Dr. Adnan Silajdžić: Reisa Kavazovića moramo podržati da IZ izdigne iznad zatvorenih loža!

Redovni profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu dr. Adnan Silajdžić dao je ekskluzivni intervjuu za „Dnevni avaz“. Govorio je o stanju Bošnjaka danas, Islamskoj zajednici u BiH, analizirao je rad aktuelnog reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića, kao i naslijeđe bivšeg reisa Mustafe Cerića.

(avaz – Autor: Fahir KARALIĆ)

Profesor Silajdžić analizirao je i stanje Bošnjaka u Sandžaku, kao i posljednja dešavanja u Turskoj te utjecaj te zemlje u regionu, s posebnim osvrtom na BiH.

Kolektivni identitet

Kako vidite stanje Bošnjaka danas s aspekta političkog, nacionalnog i kulturnog identiteta?

– Teško je odgovoriti na takvo pitanje, a da se ne podlegne uobičajenim stereotipima. Ali, evo, ja ću o tome iznijeti neka svoja razmišljanja. Stanje u kojemu se nalaze Bošnjaci danas vidim kao veoma složeno i krajnje zabrinjavajuće. Kao takvo, ono je rezultat cijelog niza unutrašnjih i vanjskih faktora. Ovom prilikom nastojat ću izdvojiti one koji su, prema mojemu mišljenju, najvažniji. Kada je riječ o unutrašnjim faktorima, tu, prije svega, mislim na mentalitetne slabosti Bošnjaka kao što su podaništvo, iskompleksiranost, površnost, potkupljivost, prevrtljivost ili neodgovornost, odnosno odsustvo kontinuirane primjene vrijednosnih životnih stavova, koji u psihosocijalnom, političkom, kulturalnom i religijskom smislu desetinama godina otvaraju duboke krize identiteta.

Ne ulazeći dublje u pitanje njihovih različitih formi, Bošnjaci su u sadržajnom smislu, pojedinačno ali i institucionalno, iskazivali i iskazuju iste slabosti i u 20. kao i na početku 21. stoljeća. Naš veliki književnik Meša Selimović u svojim romanima je briljantno izdvojio, osim dobrih, loše strane bošnjačkog i muslimanskog mentaliteta koji, nažalost, do dana današnjega nisu bili predmetom ozbiljnih socioantropoloških i etnokulturnih znanstvenih istraživanja koja bi, zacijelo, omogućila da se postupno generacijski oslobađamo vlastitih slabosti u korist dobrote, merhametluka i drugih lijepih osobina koje naše ljude u habitualnom smislu karakteriziraju, čime od sebe, a i drugih, često skrivamo ono zloćudno što je u nama i što nas sprečava da iskažemo moralne i stvaralačke potencijale našega naroda.

Iz desetljeća u desetljeće pokazuje se da ljudi takvoga mentalnog sklopa nemaju sposobnost da ozbiljne društvene procese projektirano promišljaju i konsenzualno usmjeravaju i vode, što nam najbolje pokazuje današnje stanje unutar ključnih bošnjačkih političkih, nacionalnih, kulturnih institucija, među kojima, poslovično, nema skoro nikakve, pogotovu ne dugoročno osmišljene suradnje, a bez koje nije moguće pratiti, a kamoli prevladavati teškoće u razvoju pojedinačnih i kolektivnih identiteta u krajnje osjetljivim društvenim i političkim okolnostima.

S druge strane, takvo teško stanje podstiču i projektirano razvijaju institucije međunarodne zajednice u našoj zemlji. One su kroz različite građanske, odnosno civilne institucije i udruženja dobro detektirale i proučile mentalitetne slabosti Bošnjaka i u skladu s time definirale svoju dugoročnu politiku prema Bosni i muslimanima. Po svojoj prirodi nisam paranoičan čovjek niti sam sklon teorijama zavjere, ali ozbiljne analize neoliberalne ekonomske politike pokazuju da nekontrolirano globalno ekonomsko tržište i centri neoliberalne ideološke moći, podržani „novim“ pred/rasudama, odnosno formama ksenofobije i islamofobije u zapadnjačkim društvima, svjesno proizvode neravnotežu u svijetu, a posebno unutar muslimanskih društava i muslimanskih manjinskih zajednica na Zapadu, zaustavljajući ih u društvenom i kulturnom razvoju i, konsekventno tome, stalno produbljujući krizu njihova ukupnoga identiteta. Dugogodišnja međunarodna tzv. politika statusa quo ili, bolje rečeno, politika identiteta u Bosni i Hercegovini, koja često Bošnjake vidi kao manjinsku etničku i religijsku zajednicu u ovom dijelu Europe, iza koje stoje posve osmišljene političke revandikacije (konstantno slabljenje državnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka), takvo što iz dana u dan nesumnjivo pokazuje.

Kako biste ocijenili dosadašnji rad reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića kao vrhovnog poglavara bosanskih muslimana?  

– Reisu-l-ulema, kao vrhovni poglavar bosanskih muslimana, ima veliku i odgovornu ulogu u već otvorenim složenim i teškim procesima društvene, socijalne, političke i kulturno-religijske integracije postdejtonske Bosne i Hercegovine i strateškog razvoja vjerskog života i vjerskih institucija naših muslimana na početku 21. stoljeća. Budući da je reis Husein ef. Kavazović na čelu Islamske zajednice nešto više od godinu dana, mislim da je prerano donositi bilo kakve ozbiljnije procjene.

No, ono što sa sigurnošću možemo ocijeniti pozitivnim u njegovome dosadašnjem mandatu jeste pokretanje inicijative da se dobro pripremi i izvrši analiza postojećega stanja i u skladu s time odrede modaliteti za rješavanje krupnih problema unutar institucija Zajednice, počev od onih koji su evidentni na području odgoja i vjerskoga obrazovanja do onih koji se tiču međuljudskih i profesionalnih odnosa njenih uposlenika, kao i uvođenja novih modela organizacije Zajednice, koja će moći adekvatno odgovarati na izazove današnjega trenutka.

Vjerski život

Na šta konkretno mislite?

– Tu, prije svega, mislim na potrebu permanentne re/konceptualizacije odgojno-obrazovnih, vjerskih, školskih i studijskih programa, koji trebaju biti neraskidivo povezani sa stvarnim potrebama naših vjernika ovdje i sada. Zatim, uspostavljanje tješnje i planske suradnje među institucijama Zajednice, kojoj u mandatu bivšeg reisa, prema mom mišljenju, nije bila davana dovoljna pažnja, što je vjerovatno posljedica njegova prenaglašenoga djelovanja prema vani, pogotovo onih koje su iz ideoloških razloga nastale tokom agresije na BiH, zbog čega Zajednica već dugo vremena funkcionira unutar malih i zatvorenih loža koje, zarad interesa manjeg broja ljudi, prirodno opterećuju nastojanja da se timski unaprijedi razvoj vjerskoga života naših muslimana nakon smjene političkih paradigmi devedesetih godina prošloga stoljeća.

Mislim da reis Kavazović ima duhovni kapacitet i moralni kredibilitet da otvori to pitanje kao „teško naslijeđe“ svojega prethodnika, da pomiri odveć konfrontirane grupe unutar institucija Zajednice i da se otvori, u vremenu objektivno determinirane distribucije znanja, za suradnju s vjernicima različitoga stručnog profila koji bi, nesumnjivo, mogli dati ogroman doprinos na svim područjima muslimanskoga društvenog i kulturnog izražavanja.  Samo na takav način Islamska zajednica u našoj zemlji može artikulirati, našim vjernicima, primjerene puteve islamske modernosti u već otvorenim i dinamičnim procesima re/aktualizacije vjerske tradicije Bošnjaka u novim okolnostima i pojave odveć frustrirajućih i krajnje zabrinjavajućih formi retrogradnoga i primitivnoga tumačenja osnovnih izvora islamske spoznaje i pobožnosti, islamskoga odgoja i obrazovanja.

Koliko je meni poznato, Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta već je u tom pravcu poduzela određene korake, pri tome mislim na formiranje jednog posebnog tijela koje treba izraditi prijedlog strategije razvoja vjerskoga odgoja i obrazovanja u smislu trajne sadržajne i metodičke obnove religijskih curriculuma koji će učenicima i studentima pružati adekvatnije stručne kompetencije, ali i kompetencije tumačenja islama novim generacijama vjernika koji mentalitetno i identitetski pripadaju posve novome religijskom narativu i novome doživljavanju društvenih vrednota. Jedinstvena platforma za vjerski odgoj i obrazovanje trebala bi biti obvezujuća za sve institucije i ustanove koje su pod jurisdikcijom Islamske zajednice u BiH. U tome reisa Husein ef. Kavazovića i njegove najbliže suradnike svakako moramo podržati!

Na koji bi način reis Kavazović sa svojim saradnicima trebao rješavati probleme o kojima ste govorili, da li radikalnim potezima ili postepenim i umjerenim djelovanjem?

– U najavljenim formalnim, sadržajno-metodičkim promjenama treba ići mudro i strpljivo, korak po korak, bez bilo kakvih radikalnih poteza. Drugim riječima, te promjene moraju doći iznutra, vlastitim osvjedočenjem i postupnim zalaganjem, e „da bi nam dragi Bog pomogao“ (Kur'an) da ovu dionicu našega povijesnog razvoja pređemo bezbolnije i učinkovitije. Drugim riječima kazano, jedino je svrsishodno kontinuirano i iznutra razvijati suvremeni muslimanski bošnjački identitet, a ne kroz neku vrstu resantimana ili povijesnoga pamćenja.

Svojom blagom prirodom, velikim strpljenjem i osjećajem za sinhronizirani i timski rad, reis Kavazović te procese može usmjeravati u pozitivnome pravcu. Budući da će u formalno-pravnom smislu ojačati takvu projekciju razvoja, njegovim nastojanjima zacijelo će mnogo doprinijeti i skorašnje usvajanje amandmana na Ustav Islamske zajednice, koji su trenutno u fazi otvorene javne rasprave. Uostalom, takve sposobnosti već je pokazao vršeći odgovornu funkciju tuzlanskoga muftije dugi niz godina.

Pogrešne procjene

S obzirom na djelovanje Mustafe Cerića nakon završetka mandata, stječe se dojam da se pokušava nametnuti kao jedina ispravna i relevantna „adresa“ za pitanje Bošnjaka i bošnjaštva. Mislite li da je to neka vrsta uvoda u njegov politički angažman?

– Naša javnost zna da sam vjerovatno među rijetkima bio neumoljivi kritičar njegove politike vođenja Islamske zajednice, ali i zaštitnik časne funkcije koju je obnašao. No, javnost ne zna da su mnogi koji se sada utrkuju u blaćenju njegove ličnosti i apriornom osporavanju njegove uloge reisu-l-uleme muslimana BiH u teškim tranzicijskim procesima kroz koje je naša državna i nacionalna zajednica prolazila, bili duže ili kraće vrijeme njegovi bliski suradnici koristeći sve benefite koji iz takvoga odnosa prirodno proizlaze. Ovakva projekcija stvari, nažalost, dobrano se uklapa u prirodu bošnjačkog mentalnoga sklopa o kojemu sam govorio na početku našega razgovora. Ne postoji osoba u povijesti koja je u svojemu životu i djelovanju činila samo dobre ili samo loše stvari, osim, naravno, Božijih odabranika. Pa tako i bivši reis Cerić, koji je u svojemu mandatu imao dobrih, ali i loših poteza.

U skladu s hadisom Božijega poslanika Muhammeda, a. s., želim kratko naznačiti dobre strane njegova djelovanja, ali i one koje to nisu. Tu, prije svega, mislim na, kako sam već istaknuo, afirmaciju muslimana Bosne u najširim razmjerima, jačajući njihovo samopouzdanje i samopoštovanje, zatim, kao plod odlične percepcije globalnih promjena i kretanja u današnjem svijetu, stvaranje klime i pretpostavki za ravnopravniji i sadržajno bogatiji religijski i kulturni dijalog naših muslimana kod nas i u svijetu.

No, bivši reis Cerić također je imao veliki broj pogrešnih procjena, kao što su politiziranje i partijsko ideologiziranje institucija Zajednice, konsekventno tome relativiziranje tradicionalnoga autoriteta institucija Zajednice putem njihova finansijskoga ucjenjivanja, organizacijskoga slabljenja kroz interesne podjele i ozbiljne konfrontacije njenih uposlenika, pa i članova, brzopleto i nekontrolirano otvaranje nekih novih odgojno-obrazovnih ustanova s veoma indikativnom pozadinom koje će biti uvod u pojavu i širenje neformalnih centara moći koji će na različite načine raditi na osporavanju „pravovjernosti“ njenoga poslanja i nesumnjive povijesne važnosti, zatim krajnje naglašeni individualizam u radu s primjesama neke vrste mesijanske i karizmatične spasiteljske uloge, koja je proizvodila mediokritete i po logici produbljivala podanički mentalitet Bošnjaka, itd. itd.

Vjerovatno su rečene slabosti bile uslovljene teškim i složenim okolnostima u kojima su se zatekli Bošnjaci, ali to ga nikako ne oslobađa od povijesne i moralne odgovornosti kojom će se iz kasnije vremenske distance istraživači zacijelo baviti. A sada da se vratim drugom dijelu vašega pitanja.

Tu vrstu političkog senzibiliteta, koji je bio prenaglašen u njegovu radu, bivši reis Cerić frapantno ovjekovječuje formiranjem novih bošnjačkih nacionalnih institucija kao što su Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, Svjetski bošnjački kongres i Bošnjačka nacionalan fondacija, zaboravljajući pri tome da se tako ozbiljne institucije ne mogu stvarati unutar maloga kruga ljudi i dekretom nego postupno, odnosno kontinuiranom kumulacijom nacionalne i kulturne svijesti i suglasnošću najšireg kruga obrazovanih ljudi jedne zajednice, te da suvremeni svijet više ne funkcionira na idealu „karizmatičnih“ vođa, nego dobro organiziranih i uređenih institucija.

Lično mislim da među Bošnjacima ne treba ni pameću, a ni sposobnošću, izdvajati nikoga, pa ni bivšeg reisa Cerića, jer danas postoje više ili manje obrazovani i sposobni, ali ne i najobrazovaniji i najsposobniji Bošnjaci. Za nas je važno koliko individualno svako od nas svoje obrazovanje, životno iskustvo, poštenje i sposobnosti ugrađuje u razvoj nacionalne i šire društvene zajednice. Jesu li napori u vezi s formiranjem spomenutih novih nacionalnih institucija svojevrsna najava njegova političkoga angažmana, ostaje da se vidi, iako mislim da to nije moguće zbog sijaset veoma ozbiljnih objektivnih razloga.

Političke i vjerske podjele u Sandžaku

Kako komentirate podjele u Sandžaku i veoma slaba nastojanja na pomirenju konfrontiranih strana?

– Pitanje Sandžaka, odnosno pozicije i razvoja tamošnjih Bošnjaka, krupno je nacionalno  pitanje. Nažalost, ni o ovom pitanju nije postignut bošnjački politički i nacionalni konsenzus. Upravo zbog nepostojanja političke suglasnosti, o čemu sam već govorio, zaštita i afirmacija vitalnih nacionalnih interesa sandžačkih Bošnjaka, kao neodvojivog dijela našega nacionalnog corpusa, ali i državne zajednice Republike Srbije, sve vrijeme bila je podređena sitnosopstveničkim i partijsko-političkim interesima pojedinaca i grupa. Na tim premisama još od devedesetih godina prošloga stoljeća konstantno je generirana kriza koja je, nažalost, završila u ozbiljnim podjelama u svim institucijama, ali i među stanovnicima, pa čak i pojedinim mahalama i porodicama Sandžaka.

Genezu te krize, koja je, razumije se, iznutra podržavana od državnih institucija Republike Srbije, i strašnih podjela treba tražiti u Sarajevu, preciznije među, u to vrijeme, ključnim muslimanskim političkim i vjerskim liderima koji se danas tako sramno ograđuju od svake vrste odgovornosti. Zato bi Sarajevo trebalo imati najznačajniju ulogu u prevladavanju duboke krize nacionalnoga identiteta sandžačkih Bošnjaka. Povremeni i, dobro ste primijetili, „veoma slabi“ pokušaji da se otvori nova stranica sandžačke politike u izmijenjenim društveno-kulturalnim okolnostima, čiji smo svjedoci proteklih godina, uvjeravaju nas da su, nažalost, još na djelu snažne partitokratske kalkulacije sa Sandžakom, sve vrijeme podržavane sa strane naših istaknutih intelektualaca i kulturnih poslenika.

U tom sklopu kao najkontroverzniju i, po svojim konsekvencama, najtragičniju podjelu vidim unutar Islamske zajednice u Sandžaku, odnosno Republici Srbiji, koja će se, nesumnjivo, odraziti na kvalitet organizacije i razvoja vjerskoga života tamošnjih muslimana, a samim time i na status bošnjačke nacionalne zajednice i drugih etničkih manjina kojima pripadaju srbijanski muslimani. Jasno je da se radi o jednom veoma složenome povijesnom i društvenom problemu, ali još, izgleda, nije jasno bošnjačkim političkim liderima da se to pitanje treba hladne glave, duboko i široko, promisliti i u skladu s dobivenim spoznajama artikulirati puteve njegova rješavanja. Svaka sekunda izgubljenoga vremena je nenadoknadiva. Koliko je meni poznato, na tragu inicijative turskoga Rijaseta, reisu-l-ulema Husein Kavazović u raspored svojih prioritetnih aktivnosti u ovoj godini uvrstio je pitanje prevladavanja institucionalnih podjela među muslimanima Srbije.

Erdoan i „Hizmet“

Kako komentirate dešavanja u Turskoj i pokušaje vlade Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) da ostvari jači utjecaj u regionu, posebno u BiH, i kako ste doživjeli zahtjeve iz Turske da se u našim džamijama uči dova za ostanak turskog premijera na vlasti?

– Ja nisam politički analitičar, ali kao čovjek koji razumije zakonitosti historijskoga i društvenoga razvoja, mogu reći da su one prirodne. Greške u životu, pa i u politici, uvijek se vraćaju kao bumerang njihovim akterima. Erdoanova vlada najveću je „grešku“ načinila koaliranjem s neformalnim, ali veoma jakim i utjecajnim grupama „Hizmeta“, čija je djelatnost od samih početaka veoma suspektna, pogotovo gledano s aspekta snažnijega utjecaja međunarodnih institucija u Republici Turskoj.

No, kada je riječ o pokretu „Hizmet“, mislim da bismo trebali biti krajnje oprezni, u smislu da se ne podlegne uprošćenom sagledavanju njegove uloge u Turskoj, ali i njegovih programskih načela kao geostrateškoga projekta. Tim prije što su domaći, ali i strani mediji donijeli krajnje površnu analizu toga pokreta u kontekstu trenutnih ideoloških raslojavanja turskoga društva. To potvrđuje, naprimjer, podatak da je u pretprošlom broju „Der Spiegela“ (Nr. 2, 6. januara 2014.), nekako u isto vrijeme kada je kod nas izašao intervju sa Salmirom Kaplanom u „Danima“ o „Hizmetu“, objavljen tekst Maksimilijana Popa (Maximilian Pop, „Osveta brata“) o Gulenu (Gullen), tekst koji je veoma skroman i čisto informativan, što začuđuje jer je o Gulenu već odavno napisano nekoliko ozbiljnih studija na njemačkome jeziku. Ja sam duboko uvjeren da će vlada Turske uspjeti prevladati snažne unutrašnje društvene tenzije i iz toga izaći bogatija za iskustvo beskrajno važno za unutrašnju konsolidaciju zemlje i jačanje državnih mehanizama, posebno u svojoj spoljnoj politici. Koliko je meni poznato, zvanične institucije turske države, odnosno turske islamske zajednice, nisu uputile bilo kakve zahtjeve bosanskim muslimanima da uče dove, odnosno da se mole Bogu za Erdoanov ostanak na vlasti. Radi se o zahtjevu Ajhana Demira (Ayhan), kolumniste turskog lista „Yeni Akit“, upućenom Rijasetu Islamske zajednice u našoj zemlji. Kao što je poznato, Rijaset Islamske zajednice u zvaničnoj formi nije razmatrao niti se prema rečenome zahtjevu turskoga novinara određivao.

Držim da Tajipu Erdoanu nisu potrebne molitve takve vrste, dobro bi uvijek došle one koje od Boga traže da mu se smiluje i dadne više mudrosti i pameti, jer samo nesposobni i nemoćni svoju povijesnu sudbinu tako defetistički prepuštaju dragome Bogu. Erdoan je pokazao da je moguće organizirati političku zajednicu u interakciji s duhovnim religijskim vrednotama, koje, povijesno gledano, čine samu suštinu turskoga kulturnog i tradicijskog bića, a koje aktuelno ne predstavljaju nikakvu smetnju demokratskome razvoju turske društvene zajednice, naprotiv takva simbioza društveno-političkoga i duhovno-religijskoga mogla bi biti paradigma kako moderna građanska društva učiniti humanijim i duhovnijim kako tradicionalnim, jednako tako i novim oblicima postmoderne religioznosti koja svoja povijesna i kulturna ishodišta ima upravo u filozofiji modernih sekularnih društava na Zapadu.

Osim toga, prema navodima ozbiljnih analitičara (Mayer), njegova je politika u pravnom i administrativnom, ekonomskom i kulturnom smislu učinila više nego ijedna dosadašnja vlada od vremena Kemala Ataturka. Ti rezultati daju za pravo Turskoj da se nametne kao regionalna sila. Poznato je da se o intenzivnijem prisustvu Turske na Balkanu vode oštre polemike među autorima koji se bave geopolitičkim istraživanjima. Bez obzira na to je li riječ o neoosmanizmu (Tanasković), ili da Turska geografski, povijesno i kulturno nikada i nije bila izvan Balkana (Ćurak), ili o tome da Turska samo želi kapitalizirati ono što Ahmet Davutolu (Davutoglu) naziva historijskom (strateškom) dubinom, jedno je sigurno – da će Turska, kao makroregionalna sila, nastojati, kao i svaka druga normalna država danas u svijetu, da u svojemu okruženju, pa tako i u BiH, ostvari što je moguće intenzivniji i dugoročniji ekonomski, kulturni i politički interes. U tome ne vidim ništa sporno, jer na razvoj postdejtonskoga društva u BiH, osim Turske, snažno utječu i druge zemlje sa Zapada, samo je sada pitanje da li na našu sreću ili nesreću!