-TopSLIDEBiHPolitikaRegion

Temeljni dokumenti ‘srpskog sveta’: RS ključni prioritet

Dok objema rukama, Aleksandrom Vulinom, Miloradom Dodikom, vazalnom Vladom Crne Gore i kosovskom Srpskom listom udarnički stvara “srpski svet“, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uporno negira da radi ono što je svakom razumnom očigledno.

Nedavno je, na pitanje novinara Al Jazeere Balkans da prokomentariše sintagmu “srpski svet“, koju upotrebljava ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin, Vučić odgovorio kako “srpski svet nije dio zvanične politike Srbije”. Potom je dodao: “Nikada to nisam izgovorio“, a onda je uslijedila uobičajena salva pasivne agresije i glumljenja žrtve.

Po Vučićevim riječima, ispada da je zvanična politika Srbije samo ono što on izgovori, kao apsolutni gospodar države, a riječi ministara u Vladi Srbije nemaju veze sa zvaničnom politikom, to su neobavezna mišljenja, privatne tlapnje i lijepe želje.

Djela govore drugačije, a jasno je i da Vulin Vučiću služi kao megafon: što gazda misli, to sluga govori. Providna je Vučićeva strategija, a nije ni originalna, preuzeta je od Slobodana Miloševića.

Dok je Milošević razvaljivao Jugoslaviju u krvi i ognju, dok je njegova vojska satirala ljude i gradove, Milošević je mirno slao poruke kako on, zapravo, pokušava da sačuva Jugoslaviju. Vučićev ondašnji šef Vojislav Šešelj bio je bar iskreniji, on nikad nije krio da se bori za “veliku Srbiju”.

Strategija ćirilične bezbjednosti

Zvanična politika države nalazi se u zvaničnim državnim dokumentima koje donose organi vlasti, a postoji čitav niz dokumenata koji nedvosmisleno govore o stvaranju “srpskog sveta“. I svi su dostupni na zvaničnom sajtu Vlade Srbije.

Na toj stranici, koju, po svoj prilici, predsjednik rijetko posjećuje, može se pronaći “Strategija nacionalne bezbjednosti Republike Srbije”, koju je Narodna skupština usvojila krajem decembra 2019. godine, u vrijeme kada je na čelu Ministarstva odbrane stajao Aleksandar Vulin.

Jedno od polazišta “Strategije” je “briga o srpskom narodu van granica Republike Srbije”, tu se navodi da je “zaštita srpskog naroda gdjegod on živi“ – “uslov opstanka Republike Srbije”. Da li to znači da će Vojska Srbije reagovati ako procijeni da su Srbi u Beču ili Čikagu ugroženi? Da li je ovo strategija bezbjednosti jedne države koja se odnosi na sve njene građane, svejedno kako se oni nacionalno izjašnjavali ili je u pitanju strategija jednog naroda?

Strategija bezbjednosti zadire čak i u sferu kulture i vjerskih pitanja: “Nacionalno jedinstvo i razvoj kulturnog, vjerskog i istorijskog identiteta od velikog je značaja za očuvanje srpskog naroda i nacionalnih manjina.”

Potom slijedi čvrsto obećanje i plan daljih postupaka: “Republika Srbija kontinuirano će raditi na jačanju nacionalnog jedinstva. Biće preduzete mjere radi jačanja kulture kao kohezivnog i razvojnog faktora društva te radi zaštite i razvoja srpskog jezika i ćiriličkog pisma.”

Vojska Srbije nadležna za RS

Kakve veze ima ćirilica sa bezbjednošću? Ako latinica, grčki alfabet, kineski ideogrami, egipatski hijeroglifi ili klinasto pismo mučki nasrnu na ćirilicu, Vojska Srbije će odmah priskočiti u pomoć da je brani?

Insistiranje na nacionalnom jedinstvu, i to u jednom strateškom državnom dokumentu, jasno pokazuje totalitarističke pretenzije srpskih vlasti. Jedinstvo postoji samo u totalitarnim državama i utjeruje se terorom, a demokratska društva su uvek pluralistična.

Najproblematičnija rečenica u “Strategiji glasi”: „Očuvanje Republike Srpske jedan je od vanjskopolitičkih prioriteta Republike Srbije.” Riječ je o grubom narušavanju suvereniteta druge države, Bosne i Hercegovine.

Republika Srpska nije deo Srbije, već jedan od entiteta Bosne i Hercegovine, ma koliko mnogi priželjkivali da bude drugačije. Šta bi bilo da strategija bezbjednosti Mađarske veli kako je Vojvodina jedan od vanjskopolitičkih prioriteta te države?

Šta citirana rečenica konkretno znači objasnio je Vulin nekoliko mjeseci prije donošenja “Strategije”, u maju 2019. godine, na obilježavanju Dana Vojske RS-a u Banjaluci. One iste vojske koja je počinila najstrašnije zločine u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, uključujući genocid počinjen u Srebrenici, pa zato njeni komandanti sjede po zatvorima diljem svijeta. Tom prilikom Vulin je rekao:

“Republika Srpska je uvijek prioritet politike Vlade i predsjednika Republike Srbije. Republika Srpska nema svoju vojsku, ali srpski narod ima svoju vojsku.” Dakle, Vojska Srbije je nadležna i za građane Bosne i Hercegovine, one koji žive u RS-u. Jasno da jasnije ne može biti.

Povelja o srpskom kulturnom prostoru

Devet mjeseci prije usvajanja “Strategije nacionalne bezbjednosti” donesena je “Povelja o srpskom kulturnom prostoru”, koju su potpisali ministar kulture Srbije Vladan Vukosavljević i ministrica prosvjete i kulture RS-a Natalija Trivić. To je prirodan redoslijed poteza; i devedesetih su prvo intelektualci i kulturnjaci obavili svoj dio posla, a tek potom su oružane snage krenule u izvođenje njihovog kulturnog programa.

U “Povelji” piše da “granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora” te ministri izražavaju “prirodnu težnju za uzajamno saglasnom kulturno-prosvjetnom politikom”.

Drugim riječima, kulturnu i prosvjetnu politiku u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, Mađarskoj, Rumuniji neće određivati ministri kulture i prosvjete tih zemalja, već će to činiti resorni ministri iz Srbije i RS-a. Bar za one građane koji se izjašnjavaju kao Srbi. Možda u tim zemljama Srbi nemaju svoje ministre, ali – što bi rekao Vulin – srpski narod ima vojsku, pa će i te probleme nekako riješiti.

Kakva je ideološka podloga kulture i prosvjete o kojima je u “Povelji” riječ jasno se vidi iz dijelova u kojima se govori o srpskim stradanjima koja povezuju i utemeljuju srpski narod.

S druge strane, “Povelja” tvrdi da “postoji snažna tendencija da se izolovani ili konstruisani događaji iz davnijih ili nedavnih međunacionalnih sukoba, revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja, nametnu kao obavezujući narativi u kojima je srpska strana bezuslovno negativno markirana”.

U prevodu na srpski: Ne priznajemo genocid u Srebrenici, ne priznajemo nikakve masovne zločine, ne priznajemo presude Haškog tribunala, ne priznajemo odgovornost ni za šta, nikakvog udruženog zločinačkog poduhvata nije bilo, poričemo sve užase koje smo počinili, ali bismo ih rado počinili ponovo. U ime jedinstvenog srpskog kulturnog prostora, koji se nekad zvao “velika Srbija”, a danas “srpski svet”.

Dan svesrpskog jedinstva

Nisu zvaničnici Srbije i RS-a stali na “Povelji”, to je bio tek početak usaglašavanja u srpskom jedinstvu. Parlamenti Srbije i RS-a donijeli su istovjetan Zakon o ćirilici istog dana, 15. septembra, baš na novouspostavljeni praznik – Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave.

Pomenuti praznik također je ustanovljen zajednički, krajem avgusta prošle godine, na sastanku rukovodstava RS-a i Srbije. Vučić predložio, Dodik prihvatio i – riješena stvar.

Vučić i njegova posluga pozvali su Srbe širom regiona i svijeta da ponosno istaknu srpske zastave, ne obazirući se na zakone država u kojima Srbi žive. Koga briga za neke tričave pravne regule, “ovo nije samo državni praznik, već svesrpski”, kako reče Vučić prošle godine, kad je izmišljao novi praznik, po ugledu na albanske nacionaliste.

Ćirilica je u mentalnim predstavama nacionalista odavno prestala da bude pismo, postala je fetiš i sredstvo nacionalističke mobilizacije. Ugroženost je centralni fantazam svih nacionalističkih priča, uvijek nešto mora da bude ugroženo kako bi ga nacionalisti branili, jer bi u suprotnom to što čine bila puka agresija i nasilje.

Tako je i sa novim zakonom koji služi za homogenizaciju vaskolikog srpstva i za diskriminaciju latinice. Umjesto da na postojanje dva pisma gledaju kao na kulturno bogatstvo, nacionalisti jedno pismo proglase neprijateljskim, a drugo osnovom nacionalnog identiteta, koji je vazda ugrožen, pa se nametnu kao samozvani zaštitnici.

Kako smo vidjeli na početku teksta, zaštita ćirilice proglašena je bezbjednosnim pitanjem, čime je razotkriven tajni savez nacionalističke kulture i oružane sile.

Dijasporna strategija

Nije to sve, mnogo prije pobrojanih dokumenata donesena je “Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu”. Bilo je to davne 2011. godine, još u vrijeme vladavine Borisa Tadića.

Druge su partije bile na vlasti, drugi političari i opcije, ali je priča ista. U tom dokumentu se opanjkava bivša SFRJ bez ikakvog razloga, po nacionalističkom difoltu: “Srpski narod u jugoslovenskim državama nije doživio punu integraciju i političku emancipaciju.”

Ima tu i zanimljivih, takoreći pjesničkih formulacija – “dijelovi srpskog nacionalnog bića pretvoreni su od konstitutivnog naroda u nacionalne manjine, ili etničke grupe, unutar bivših jugoslovenskih republika”.

Kad mutne sintagme iz kičerajske nacionalističke propagande koje ne znače ništa, kao što je “srpsko nacionalno biće”, uđu u zvanične državne dokumente znači da je đavo odnio šalu. Onda nije ni čudo što se falsifikuje: Srbi u Crnoj Gori nisu ni konstitutivni narod, ni nacionalna manjina, jer je to građanska država, te kategorije uopšte ne postoje.

U istom dokumentu piše da politika Srbije prema “srpskom narodu u regionu mora biti jedan od osnovnih stubova naše vanjske i značajan segment prosvjetne i kulturne politike”, što je preteča politike koju danas vodi Vučić. Stavlja se akcenat na unapređenje kulture u RS-u, što Vučić upravo radi Zakonom o ćirilici i “Poveljom o srpskom kulturnom prostoru”.

Tu se javlja i ideja da je Srpska pravoslavna crkva centralna institucija za Srbe van Srbije, pa zato država treba da joj “pruži svaku logističku podršku”. Kako ta podrška izgleda u praksi vidjeli smo tokom litija za odbranu vjere i obaranje vlasti u Crnoj Gori, a potom i tokom crkvenog sastavljanja vlade u manastiru Ostrog.

U “Strategiji” su navedene smjernice za djelovanje u susjednim državama, pa je za Crnu Goru bilo predviđeno sljedeće – “obezbijediti srpskom narodu ravnopravnost i pravednu zastupljenost u državnim ustanovama, državnoj upravi i lokalnoj samoupravi”.

To je bio jedan od ključnih argumenata u političkoj kampanji prosrpskih stranaka prethodnih godina, čim su došli na vlast odmah su srpstvo prihvatili kao preduslov za obavljanje državnih funkcija. Tačnije – velikosrpstvo sa četničkim predznakom.

Mala slika ‘velike Srbije’

Kao što vidimo, “srpski svet” ne samo da je zvanična politika Vučićevog režima, već su temelji za njegovu gradnju postavljeni u ranijem, takozvanom demokratskom periodu. Specifičan je to arhitektonski poduhvat – izgradnja “srpskog sveta” izvodi se rušenjem susjednih država. Mijenjaju se u srpskoj politici akteri, partije, sumnjiva lica, vlade i ministri, ali hegemonistička matrica ostaje ista.

Srbija ne odustaje od velikodržavnih pretenzija, granice susjednih država smatra provizornim i privremenim, a ujedinjenje srpskih zemalja – kako reče Vulin – zadatkom koji će obaviti aktuelna generacija srpskih političara.

Vučić i njegova svita su se toliko osilili da čak i ne kriju svoje namjere, već ih mirno stavljaju u zvanična državna dokumenta. U pitanju je igra otvorenim kartama iz špila za specijalne namjene. Sve karte su identične – na svakoj stoji mala slika “velike Srbije”.

(Al Jazeera Balkans)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close