a, kantoni bi mogli tražiti svoje mini USKOK-e, Distrikt Brčko bi legitimno tražio svoj USKOK, u Republici Srpskoj bi trajno zacementirali sadašnju organizaciju, što bi sve značilo daljnju bolnu razgradnju Bosne i Hercegovine. Nasuprot ovome, sa stručnog aspekta posmatrano, trebalo bi reaktivirati rad na sramno prekinutoj reformi sektora sigurnosti (dobar je primjer ustroja SIPA-e, OSA-e i Granične policije), a to je, uz dobru volju, moguće i u datim ustavnim okvirima, budući da to nije ni na tragu nekakve primitivne priče o unitarizaciji, već se radi o organizaciji struktura javne sigurnosti koja na području cijele Bosne i Hercegovine može besprijekorno funkcionirati na bazi učinkovite koordinacije i sinhronizacije i po vertikali i po horizontali u progonu nositelja kriminalnih radnji različite provenijencije i različitog profila.

Ideja o balkanskoj policiji je dobra ideja koju nikako ne treba bezuvjetno odbaciti. Balkanske zemlje su, kada je riječ o saradnji u oblasti sigurnosti, još uvijek dobrano robinzonizirane i međusobno razmrežene, dok su nosioci transnacionalnog (preko-državnog) kriminala (korupcija i kriminal su i transnacionalni fenomen) umreženi i kontinuirano se i dalje umrežavaju, a međudržavnu razmreženost koriste kao svoju prednost. Svakako, “balkanska policija” ni u jednom elementu ne može biti supstitut državnim policijama niti državama oduzimati dio suvereniteta u toj oblasti, ali u smislu izvjesne dogovorne koordinacije, razmjene obavještajnih podataka i drugih informacija, zajedničke specificirane edukacije, razmjene nedostajućih materijalno tehničkih sredstava, uspostavljanja zajedničke baze podataka i itd, mogla bi doprinijeti efikasnijoj borbi protiv nosilaca kriminalnih radnji kako u državama zasebno, tako i u regionalnom pa i širem smislu. Uostalom, u savremenim sigurnosnim studijama, regionalni sigurnosni sektori i kompleksi su nezaobilazne činjenice. Čak kada npr. susjedne države imaju veoma nizak nivo političkih, ekonomskih i drugih međudržavnih odnosa, u oblasti sigurnosti moraju surađivati budući da, kao što sam naglasio, kriminalci ne poznaju i ne priznaju granice – njih ne interesiraju povijest, mitos, nacija, vjera, tradicija, oni su zainteresirani samo za gomilanje novca i vješto izbjegavanje otkrivanja i društvenog progona bilo koje vrste.

Grebanje po površini

• Ima li organizovanog kriminala bez podrške pojedinaca iz institucija vlasti? Kako očekivati ozbiljniju akciju u BiH?

– Naravno da nema. O organiziranom kriminalu se radi samo onda kada su nosioci kriminalnih radnji u izravnoj ili neizravnoj vezi sa pojedincima iz državnih institucija različitog nivoa i različitih funkcija. Dakako, mogu postojati i veoma organizirane kriminalne grupe koje djeluju samostalno i čine različita zlodjela, ali se države s njima relativno lako razračunavaju. Međutim, kada govorimo o organiziranom kriminalu, onda je djelatna veza kriminalaca sa “državom” nezaobilazna. U ovom smislu, podrazumijeva se da su i ti pojedinci iz struktura države, po definiciji, kriminalci, s tim što je otkrivanje, gonjenje i procesuiranje i jednih i drugih veoma otežano (naravno, međusobno se štite), a to je posebno izraženo budući da ovdje sinergijski egzistiraju dvije pošasti – kronizam i nepotizam. Istina, u Bosni i Hercegovini u posljednje vrijeme ima vrijednih i zapaženih aktivnosti policijskih i drugih agencija te tužilaštava i sudova i u presijecanju ovakvih kriminalnih aktivnosti pojedinaca i grupa, što snažno treba i podupirati i vrednovati. Međutim, to je, ipak, još uvijek samo “grebanje po površini”, dakako ne samo krivicom pojedinaca iz agencija koje se bave sigurnošću. Ambijent, o kojem sam već govorio, je takav da omogućava samo epidermalne aktivnosti, bez zasijecanja u srž problema.

• Jesmo li dočekali buđenje naroda? Mogu li protesti natjerati političke partije da se ozbiljnije posvete problemima u državi ili ćemo do jeseni imati pauzu u radu državnih institucija?

– Nismo dočekali buđenje naroda, a buđenje ne treba ni čekati. Da se metaforički izrazim, nije valjda narod medvjed koji se stavi u svojevrsnu sezonsku hibernaciju pa se probudi da namiri energiju za narednu hibernaciju i tako iz godine u godinu. Narod je ozbiljna i preozbiljna kategorija da bi ga se moglo smjestiti u psihijatrijsku matricu “podražaj – reakcija”. Međutim, zadnji događaji (čiji je povod bio nedonošenje zakona o JMB), pokazuju da je, ipak, sazrela društvena svijest u jednom dijelu javnog mnijenja da treba reagirati na izravan društveni problem, prema konkretnim subjektima iz miljea politike i vlasti te sa veoma jasnim zahtjevima i, povrh svega, na krajnje civiliziran način. Dakle, nije to “buđenje naroda”, već izlazak u javni prostor čovjeka-građanina, koji bi trebalo da je ključni nosilac političkog i državnog suvereniteta, a koga su dosadašnje političke kvazi-elite, umjesto da mu služe, brutalno satjeravale u torove i čopor koji je trebao da slijepo sluša “alfa vođu”, makar taj vođa bio i krvožedan vlasti i očuvanja vlastite uskogrude pozicije. Uz ovo, ima i hvale vrijednih gotovo svakodnevnih inicijativa jednog dijela nevladinih organizacija koje smisleno i korektno reagiraju na različite društvene aberacije. Međutim, ni ovi događaji, ma koliko istinski bili i demokratski i civilizirani, neće u tako kratkom roku prisiliti politički kvazi-establišment da promijeni svoje manire – da ne vladaju već, kako sam rekao, da štite i služe. No, lavina uvijek počinje malom grudvicom snijega ili sitnom pukotinom u nezamislivo velikoj masi snijega. Ili, ničeovski kazano, i mala prezrena iskra može izazvati požar nevjerovatnih razmjera. Nada zadnja umire.

• Opravdavate li zahtjev za zabranom okupljanja pred zgradom državnog Parlamenta?

– Nipošto, pod uvjetom da se i inače oblast javnih okupljanja i protesta uredi u skladu sa primjerima iz drugih evropskih država. Zašto bi, u okviru ovoga, prostor pred zgradom Parlamenta bio izuzet? Urediti ne znači i ograničiti. No, niko ne bi trebalo da ima pravo ići u drugu krajnost pa i prostor pred zgradom Parlamenta pretvoriti u vlastiti dnevni boravak, a pogotovo vršiti bilo kakvo nasilje (naravno, prethodni događaji nisu bili nasilni niti su ikome predstavljali ikakvu prijetnju). Demonstrirati je demokratska stečevina i demokratsko pravo. Ali, kao i sa svakim pravom, postoji i zloupotreba prava. Uvijek kada nastupi zloupotreba, oni subjekti prema kojima su demonstracije usmjerene, u prvi plan vlastite odbrane stavljaju te eventualne zloupotrebe, k tome još i prenapuhano. Najkraće, treba znati i demonstrirati i u demonstriranju biti vrlo vispren u prepoznavanju onih koji tu priliku nastoje iskoristiti za ostvarivanje sitnošićardžijskih interesa ili prepoznavanju onih koji su ubačeni kao provokatori ili brejkeri u službi subjekata protiv kojih se demonstrira.

• Kako u ovom slučaju riješiti preklapanje nadležnosti brojnih policijskih struktura koje imamo, počevši od kantonalnog do državnog nivoa?

– Odgovor na ovo ne može dati niti jedan pojedinac, već eksperti prvenstveno iz oblasti sigurnosti i organizacije državne uprave i to u smislu idejnih i izvedbenih studija i projekata. Međutim, postoje principi koji su općeprihvaćeni u društvima razvijene demokratije.

Organizacija nacionalnog i internacionalnog sigurnosnog sektora ne smije biti talac unutrašnjih i međunarodnih interesnih grupacija, prvenstveno politikantskih. Sektor sigurnosti mora biti depolitiziran i deideologiziran kako bi bio do kraja profesionaliziran i efikasan u ostvarivanju svoje funkcije. “Robinzonizam” i izolacionizam, te samodovoljnost (lokalni ili regionalni) u oblasti borbe protiv svih vidova kriminala nisu dopustivi jer bi u protivnom država i građani postali taocima kriminalaca. Prekogranična saradnja treba da se razvija spram nivoa i strukture sigurnosnih rizika u smislu stalne analize sigurnosnog okruženja i iznalaženja modusa aktivne ravnopravne suradnje a ne konflikata, prijetnji i aspiracija; saradnja treba biti u smislu partnerske i strateške saradnje, tendencija ka kolektivnoj sigurnosti i dr. Društvena zajednica treba pružati pomoć i informacije institucijama sigurnosti prilikom provođenja zakona, a sigurnosne institucije trebaju pružati pomoć zajednici i njenim građanima u rješavanju sigurnosnih problema i održavanju mira. Sigurnosne službe moraju regulirati način pružanja usluga tako da iskoriste potencijale društva i društvenih zajednica. Politički te socijalni problemi i problemi određenih grupa stanovništva ne mogu biti u nadležnosti sigurnosnih struktura, osim ako ne ugrožavaju javni red i mir ili ustavni poredak u cjelini. Sigurnosni sud nikada ne smije biti izmijenjen kako bi se uklopio u želje donositelja odluka koji bi, možda, preferirali drugačije zaključke. Vanjski članovi ne mogu nametati moralna ograničenja sigurnosnim službama s aspekta njihovih (izvanjskih) vjeronazora i svjetonazora. Permanentna edukacija u institucijama sigurnosti je condicio sine qua non uspješnosti u ostvarivanju ustavne i operativne funkcije. Ovo je, dakle, poželjan okvir za borbu protiv svih sigurnosnih rizika, kako bi se oni držali na nivou nužne društvene kontroliranosti.

Otrovni duh podjela

• Presuda Sejdić – Finci, mogućnost za Ostale ili rješavanje hrvatskog pitanja u BiH?

– U Bosni i Hercegovini je opća kriza identiteta. A društvo bez identiteta je društvo krize. Suštinski, u zavisnosti od stepena razvijenosti jednog društva, prvenstveno posmatrano sa aspekta zaštite ljudskih prava, kriza je veća ili manja, razuđenija ili jednosmjernija, dublja ili benignija, odnosno ona je “incident” ili stanje. Niti jedno društvo nije u potpunosti imuno od mogućih ugrožavanja identiteta pojedinca ili određene društvene grupe. To se može ispoljavati u raznim formama, od pojava elemenata ksenofobije različite provenijencije do nerazumijevanja drugog i drugačijeg pa sve do konflikata različite habitualnosti i različitog intenziteta. Što je društvo na višem ili visokom stupnju opće razvijenosti i organiziranosti, negativne pojave se mogu efektno i efikasno kontrolirati i one ne prerastaju u faktore koji mogu izazivati društvenu i političku nesigurnost, pa samim tim ne može se govoriti ni o krizi identiteta. Međutim, u društvima kakvo je bosanskohercegovačko, problem sa poimanjem identiteta i odnosom prema identitetu jedan je od vodećih sigurnosnih rizika koji proizvodi, održava i produbljuje stanje nesigurnosti građana (individuuma), društvenih grupa, društvenih slojeva pa i cijelih nacionalnih kolektiviteta. U Bosni i Hercegovini, na visokom nivou značajnosti, identitet se posmatra: singularno, redukcionistički, pojednostavljeno ili po sistemu nametanja. Olaka je upotreba (zloupotreba) kategorija (povijesti, nacije, religije…). Prisutan je “otrovni duh podjela”. Prisutan je “višak” povijesti. Na sceni je kontinuirana prisilna kolektivizacija individualnih personaliteta. Politika je često odvojena od morala, što znači da imamo višak “loše” politike. Uz ovo, za politiku bi se moglo reći da ima osobine (već spominjane) “čoporativnosti”, a ta “čoporativnost” počiva na segregaciji i diskriminaciji po raznim osnovima. Konačno, još uvijek traje “nedovršeni mir”.

U ovakvom ambijentu, riječ je o depersonalizaciji pojedinca od strane dijela (kvazi)političkih elita, dijela religijskih autoriteta višeg ili nižeg ranga, te jednog broja intelektualaca i medijskih poslenika koji su doprinijeli i doprinose dehumanizaciji politike, pored ostalog, i atakujući na identitet i pojedinca i cijelih kolektiviteta vršeći ideološko i političko nasilje kako nad “svojima” tako i nad “drugima”. Kod spomena nasilja, valja naglasiti da se, uz ostalo, ono vrši nad poviješću, jezikom, tradicijom, kulturom, vjerom/religijom, naukom te nad značajnim setom ljudskih prava pojedinca i cijelih društvenih grupa, upravo na principu ogoljivanja i singularizacije identiteta.

Takvo stanje izaziva otpore kako kod pojedinaca tako i kod društvenih grupa koje se po različitim osnovama identificiraju unutar sebe, a ti otpori su već kriza po sebi, ali su i latentni uvod u sukobe (ne, nužno, ratne) širih razmjera, što značajno može usložiti sigurnosnu situaciju kako u zemlji tako i šire. Šta bi trebalo činiti? Građanina BiH iz sfere biosa kontinuirano uvoditi u sferu ethosa, humanizma i kozmopolitizma te tog istog građanina iz sterilnog kolektivnog MI prevoditi u odgovorno i produktivno JA. Zatim, raditi na eliminaciji projektiranih ambivalencija o važnim društvenim i individualnim kategorijama po principu “naši” i “njihovi”. Graditi takve društvene odnose da građanin bude donosilac odluka, a ne transmiter nečije njemu izvanjske volje, odnosno homoid ili zombi. Humanizirati politiku, nasuprot politike filosofije palanke (samozadovoljnih geta). Konačno, dobiti čovjeka, autentičnog i suverenog vlasnika nacionalnog, vjerskog, spolnog, dobnog, statusnog, teritorijalnog i inog personaliteta i identiteta.

• Reforma Federacije, da li je realno očekivati ukidanje entiteta i smanjenje broja budžetskih korisnika?

– Rješenje je samo u cjelovitoj reformi političkog i administrativnog uređenja. Partikularni potezi su dalja negacija države. Dozvolit ću sebi malo cinizma. Jedne hefte ćemo reformirati Federaciju, druge sedmice Republiku Srpsku, trećeg tjedna nekoliko u međuvremenu neriješenih županija, između bajrama i božića Distrikt Brčko, a cijelu državu ostavit ćemo venecijanskim vitražistima da je nekako naslikaju pazeći da se staklo ne razbije jer ga poslije niko ne sastavi.

Neophodna je cjelovita ustavna reforma koja podrazumijeva racionalizaciju u svim oblastima državne uprave, a to nipošto, kao što sam već naglasio, ne znači nekakvu unitarizaciju. Uvažavajući zaista vrijedne napore pojedinaca koji nude određena rješenja, ipak, lokalnog nivoa, te vjerujući u njihove dobre namjere, prave rasprave je moguće i neophodno voditi samo u legalnim i legitimnim institucijama Bosne i Hercegovine, poštujući princip javne rasprave o onome o čemu treba raspravljati. Svjestan sam da unutar političkih subjekata ima i onih koje je davno opjevao Omer Hajam rekavši kako “pet-šest kenjaca opsjenjuje mase i s četama zlikovaca drže ih uza se”, ali ima i pozitivno gabaritiranih koji mogu i znaju preći ovdašnji Rubikon. Ovi potonji mogu i znaju, a to je i neophodno, iskoristiti energiju, uz ostalo, zdravih dijelova akademske zajednice, medija, civilnog društva, diplomatskog kora, iseljenih Bosanaca i Hercegovaca i drugih subjekata, u cilju uređenja ove nepravedno paćene države.

Slučaj Budimir: Oporo uveseljavanje naroda

• Slučaj Budimir – upotreba dugih cijevi u zgradi Predsjedništva BiH, predstava za narod ili ozbiljna akcija u borbi protiv korupcije?

– Sve što u radu organa i institucija sigurnosti podsjeća na estradu ima dalekosežni negativni kontraefekat u odnosu na početnu zamisao ili na utemeljen povod za akciju. Nije profesionalno, a ni zakonito, ulaziti u državne institucije sa oružjem i punom opremom koja je dizajnirana i pripravljena za represivne radnje, a isto se odnosi i na unaprijed javljanje javnim medijima koji to onda prenose kao neki sportski, kulturni ili pseudo kulturni događaj. Prvo što tada strada jeste presumpcija nevinosti. Sve ostalo je oporo uveseljavanje naroda, a narod to i ne traži. Narod traži profesionalizam svih subjekata u lancu borbe protiv kriminala. Porazno je kada se napravi teatarsko hapšenje, pretresanje i privođenje, a zbog nekih slabih, hrđavih ili truhlih karika u spomenutom lancu, krivac ne bude uopće osuđen, odnosno pravda ne bude zadovoljena već izigrana. Očigledno je da je tada neko pogriješio, namjerno ili nenamjerno, svjesno ili nesvjesno, svejedno je. Javne predstave su svojevrstan opijat za mase. Ali, najgore je kada iza pijanstva nastupi mahmurluk. Onda – šuti, trpi i čekaj da prođe. Golem je to teret.