Druga slika riječi

(Snježana Šušnjara – Svjetlo riječi)

Danas ljudi sve više prikrivaju svoje emocije i govore suprotno od onoga što osjećaju. Pažljivom promatraču neće promaknuti govor tijela. Međutim, istina je da se još uvijek malo pažnje pridaje ovim znakovima i da su oni zanemareni. Primjetni su jedino ako su karakteristični ili ako ih ljudi namjerno napadno koriste da bi zavarali ili zato što su tako naviknuti. Proučavanjem neverbalnih znakova stručnjacima je lakše otkriti uzroke i posljedice određenog zbivanja u ljudskoj psihi i ponašanju.

Manjkavost svijeta danas je to što nitko nema strpljenja saslušati drugoga, njegove probleme ili nedoumice nego svi misle da su baš njihovi problemi najvažniji i da baš oni imaju nešto važno reći te stoga nerijetko upadaju jedni drugima u riječ, nemajući vremena saslušati sugovornika. Znamo da je šutnja zlato, ali slabe primjene i vrijednosti, jer europska kultura življenja ne poznaje šutnju i rijetko ju primjenjuje.

Verbalna i neverbalna komunikacija. Neverbalna komunikacija je ‘rječitija’ od verbalne i često otkriva pravu stranu nečijeg izlaganja ili govorenja. Onaj tko je vičan čitanju neverbalnih znakova nerijetko će biti iznenađen nerazmjerom, recimo, političara s onim što govore i onim što neverbalno pokazuju.

Ovo je pokušaj da se čovjek zamisli nad svojim svakodnevnim “brbljavim” i brzopletim postupcima te da istraži moguće posljedice svojih nedosljednosti i nemogućnosti prepoznavanja znakova koji tako očito stoje ispred njega.

Verbalna komunikacija je svakome dostupna i bliska i svi se njome služimo, dok neverbalnu komunikaciju često zaboravljamo ili joj ne pridajemo značaj koji bismo trebali. Međutim, i verbalna i neverbalna komunikacija vrlo su važne u komuniciranju. Naime, kombinacija ovih dvaju načina komuniciranja u svakodnevnom životu, a pogotovu prigodom određenih službenih pregovora ili dogovora, često je ključ uspjeha.

Pokušaji da se neverbalnoj komunikaciji da potreban značaj u međusobnoj komunikaciji sve su očitiji. Zapravo, ona je stalno tu, mi ju prakticiramo, ali joj ne dajemo mjesto u svojim srcima i umovima. U našoj kulturi je nedopustivo šutjeti. Šutnja je nepoželjna i negativna, nepristojna pojava. Zbog toga praznine popunjavamo sadržajima zbog kojih naknadno žalimo što smo ih koristili te se čudimo riječima koje smo izrekli. Šutnja je i znak mudrosti, što većina nas podsvjesno osjeća, ali malo primjenjuje u svakodnevnom životu.

Ovo bi nas moglo potaknuti na razmišljanje da trenutak zastanemo i pokušamo si predočiti druge čitajući znakove njihova tijela koje oni, uglavnom nesvjesno, odašilju, upotpunjujući svoj govor. Dokazano je da je jačina neverbalnog mnogo utjecajnija od verbalnog jer je nositelj skrivene poruke i smisla koji bi, pretvoren u riječi, mogao izazvati zbunjenost ili neugodu. Neverbalnu komunikaciju bismo mogli još definirati i kao “čitanje između redova”.

Proces komunikacije. Komunikacija je prijenos informacija između dviju osoba, pri čemu bi poruka trebala biti istoznačna za obje osobe. Takvu komunikaciju nazivamo interpersonalnom. Jasno je da ljudi ne mogu postojati bez komuniciranja, bez međusobne razmjene informacija i ideja. Već svojim dolaskom na svijet dijete komunicira sa svojom okolinom na poseban način. Da bi se moglo govoriti o komuniciranju među ljudima, mora postojati razumijevanje onoga o čemu se govori ili informacije koju se želi prenijeti. Komunikacija, dakle, uključuje i prijenos i razumijevanje informacije. Mi smo često u fazi prijenosa podataka, ali razumijevanje pritom ostaje na osobnoj razini i uglavnom subjektivno, ovisno o tomu što želimo čuti.

Komunikacija je usko povezana sa samopoštovanjem, kao i uspjehom na poslu. Ako smo uvijek svadljivi i nesposobni za uspješnu komunikaciju s drugima, onda ni naše samopoštovanje neće biti na zadovoljavajućoj razini, kao ni samopouzdanje, ističe Rijavec u svojoj knjizi Razgovor sa zrcalom.

Komunikaciju možemo prikazati kao proces koji traje. Problemi nastaju kad se pojave devijacije ili prekidi u tijeku tog procesa. Kako komunikacija teče između pošiljatelja i primatelja, poruka koja se prenosi mora biti uobličena i proslijeđena na način koji će primatelj moći razumjeti te prilagoditi svom mentalnom sklopu. Tako se prenose informacije od jedne osobe ka drugoj. Komunicirati možemo, kako smo već naglasili, verbalnim i neverbalnim putem, koji pak mogu imati jedinstvene smjerove kretanja. Na primjer, ljudi se obraćaju jedni drugima koristeći riječi i prenoseći poruke, ali nisu svjesni da sadržaj poruke može imati različito značenje za njih i za primatelja. Na primjer, riječ smrt ne znači isto za liječnika (prestanak rada mozga ili srca) i za majku čije je dijete upravo umrlo (gubitak voljenog bića, sjećanja, život poslije njega), ili riječ otkaz za poslodavca i radnika. To su dvije potpuno različite dimenzije shvaćanja realnosti i prijenosa informacija.

U procesu razgovora mi govorimo, ali i slušamo ili se barem činimo takvima. Govorenjem pokušavamo izraziti misli i osjećaje riječima i ponašanjem na jasan i očit način kako bi nas slušatelj razumio. Zbog svega ovoga, sadržaj koji izgovaramo trebao bi biti jednostavan i jasan. Iskusni govornici su uvijek svjesni važnosti usklađenosti verbalnog i neverbalnog elementa u njihovu kazivanju. Ukoliko osoba govori jedno, a neverbalnom komunikacijom kazuje sasvim drugo, onda dolazi do nepovjerenja i sumnjičavosti kod slušatelja. Nekad govornik svjesno neverbalno daje suprotno znakove jer želi zbuniti govornika ili ga ohrabriti na neki čin.

Kako komunicirati s djecom? S djecom ne smijemo tako komunicirati jer ona svojim nevinim dušama sve primaju zdravo za gotovo, kod njih nema prenesenih značenja, ne razlikuju stvarnost od mašte. Djeca ne znaju kontrolirati svoje osjećaje, ona otvoreno o govre o svemu. Također, na ponašanje odraslih reagiraju tako da bi ih oni mogli razumjeti ako bi imali vremena promatrati dijete i ući u njegov svijet. Komunikacija s djetetom je jedinstvena. Djeca odrasle mogu naučiti iskrenosti i ljubavi. U današnjem ubrzanom životnom kretanju svakog pojedinca, opterećenog raznim problemima, bojim se da smo prestali i slušati i gledati jedni druge. Naravno da djeca pritom najviše ispaštaju.

Zgodan primjer Jagoda Truhelka navodi u svojoj knjizi Zlatni danci gdje opisuje svoga brata Ćiru, koji, ljut na cijeli svijet zbog nerazumijevanja drugih za njegove postupke, odluči pobjeći u Ameriku.Pa, tata mu je pričao o toj čudesnoj zemlji! Nije li tata pričao o onome dječaku što se sam odvezao u svijet i stigao u Ameriku? Zašto da i on ne pokuša? Kad se, nakon dugog hoda, našao u vrevi glavne ulice, mislio je da je već stigao. Izazvavši priličnu pomutnju u prometu, Ćiro je bio spašen ispod konjskih kopita i odveden kući. Tamo mu je mama ‘isprašila turić’, ali Ćiro nije odustajao, te je svoj podvig opet ponovio i završio u mjesnoj crk­vi. Pa, tata mu je pričao o ‘Ameriki’ i Ćiro je sve ‘zaozbiljno’ shvatio. O mašti djeteta i njegovu poimanju svijeta i komunikaciji s odraslima valja dobro promisliti kako bismo izbjegli nesporazume i razumjeli dijete. Njemu je sve veliko, sjajno, dostupno i stvarno. Ne čudi stoga da djeca ne razumiju odrasle. Ne voli Ćiro da mu se navijek praši turić. Ne razumije on kako to velike ljude može toliko veseliti. Kao da je to baš osobito junaštvo tući malu djecu!

Treba postati dijete. Naravno da i odrasli, zaboravljajući svoje zgode djetinjstva, ne mogu ili nemaju vremena vratiti se unatrag i uroniti u svijet dječje mašte gdje je sve moguće i gdje komunikacija sa svima oko njih nikad ne prestaje. Postati opet dijete najteža je stvar na svijetu, a bez nje nam nema slobode. Zbog različitih načina izražavanja i zbog raznih odgojnih uputa, ponekad je teško razumjeti druge ili prepoznati njihove stvarne nakane. Svi smo mi različiti i ne reagiramo isto na životne izazove, različito gledamo na iste stvari i to nas onda suprotstavlja jedne drugima. Ako to posvijestimo, nećemo zamjeriti drugima niti smatrati da nas ne poštuju ako se ne ponašaju prema našim uzusima. Teško je, ali nije nemoguće dati slobodu sebi i drugima, a sve u skladu sa svojim različitostima i poimanjima svijeta. “Naša slika svijeta ne mora nužno biti jednaka slici svijeta drugih. Mi svijet vidimo onakvim kakvi smo mi sami ili kakvi smo postali zbog izvjesnih okolnosti ili uvjetovanih reakcija”, ističe Covey.