25% zemlje za 100% nasilja

Bosna i Hercegovina je dobila zeleno svjetlo za pristupne pregovore sa EU. Kod nas, međutim, nijedna dobra vijest vezana za politiku ne traje dugo. Politička scena je ponovno uzavrela. Ovaj put, iskra je tehnička izmjena Izbornog zakona koju je donio Visoki predstavnik, Christian Schmidt. No, kod nas je rijetko šta samo tehničko. S obzirom na to da politička moć često leži u rukama onih sa problematičnim i korupcijski obilježenim biografijama – ove izmjene su naišle na žestok otpor. Dio javnosti vidio je u njima šansu za poštenije izbore. S druge strane, vlasti Republike srpske, predvođene Miloradom Dodikom, u tome su vidjele izravnu prijetnju. Uzdrman posljedicama koje su u njegovo političko i lično okruženje donijele sankcije i američka crna lista – pokušava preko najvišeg entitetskog tijela dobiti još jedan adut za jačanje svoje pozicije. Zato je Dodikov odgovor bio brz i očekivan. Iz entiteta RS su najavili vlastiti izborni zakon, čime bi zaobišli Schmidtove izmjene.

Dodik, dakle, koristi izmjene Izbornog zakona kao dokaz navodnog napada na Republiku srpsku i srpski narod. Njegova retorika nije ništa novo, već nastavak opasne igre koja pokazuje da velikosrpska politika nije izgubila zamah. Skupština RS, pod Dodikovim vodstvom, uglavnom je pratila njegov primjer. Priča o “entitetskom” nacrtu izbornog zakona, koji bi bio suprotstavljen Schmidtovim izmjenama, nije ništa više od političkog manevra, pokušaja da se očuva te da iz situacije u kojoj se nalazi izvuče najviše. Ovaj potez još jednom izravno izaziva međunarodnu zajednicu, dovodeći u pitanje mnogo toga, pa i budućnost zemlje na evropskom putu. Potencijalne posljedice ovakvih očajničkih poteza pokazuju da – iako on u tome ima lični interes da se očuva na vlasti – u svojim potezima i ugrožavanju Bosne i Hercegovine Milorad Dodik nije sam već ima debelo zaleđe. Beogradsko.

Dan nakon što je američka ambasada u BiH oštro upozorila na Dodikovo djelovanje ističući kako on “sa svojim ulizicama” izravno krši Dejtonski sporazum, uz najavu da će SAD na to reagirati, oglasili su se iz Delegacije EU u Sarajevu i istakli kako su se u RS-u odlučili na protuustavno djelovanje. Ali vlastima u Banjoj Luci predvođenim Dodikom poručili su kako “još nije kasno” da se vrate za pregovarački sto. Ponavlja se to – postoji navika evropskih službenika u Bosni i Hercegovini da svako malo za pregovarački sto pozivaju Dodika i političare okupljene oko njegove stranke, bez obzira na stavove koje dotični imaju kako o onima koji ih pozivaju na pregovore, tako i o svemu ostalom što bi se ticalo Bosne kao države. Čudno je da se kvalifikacije za te pozive stječu galamom o otcjepljenju ili rušenju ustavnog poretka. Ili, u posljednjem istupu, odlamanjem postotaka državnog prostora za Bošnjake, tj. njihovo smještanje u neki 25% geto.

Svi smo umorni od ideje da je sa onima koji stoje na pozicijama isključivanja i getoizacije uopće moguće pregovarati. Ali smo, nažalost, osuđeni na to da moramo razgovarati i sa onima koji bi u normalnoj državi bili u zatvoru zbog rušenja ustavnog poretka. Zbog više razloga, među kojima su i izborne krađe, Dodik je političar koji je već izgubio kapital “najbolje političke novosti””među Srbima, kako ga je svojevremeno nazvao novinar Stojan Cerović. I dok je izvjestan gubitak njegovog “teško stečenog” finansijskog kapitala, i sve izvjesnije ispitivanje porijekla tog kapitala, opravdano se nameće pitanje šta Dodik može ponuditi za stolom gdje se pregovara o budućnosti države. Kad već spominjem Cerovića – dobro bi bilo da skoknemo u prošlost i podsjetimo se kako je Dodik počeo politički uspon. Prema Ceroviću, činio je čuda nalik biblijskim: “Ako znamo koliko je među Srbima sve bilo zapetljano, zavezano i izgubljeno, koliko je pred njima bilo zatvorenih vrata, zakovanih prozora i zaključanih brava, Dodikov dosadašnji učinak možemo meriti sa onim kad se pred Mojsijem more razmaklo”. Za to mu, pisao je Cerović, nije bio potreban marketing, jer “dovoljno je bilo što ne laže, ne mrzi, ne preti, ne optužuje sve druge i ne pokušava da ‘ispravi nepravde’ i iznese ‘istinu o Srbima’. Sve one silne teorije o Srbima kao nebeskom, ludom, nasilnom, robovskom, najboljem i najgorem narodu, više ne važe. Ne važe ni priče o tome kakav tip vođe treba Srbima. Ni one o tome u kakvoj državi i s kim sve Srbi mogu ili ne mogu da žive.”

Danas od tog Dodika nema ni traga. Danas izjavljuje kako Bošnjaci, prema njemu, “mogu” da žive na 25 posto teritorije. To im je, kako kaže, dovoljno. “Imate svojih 25 posto teritorije niko vam to ne spori. Vaše nije ni Kozarska Dubica ni Novi Grad, ništa. Dočekat ćemo trenutak da ćemo se od vas odvojiti.” Izjave o međunarodnoj uroti su također vrijedne pažnje jer prosto oslikavaju taj pseudopolitički manir: “Oni vode hibridni rat protiv RS , Srbije i cijelog srpskog naroda. U Srbiji pokušavaju održati atmosferu pritiska za Kosovo podmećući korake za rasljevanje Srba na Kosovu i ne poštuju nikakve sporazume. Napadaju Srbiju, osporavaju predsjednika Vučića, destabiliziraju Srbiju i čine lakim plijenom za svoje politike”.

I tako. Njegova politička vladavina će se svesti, nažalost, na jedno veliko ništa. I nije mu za to trebao nikakav specijalni marketing, dovoljno je bilo da laže, mrzi, prijeti, optužuje sve druge… Da bude za pregovaračkim stolom.

Dodikova retorika reproducira mehanizme isključivanja i dominacije. Oni ne samo da određuju ko gdje pripada, već služe i za zastrašivanje. Takva retorika je odavno postala alat za političku i ideološku kontrolu. I tu se nađemo u paradoksu. S jedne strane smo prisiljeni na pregovore sa predstavnicima politika, poput Dodikove, koje imaju otklon prema temeljima demokratije kao što su fer i pošteni izbori. A, s druge strane, slušamo uvjeravanja da sa takvim predstavnicima postoji šansa u pregovorima o članstvu u Europskoj uniji. Postavlja se pitanje je li previše tražiti da se vidi kako takve paradoksalne situacije utječu na put BiH u EU. Jer, građani vide da politički akteri, koji bi trebali stajati nasuprot isključivosti i segregacije, teturaju i ne snalaze se pred igračima velikosrpskih politika. Oni koji imaju mehanizme da ovom na vrijeme stanu u kraj, baš kao i odgovorni za ovakvu političku sliku, ne čine korake koji bi presjekli taj Gordijev čvor. Mjera od 25 posto postaje mjera za 100 posto političkog nasilja. Ako, kao što je to sada slučaj, politika koja to promovira biva otvoreno podržana iz Beograda – to može našu zemlju odvesti bilo kuda.

(IIN Preporod)