Dokumenti potvrđuju da EU u ovom obliku nikada nije bila europska ideja
Dokumenti potvrđuju da EU u ovom obliku nikada nije bila europska ideja, nego projekt za uništenje Starog kontinenta
Europska unija je jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). EU je formalno uspostavljena 1. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu “Ugovora o Europskoj uniji”, poznatiji kao “Ugovor iz Maastrichta”, a danas se sastoji od 28 država članica, prostire se na 4 381 324 km2 i broji oko 508 milijuna stanovnika, stoji u objašnjenju u povijesti nastanka EU.
Hrvatska je posljednja članica ove “nadnacionalne zajednice europskih država”, a pristupanju navodno teže i preostale zemlje takozvanog “Zapadnog Balkana”, Turska, Moldavija i Ukrajina.
Tijekom procesa pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji je hrvatska javnost danonoćno slušala kako je Europska unija “zajednica ravnopravnih naroda u kojoj vladaju najviši demokratski standardi, vladavina prava i da će nam svima omogućiti prosperitet kakvog nismo zabilježili u svojoj povijesti”. Loša gospodarska situacija u zemlji se dijelom pravdala katastrofalnim upravljanjem od strane političkih elita, a dijelom globalnom krizom koja je svijet pogodila 2008. godine. Osim toga, govorilo se da je EU nastala željom europskih naroda i da nam samo ulazak u nju jamčiti vječni mir i blagostanje.
Danas, krajem 2015. svjedočimo militarizaciji cijelog europskog prostora po želji Washingtona, a sve se pravda “ruskom prijetnjom”. U Njemačkoj se raspoređuju napredni nuklearni projektili, izgradnja proturaketnog štita, koji je treba služiti za obranu od Irana, napreduje unatoč nuklearnom sporazumu s Teheranom, dok u gospodarskom smislu dijelovi Europske unije podsjećaju na zemlje Trećeg svijeta.
Hrvatska nije izuzetak i od ulaska u Europsku uniju je zbog nezaposlenosti i manjka perspektive krenuo treći povijesni val masovnog egzodusa Hrvata u inozemstvo, koji je usporediv samo s onim s kraja XIX i početka XX stoljeća i vremenima kada se odlazilo na “privremeni rad u inozemstvo”.
Međutim, Europska unija nije ispunila svoju zadaću, osim za nekoliko privilegiranih zemalja, dok je ostalima prepuštena uloga da u vojnom i sigurnosnom smislu budu “predziđe slobodnog i demokratskog svijeta” i da se nadaju “boljim danima”.
Zbog čega je krajnje suludo nadati se nečemu od Bruxellesa? Ne samo da je to birokratska utvrda financijske i poduzetničke elite, što je lako dokazivo, nego zato što sama Europska unija, iako nas desetljećima uvjeravaju u suprotno, nije projekt europskih naroda i kao takav teško može ispuniti naša očekivanja.
Žalosno je što se to sve moglo predočiti hrvatskoj javnosti, a sada je izgleda kasno. Naime, prije ulaska u Europsku uniju su deklasificirani dokumenti američke administracije koji dokazuju kako su američke obavještajne agencije pedesetih i šezdesetih godina bile te koje su pokrenule kampanju kojoj je cilj bio stvaranje ujedinjene Europe.
Nešto je o tome 2000. u članku za The Telegraph pisao Ambrose Evans Pritchard, koji je tada ukazivao na sve očitiju krizu u Europskoj uniji.
Europska unija je od početka, odmah nakon Drugog svjetskog rata, bio projekt osmišljen, financiran i režiran od strane Sjedinjenih Država koje su već tada odlučile od Europe stvoriti svog ekonomskog i političkog vazala.
U to je vrijeme američka vlada tim projektom htjela zacementirati svoj utjecaj u Zapadnoj Europi koja je trebala čuvati “demokratski svijet” od utjecaja i prijetnji koje su dolazile od strane sovjetskog komunizma. Danas SSSR više ne postoji, ali se Washington ovim projektom i dalje služi kako bi svoje ekonomske i socijalne politike izvezao u Europu i ubrzao “amerikanizaciju” Starog kontinenta koja će se dovršiti ratifikacijom Transatlantskog sporazuma o trgovini i ulaganjima (TTIP).
Dakle, sve priče kako su za stvaranje Europske unije zaslužni “vizionari” kao što su Konrad Adenauer (Njemačka), Joseph Bech (Luksemburg), Johan Willem Beyen (Nizozemska), Alcide de Gasperi (Italija), Robert Schuman (Francuska), Paul-Henri Spaak (Belgija) su obične bajke za malu djecu, posebno ako uzmemo u obzir da su među utemeljiteljima, osim Francuske, dvije zemlje koje su izgubile Drugi svjetski rat, ali i tri supersile zajedničkog imena “Benelux”.
Deklasificirani dokumenti potvrđuju da je američka vlada nakon Drugog svjetskog rata financirala i upravljala europskim federalističkim pokretom. Objavljeni dokumenti samo potvrđuju sumnje koji su neki izrazili čak u to vrijeme, prema kojima je Amerika agresivno iza kulisa radila na tome da i Veliku Britaniju ugura u ujedinjenu Europu.
Memorandumom od 26. srpnja 1950. se u cijelosti daju upute za kampanju promicanja Europskog parlamenta, a njega je potpisao general William J. Donovan, šef američke tajne službe i tijekom rata “Ureda za strateške studije” (OSS), preteče Središnje obavještajne agencija (CIA).
Dokumente je pronašao Joshua Paul, istraživač na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, a uključuju i datoteke izdane od strane Državnog arhiva Sjedinjenih Država (US National Archives).
Glavni alat Washingtona u definiranju europske agende je bio “Američki odbor za ujedinjenu Europu” (American Committee for a United Europe/ACUE) stvoren 1948. Predsjednik mu je bio Donovan, koji je u to vrijeme formalno bio privatni odvjetnik.
Potpredsjednik je bio Allen Dulles, direktor CIA-e u pedesetima. U ACUE je bio uključen Walter Bedell Smith, prvi direktor CIA-e, te brojni bivši dužnosnici “Ureda za strateške studije” koji su dolazili i odlazili iz CIA-e.
Dokumenti pokazuju da je ACUE financirao Europski pokret (European Movement), najvažniju federalističku organizaciju u poslijeratnim godinama na čijoj stranici i danas stoji “kako je osnovana 1948. godine, od kada kao mreža organizacija koje je mobilizirala građane i zagovarala demokratsku, federalnu i proširenu uniju”.
Na primjer, godine 1958. je ACUE Europskom pokretu dao 53,5% od ukupnih sredstava.
Ogranak Europskog pokreta, Europska kampanja mladih (European Youth Campaign), potpuno je financiran i kontroliran od strane Washingtona. Belgijski direktor, barun Boel, primao je mjesečne uplate na poseban račun. Kada se direktor Europskog pokreta Joseph Retinger, inače poljskog podrijetla, pobunio zbog tako visoke razine američke kontrole i pokušao prikupiti novac u Europi, odmah je ukoren od strane nalogodavaca.
Čelnik Europskog pokreta, Joseph Retinger, vizionar Robert Schuman i bivši belgijski premijer Paul-Henri Spaak – svi su bili uposlenici svojih američkih sponzora. S američkom ulogom u cijelom ovom poslu se postupalo u skladu s postupcima koji se primjenjuju na tajne operacije.
Sredstva koja je “Američki odbor za ujedinjenu Europu” davao za ovaj projekt su dolazila od strane Zaklada Ford i Rockefeller, ali i od strane poduzetničkih skupina koje su u bliskim vezama s američkom vladom, nastavlja The Telegraph.
Ravnatelj Zaklade Ford, bivši časnik OSS-a Paul Hoffman, krajem ‘50-ih je imao dvostruku funkciju u vrhu “Američkog odbora za ujedinjenu Europu”. State Department je također igrao veliku ulogu. U jednoj napomeni europskog odjela američke administracije od 11. lipnja 1965. godine, potpredsjednicu Europske ekonomske zajednice, Robert Marjolin, savjetuje se da nastavi raditi na monetarnoj uniji u tajnosti. Napomenom joj se preporučuje šutnja u raspravi do točke gdje će “usvajanje tih prijedloga postati gotovo neizbježno”, otkriva Ambrose Evans-Pritchard u svom gotovo zaboravljenom članku o tome kako su od prvog dana europski federalisti financirani od strane američkih tajnih službi.
Naravno, sve otkriveno je potpuno nevažno, a da šira javnost to ne sazna su se već pobrinuli mass-mediji. Jednako kao 1965. u slučaju monetarne unije, kada se o njoj po nalogu Washingtona moralo šutjeti sve dok “usvajanje tih prijedloga ne postane gotovo neizbježno”, danas se isto može reći za “Transatlantski sporazum o trgovini i ulaganjima”, nakon čijeg usvajanja će se Europska unija u potpunosti pretvoriti u američku koloniju, ne samo “de facto”, nego i “de iure”.
“Bruxelles od vas traži da mrzite sve što volite i da volite sve što mrzite! ”
Međutim, brojni europski narodi su nacionalno osviješteni, neki imaju i dugo povijesno pamćenje i pretpostavlja se da nije lako provesti u djelo jednu takvu zamisao kao što je Europska unija, koja načelno i nije loša, ali svakako ne u onom obliku kako je u svrhu podjarmljivanja pola milijarde ljudi zamišljena u centru s one strane Atlantika, a što deklasificirani dokumenti danas potvrđuju. No, kako tvrdi istraživački novinar Jon Rappoport, ništa lakše od toga.
“Ako kontrolirate značenje “dobroga” i imate neograničene resurse propagande i kontrolu nad medijima, kao i kontrolu nad oružanim snagama i policijom, možete izgraditi novo društvo u relativno kratkom vremenu. U nekoliko desetljeća možete izbrisati stoljeća tradicije. Ako imate i obrazovni sustav u svojim rukama, onda možete čak i izbrisati sjećanje na ono što je nekad postojalo. Nitko se toga neće sjećati i nitko neće brinuti. To se već događa u Europi u kojoj je neznanje nametnuto silom”, na svom blogu piše Jon Rappoport.
Jedno od ključnih načela elitističke globalizacije je ukidanje granica, dokidanje zasebnih i odvojenih nacija. Europska unija je zamišljena i izgrađena s tom nakanom. Istina, malim koracima, počevši od ruševina Drugog svjetskog rata do uspostave superbirokracije i sustava koji upravlja politikom na cijelom kontinentu. No, to još uvijek nije dovoljno. Mora se osmisliti način kao razoriti raznolike i suverene nacije i stvoriti nešto što će u političkom i svakom drugom smislu biti “tabula rasa”, što će biti način da se radikalnije oblikuje novonastali krajolik. Trenutno svjedočimo otvaranju granica, s ciljem da nacionalni teritoriji budu preplavljeni imigrantima.
“Zamijeniti populaciju” tokovima ljudi koji nemaju ni najmanju namjeru prihvaćanja običaja i životnog stila zemalja domaćina. Krajnji rezultat? De facto rekonfiguracija nacionalnog stanovništva europskih država.
Kada budemo gledali Europu za dvadeset godina, slobodno ćemo se moći zapitati zašto govoriti o Njemačkoj, Francuskoj ili Engleskoj? One zapravo neće postojati.
“Cijela Europa će biti heterogena mješavina različitih doseljenika i tadašnja Europa će biti napučena jednim narodom i doći će vrijeme da se ukinu sve umjetne granice”, nastavlja Jon Rappoport.
U jednom trenutku čak i izgovarati riječi kao što su “švedski, norveški, njemački, francuski, nizozemski će se smatrati manje ili više činom “agresije protiv naroda Europe”. Jasno, kada se dođe do ove faze, nju će pratiti određena razina kaosa i nasilja. Europska unija se kune u svoju sposobnost kontrole takvih situacija, pa čak i mogućnošću suzbijanja nereda, ali će zato biti potrebno stvoriti i konsolidirati jedinstvenu učinkovitu državnu silu u Europi.
Na kulturnoj razini, imena poput Lockea, Shakespearea, Goethea, Mozarta, Beethovena, Bacha, Lorce, Goye, Cezannea, Moneta, Van Gogha, Michelangela, Rembrandta, Dantea, Galilea, Faradaya, pa čak i imena “modernih” velikana kao Bartóka, Stravinskog, Rimbauda, Orwella i Camusa neće biti ništa drugo nego prašnjavi duhovi koji lutajući ne mogu uzrokovati ništa osim nerazumijevanja.
“Prošlost je mrtva, ali nema razloga za strah, jer smo svi građani Europe i ono što je važno jest da je svaka osoba koja živi u Europi europski građanin koji uživa sve prednosti koje proizlaze iz te činjenice. Sve je vrlo humano i to je “Dobro”. Trijumf države je dobronamjeran. Ništa drugo nije važno. Svi europski jezici će postupno pasti u zaborav. Tko ima pravo izražavati se riječima koje većina ne može razumjeti? Izradio sam ovu skicu kojom opisujem nevidljivu i neprobojnu mrežu u koju će upasti Europa. I naravno, budući da ovaj galopirajući proces sada teče automatski, mnogi “građani-radnici Europe” će postati nepotrebni. Čak će i velike multinacionalne korporacije propasti, jer više neće moći prodavati svoje proizvode osiromašenoj populaciji. Neće moći učiniti ništa, nego se nadati da će im milijuni azijskih zemalja, Kina i Indija u prvom redu, pokloniti nova tržišta”, nastavlja Rappoport svoja crna i ne baš neutemeljena predviđanja, barem ako malo bolje sagledamo sve ono što se događa oko nas i što se sve kriomice radilo od završetka Drugog svjetskog rata do danas.
Na toj razini će se na pojedinca, ljudsko biće, s vrha gledati kao na broj, apstraktnu jedinicu dobru za “modele i algoritme”. Pitanje je koliko će pojedinaca pristati da sebe vide i prihvate kao puke dijelove u cjelini izmjenjivog sustava? Koliko će nas odbaciti svaku nadu i prihvatiti budućnost samo u funkciji onoga što nam je država spremna udijeliti i onoga što od države možemo dobiti besplatno? Koliko će nas shvatiti da je naša moć kao pojedinaca nevažna, odnosno da je riječ o iluziji?
Zašto smo uopće pristali ukrcati se na taj brod? Zašto, unatoč prevladavajućem kolektivističkom mentalitetu kojeg propagira i iskorištava elita, vidimo državnu represiju na svim razinama, represiju koja pogađa svakog pojedinca? Ako se i koncept pojedinca razori, što će ostati? Još 1859. John Stuart Mill je napisao: “Kada bi postojala svijest da je slobodan razvoj pojedinca ključni čimbenik za dobrobit, ne bi bilo nikakvog rizika da će važnost slobode biti podcijenjena.”
Nasuprot tome, gdje za slobodan razvoj pojedinca nikoga nije briga, sloboda je osuđena na smrt.
Boris Pasternak, ruski pisac i pjesnik, koji je sigurno znao ponešto o političkoj represiji, 1960. je napisao: “Sovjetski birokrati ne očekuju puno od vas. Samo da mrzite sve ono što volite i da volite sve ono što mrzite.”
Ne ulazeći u definiciju Pasternaka i je li zaista tako bilo u Sovjetskom Savezu, ovaj pristup je danas primjetan u Europi, a disidenti starog Sovjetskog Saveza će ga prepoznati u trenu.
Međutim, europska verzija se željela pojaviti kao “nježnija”, i “mekanija”, ali je jednostavno riječ o provjerenoj strategiji. Kultura se u ovom trenutku kuha na tihoj vatri. No, prosta činjenica da više nema tajne policije koja će zakucati na naša vrata usred noći i provoditi masovna uhićenja sama po sebi nije garancija da su nam zajamčene individualne slobode.
Većina europskih, pa i naših političara govore svojim biračima: “Nemate se pravo na bilo koji način suprotstaviti poplavi imigranata koji dolaze. Javno izjavljivanje neprijateljstva prema imigrantima je uvredljivo.” Zvuči li vam to poznato?
Kolektivistički san postaje stvarnost. Sva moć je centralizirana na vrhu i potpuno je usklađena na bilo kojoj drugoj razini. Novi SSSR, ali s potpuno drugim ciljem. U stara vremena je policija Istočne Njemačke imala dosje o svakom građaninu i među stanovništvom imala brojne špijune i doušnike. Moderna država je zamijenila taj sustav nadzora, a ovaj novi precizno detektira “žarišta nezadovoljstva”.
Kolektivisti verbalno ponekad mogu ukazati na rizike policijske države, ali se u svrhu oslobođenja nekoga tko ima viziju boljeg svijeta, čak i onoga koji se temelji na “nepostojanju granica”, sustav pobrine da je samo njegova vizija “dobroga” ona istinska i prava.
Za uvjerene kolektiviste, ili kao ih u početku naziva Ambrose Evans Pritchard – eurofederaliste, sve je gotovo. Sloboda nije samo neugodna prepreka. Još gore, ona je nevažna iluzija i nikada nije postojala. Svi ljudi funkcioniraju onako kako su programirani od rođenja. Potom u njih samo treba instalirati bolji program, uspavati ih svim raspoloživim sredstvima, sve dok ne dobijete željenog “čovjeka-dijete”. To je politički i tehnološki imperativ.
Otvorene granice i neograničene imigracije su izvrstan test za ljude koji misle da im se nameće fragmentacija njihovih zajednica, za one koji se osobno osjećaju ugroženima, one koji imaju percepciju da će tajni rad, sada dokazan i dokumentima američke administracije, Europu pretvoriti u novi SSSR. Takvi pojedinci trebaju proći kroz program reedukacije na najdubljoj mogućoj razini.
Naravno, “za njihovo dobro”, jer ti ljudi sigurno pate od ozbiljnih bolesti. Njihovi krugovi su spaljeni i mora postojati neki kvar na hardveru u njihovom mozgu, jer nisu u stanju stvari vidjeti “ispravno”.
Među stvarima koje nisu mogli vidjeti, na primjer, mudrost je u ovim riječima Zbigniewa Brzezinskog, alter ega Davida Rockefellera, koji je 1969. godine napisao: “Nacionalna država, shvaćena kao temeljna jedinica čovjekova organiziranog života, prestala je biti glavna stvaralačka sila. Međunarodne banke i multinacionalne korporacije djeluju i planiraju u smislu prevladavanja političkog koncepta nacionalne države.”
Ovdje vidimo globalističku taktiku na djelu, čovjeka koji očito mrzi stari Sovjetski Savez, ali zapravo govori o izgradnji istog kolektivizma, ali drugim sredstvima.
Da je Lenjin danas živ, gledajući danas Europu, složio bi se da se kolektivistički, odnosno euro-federalistički plan provodi punom parom i da je izvrsnog zdravlja. Možda bi mu se moglo prigovoriti zbog relativno “sporog tempa” kojim se odvija i možda bi se u provedbi trebalo posegnuti za “malo više nasilja”.
Međutim, za razliku od boljševika i njihovih metoda od prije skoro stotinu godina, eurofederalisti su, kao i njihovi nasljednici, otkrili puno “novih korisnih trikova”.
“Odobravanje ”humanitarnog altruizma” je predstavljeno na takav način da izgleda kao “jedino svjetlo koje sja u tami”. Izvrstan film i dobar posao produkcije. Suze su na licu publike. Umovi su reducirani na jednu jedinu konstantu: “Moramo biti zabrinuti za one koji su manje sretni od nas samih!”. Milijuni, tisuće i tisuće milijuna dolara je potrošeno da nam se usadi taj osjećaj, bez obzira na okolnosti ili stvarne zlokobne namjere umjetnika elitističke stvarnosti”, zaključuje Jon Rappoport.
Što reći za kraj. Oni koji su gledali film Matrix, sjećaju se scene u kojoj se protagonistu filma nudi plava ili crvena pilula. Ako Neo uzme plavu pilulu priča završava, a on će se probuditi u svom krevetu i vjerovati u sve što želi vjerovati, no ako uzme crvenu pilulu ostat će u surovoj stvarnosti, potpuno svjestan da je sve oko njega jedna velika obmana i pri tom se mora boriti.
Činjenice su neoborive i sve se uklapa. Europska unija nije ono u što su nas uvjerili da jest. Riječ je čak o izvorno ne-europskom projektu, a konačni je cilj dokidanje nacija, nacionalnih država i suvereniteta, a sve pod geslom “humane globalizacije”. Imigrantska kriza je zaista odličan test da na površinu isplivaju svi “negativni elementi” koji se suprotstavljaju tom modelu, jer da smo zaista zabrinuti za milijune Sirijaca, Iračana, Afganistanaca i drugih koji u stotinama tisuća dolaze u EU, onda bi im pomogli da u miru žive u svojim zemljama i domovima. No, jasno je da se Europska unija neće potruditi da se to dogodi i lažni izljevi čovjekoljublja europskih lidera se zbog toga mogu nazvati najgorim primjerom ikada iskazanog licemjerja.
No, kako tvrdi Jon Rappoport, projekt kojeg su osmislili, pokrenuli i oživotvorili stratezi američke vlade neposredno nakon Drugog svjetskog rata se ostvaruje, iako još uvijek postoji tračak nade da se na kraju neće u potpunosti oživotvoriti. Možda su TTIP, “Euro-američka unija” s jednom “nacijom”, jednom “državom” i jednim centrom moći ipak prevelik zalogaj čak i za izvrsne stratege koji sve do prije nekoliko godina nisu izgubili nijednu bitku.
Svijet se u proteklih nekoliko godina naočigled mijenja i moguće je da ovaj projekt ostane nedosanjan san “eurofederalista” za koje se ispostavilo da su bili obični namjesnici američke administracije u poslijeratnoj Europi.
Izvori: The plan for the end of Europe: the new USSR / The Telegraph /OSS/CIA-United-europe.pdf
FOTO – 21. travnja 1954. – Alcide De Gasperi – jedan od utemeljitelja Europske unije zajedno s Robertom Schumanom i Konradom Adenauerom:
