Foto: Christian Mantuano/Matthes & Seitz
Sastanak 600 talijanskih i 150 ukrajinskih tvrtki povodom fantomske “rekonstrukcije” Ukrajine, dok se iz dana u dan umnožavaju bombardiranja i zračni napadi, dok je sve više masakra i mrtvih. Teško je zamisliti nešto podmuklije i licemjernije. Jedini rezultat politike talijanske premijerke Giorgie Meloni u odnosu na ratnu katastrofu jest inscenacija cinične i gnusne šakalske pljačke. Neka se pokolji, razaranja i ruševine nastave – mi ovdje trljamo ruke spremni investirati u ”rekonstrukciju” onoga što će ostati od zgrada i ljudi. U međuvremenu uzdižemo domoljubne himne slobodi, bolje rečeno, “nostalgiji za slobodom”, koju su europski saveznici, od Macrona do Scholza, svojim lutanjima i neodlučnostima, izgleda zaboravili. Ravno naprijed, dakle, prema “pobjedi”, očito očekujući “dividendu slobode”, profite i koristi, zaogrnute čak “etičkim izborom”: izborom rata koji će voditi drugi, uz našu punomoć i našim posredstvom. Uostalom, premijerka Meloni – kao što znamo – dolazi iz najbolje od najbolje demokratske tradicije. Tko bi bolje od nje i njezine postfašističke vlade mogao predstavljati europske vrijednosti? Tko će bolje od nje, zajedno s poljskim premijerom Morawieckim, predvoditi novu ratobornu Europu, stari kontinent još jednom naoružan? Utakmica bi, kao što je poznato, bila demokracija protiv autokracije. Ovaj bi se scenarij činio jednostavno grotesknim da nije tragičnih posljedica koje su već prisutne i koje će se umnožiti ako se ovaj sukob nastavi potvrđivati i podržavati. Čini se da je Italija, među najpogođenijim i najupletenijim europskim zemljama, amblemski slučaj. Liberalistička i atlantistička politika prethodnog premijera Draghija odigrala je svoju ulogu ovjerovljujući nasilan zaokret od samog početka rata. Meloni se smjestila u brazdu tog atlantističkog fundamentalizma. Nema ništa bolje od tog i takvog smještaja kako bi se probavio, u međunarodnom i domaćem kontekstu, njezin neprobavljivi postfašizam. Tako je izdana zemlja s pacifističkom većinom, koja je odmah, kako je mogla, izrazila protivljenje slanju oružja. Mogla je Italija odigrati odlučujuću diplomatsku ulogu, u skladu sa svojom poviješću, zemljopisom, svojim pozivom, dok je sada prisiljena na suprotnu ulogu, u antieuropskom frontu Amerike i Engleske, uz podršku najmračnijih i najzaostalijih snaga, između Poljske i baltičkih zemalja. Pa ipak, Italija ima ustav koji bi je u članku 11 trebao sačuvati od bilo kakva rata i koji nikako ne dopušta slanje oružja nesavezničkim zemljama, tj. ne dopušta su-zaraćenost u svakom pogledu. Taj članak je pogažen, zajedno s Ustavom. Neutemeljeno je razmetati se time u javnim govorima, uznoseći imaginarni “talijanski identitet” utemeljen na Drugom svjetskom ratu. Neki nesmotreni novinari – zaista ne nedostaje onih sklonih najgoroj militarističkoj propagandi – nedavno su tvrdili da bi oni koji propovijedaju mir ili koji ga žele bili “marginalni”. Griješe. To je većina zemlje koja se već neko vrijeme ne može čuti. Ova većina jest za slanje humanitarne pomoći ukrajinskom narodu, ali je protiv oružja. Ne iz ravnodušnosti, nego iz političkih i etičkih razloga. Kada nedostaje predstavljanje, kad smo dovedeni do nemoći, može se i mora posegnuti za svim onim sredstvima koja, vraćajući građanima sposobnost da mijenjaju stvari, ponovno aktiviraju demokraciju. Stoga ćemo zajedno marširati za mir u Štafeti humanosti koja je zakazana za 7. svibnja, veliki flash mob koji, simbolično prolazeći Via Francigena (Franački put) (glavnim srednjovjekovnim hodočasničkim putem za Rim sa sjeverozapada Europe, prim. prev.), prelazi cijelu Italiju sve do obala Jonskog mora. I potpisivat ćemo zahtjev za referendum koji, pozivajući se na načela Ustava, traži zaustavljanje isporuke oružja.
Pacifistima se svaki dan i dalje rugaju. Neprihvatljiva su mjerila za razlikovanje onih koji, optužujući pacifiste za nerealizam ili utopizam, pretendiraju ploviti u dvosmislenosti. To je nažalost slučaj s novoizabranom predsjednicom Demokratske stranke (ljevice) Elly Schlein i velikim dijelom njezine stranke. Ne može se govoriti o miru dok se podržava rat. Riječi imaju vrijednost i ne mogu se unakaziti i natjerati da znače suprotno. Mir znači mir. Dapače, pitamo se što znači “pobjeda” koju su najavili Meloni i atlantistički front. Ukrajina, do zuba naoružana od Zapada, pojačana potpuno novim vojnim sredstvima, uključujući tenkove i projektile (dobila je 98% traženog materijala), priprema se za protuofenzivu. Za ponovno preuzimanje Donbasa? Krima? Za vojnu operaciju na Rusiju? Za dugotrajni rat? Koja je politička strategija Italije u ovom scenariju u kojem nuklearno oružje – po riječima SAD – sada može biti preventivnim oružjem? Mi demokratski mislimo da znamo.
Autor/ica Donatella Di Cesare
S talijanskog preveo Mario Kopić
tacno.net
