Kultura

Suad Beganović: Politički vjernici iz mog sokaka

Kada ovih dana svi kaplani SDA upiru prstom da su godinama bili u zabludi (dok im je koristilo) pa najednom prestali biti u zabludi (kad je koristi nestalo) u vezi za Gulenom i pokretom Hizmet, tada zaboravljaju reći da i sami funkcionišu kao Gulenov pokret

Ljevici bi trebalo danas zabraniti da piše. Otkako su naučili da pišu prefarbali su svaki čošak papira, grada i facebook-a parolama. Čeprkali su po jeziku, koristili gumicu i prepravljali svijet. Gumicom. Neki su sadili cvijeće po parkovima u predizborno vrijeme. Tako je bilo u Kaknju gdje je propali SDP godinama sadio cvijeće, farbao fasade zgrada i došminkavao parkove. Takva odluka je bila pragmatična, većina glasača je dolazila iz urbanog dijela te se SDP i dodvoravao gradu i dobijao glasove na toj osnovi. Dodati tome prstohvat jugonostalgije, šaku Hrvata koji su između nemoćnog HDZ-a i muslimanske SDA izabrali kvazigrađansku opciju SDP-a kojoj je to i bila sva politika. Sa druge strane, SDA je ciljala na selo, šumski resursi i džemati su bili suho zlato za finansiranje njihovih kampanja.

U biti, osnova političkog svijeta je materijalistička a pobjede se ostvaruju na terenu. Nacionalistička desnica to zna. Ako je taj teren brdovit, kroz njega teku Bosna, Zgošća, Trstionica i još pokoji potok, tada govorimo o Kaknju. Tačnije, o zbiru sela oko Kaknja koji uveliko odlučuju o političkoj sudbini grada. To je pitanje matematike, snage su podjednako raspoređene. Stvar raspodjele na ruralni i urbani dio opštine ima jedan cilj, naime, onaj spomenuti teren je seoski i upravo tu, među malim kućama na selu, među neobaviještenim svijetom, vrši se najobičnija pljačka po sistemu koji je moguć samo u tim malim mjestima sa predstavnicima mjesnih zajednica, seoskim mudrijašima i krajnjim stranačkim ispostavama.

Priča prva

Malo selo na obronku Kaknja i žena, izvjesna B. koja je autoru poznata već godinama trpi zulum kabadahija. Naime, B. nema nikakvih primanja, živi sama i svoj život vodi u ritmu dnevnih namaza, trudeći se da trošna kuća izgleda što bolje. Godine nisu na njenoj strani, žene tada nisu smjele u školu, na selu se to duže zadržalo, pa je ostala nepismena. Nepismen nije lokalni član SDA koji je popisao ljude i poslao spisak u komunalno preduzeće. Naredni mjesec došli su računi za smeće koje se ne odvozi. S obzirom da se ugovor mora napraviti jer na selu nema uspostavljene mreže kao u gradu, saznaje se da su svi ljudi u selu potpisali ugovor sa navedenim preduzećem. Čudno je da svi ljudi imaju isti rukopis. Tako je B. primorana da od grla otkida za nešto što je „potpisala“ iako pisati ne zna i ugovor nikad nije vidjela. Pored nje plaćati moraju i drugi nezaposleni, demobilisani borci bez posla, penzioneri. Sve redom socijalne kategorije. Nepravda je utoliko veća što ne plaćaju svi ljudi. Naime, upravo neki članovi SDA uhljebljeni po državnim firmama nisu sebe stavili na spisak.

Kada je jedan čovjek pokušao osporiti nevalidan potpis ušao je u cijeli kafkijanski proces dokazivanja. Naime, uhljebljeni šalterski radnici su se prvi pobunili zašto on neće plaćati ono što nije potpisao. Ukratko, morao je na kraju prijetiti tužbom redom, od kabadahije koji je krivotvorio potpis pa sve do preduzeća, što je trajalo duže vrijeme. Autor teksta slučajno saznaje, mjesecima poslije, da ovo nije izoliran slučaj samo tog sela. Sistem je primjenjivan od vodovoda, preko kanalizacije do svega i svačega. Ljudi koji su sami platili dovođenje vode, sami iskopali kanale, sve instalirali su preko noći došli u nepriliku da besplatnu vodu iz vlastitih izvora plaćaju opštini. Sistem je efikasan. Računajući na zaostalost sela, pritisak šalterskih radnika, nikakav medijski prostor i beskrajnu proceduru, esdeaovski lokalni kabadahija nameće harač osobama poput B. oduzimajući im posljednju šaku brašna po uzoru na dobra, davna kolonizatorska vremena.

Priča druga

Malo naselje na obronku Kaknja i žena, izvjesna S. žali se kako trpi zulum birokratije. Naime, S. je morala mijenjati ličnu kartu a uslov da se dobije lična karta jeste da se donese potvrda iz Elektrodistribucije, odnosno, da se donese potvrda da nema neplaćenih računa vode, struje i ostalih komunalija. Bez toga ona ne može participirati u društvu, isključena je, nije dostojna lične karte. S. ima i drugi problem. Svi u kući su dužni plaćati članarinu Islamskoj zajednici. Na selima nema gradskih ukopnih društava. A umrijet se mora. Dosad je bilo drugačije, „glava“ kuće je plaćala za sve ukućane. IZ Kakanj je donijela odluku da svako punoljetan plaća. Tako je, vele, u cijeloj BiH. To nije istina, dobacuju iz susjednih opština. I opet taj nedostatak razumijevanja, daleko od islamske prakse, dužni su plaćati i ljudi koji spadaju u socijalne kategorije.

Kavazović i Izetbegović se ne moraju sresti nikad. Spoj SDA i IZ se dešava u malim mjestima, lokalnim zajednicama, preko džemata i džematskih odbora. Tu se zgrću hiljade maraka, te hiljade idu u budžete. Od tih para načelnik se sunča po Antaliji. Te se pare ulažu u lokalnu TV. Lokalna TV pripada općinskim kabadahijama iz SDA. Krug je savršen. B. nastavlja svoju dnevnu rutinu namaza, ona vjeruje da će pravda doći.

Gotova priča

Autor je godinama dijelio safove sa gorespomenutim kabadahijama. Iako se trudio, nije pronašao niti jednog jedinog demonskog Srbina, Hrvata, masona u svim haračkim pohodima. Sve redom su bili Bošnjaci u najjačoj bošnjačkoj stranci koji su od drugih Bošnjaka pravili bošnjačku sirotinju ne vodeći se islamskim načelima koje su deklarativno zastupali nego su selektivno koristili hadise po hutbama namičući materijalna dobra za vlastitu korist. Pravi mali politikantski vatikan sa logom polumjeseca koji je odlučio da se učenje Kur'ana naplaćuje. Godinama je autor gledao kako se tek udate „hanume“ dovoze iz drugih opština (još su prijavljene u rodnom mjestu) pred izbore da glasaju za nastavak otimanja od B. Godinama je izlaznost veća na selu negu u gradu u malom Kaknju kojeg niko ne dira i ne spominje. A dok je sa jedne strane to simbol uspješnog grada, cinizam ne dopušta ne pomisliti kako se tu još uspješnije pljačka.

Taj scenario nije ispario ni po dolasku u Sarajevo. Odveć je to bio prepoznatljiv i uhodan sistem. Samo sada kroz stranačke iftare, studentske organizacije, studentske domove, humanitarne udruge i još tuce takvih alata. Uljuljana i apatična alternativa je drijemala po svojim stanovima misleći da su iznad izbora i iznad svega.

Kada ovih dana svi kaplani SDA upiru prstom da su godinama bili u zabludi (dok im je koristilo) pa najednom prestali biti u zabludi (kad je koristi nestalo) u vezi za Gulenom i pokretom Hizmet, tada zaboravljaju reći da i sami funkcionišu kao Gulenov pokret. Dapače, Hizmet je godinama vrbovao i ruku pod ruku sa istom ideologijom djelovao i savjetovao glasanje za „najbošnjački“ izbor.

Taj sistem može funkcionisati do u beskraj, sve dok se ne pojavi novi teren, novi interes ili nova snaga. Bakir Izetbegović može ogrnut zastavom LGBT zajednice piti na Vučićevoj Slavi i da se to ne odrazi na glasove u tim malim lokalnim zajednicama.

Sve dok se kvazielitistička, kvaziakademska, kvazigrađanska i kvazifeministička ljevica bude bavila –icama, gumicama i jezicima ubjeđujući i zavaravajući mlade u emancipaciju kao vrhonaravnu interesu i seoskom kabadahiluku, te ne bude živjela realnost osobe B., a sa druge strane kvazipolitika uhljebaške SDP bude sadila cvijeće, dotad će se u BiH znati ko je glavni. Stranka koja ima 200 000 članova, od kojih mnogi strateški nisu članovi, ali su najpouzdaniji igrači te stranke, koja ima agitatore u seoskim zaleđinama, koja zna da se kreće kroz sistem u svim smjerovima, gulenovski, ta stranka nema ozbiljnog konkurenta i to dobrano koristi. Uskoro u BiH, onom getoiziranom bošnjačkom dijelu naravno, neće više biti nikakvih svađa. Vladat će samo jedno mišljenje.

(Suad Beganović, Prometej.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close