Kultura

Na današnji dan napustio nas je velikan Meša Selimović

Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

 

Mehmed Meša Selimović bio je jugoslavenski književnik rođen 26. aprila 1910. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina.

U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu. Potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao: profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor Bosna Filma, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća Svjetlost. 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), Goranova nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

Književno stvaralaštvo

Meša Selimović je zasigurno među najvećim bosanskim književnicima. Ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga evropskoga klasika, a taj se status temelji ponajviše na njegova dva romana, “Derviš i smrt” i “Tvrđava”. Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, posebno Dostojevskog, kao i na opštu struju književnog modernizma 20. vijeka. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju školsku kategoriju. Po pripovjednim tehnikama, nasljedio je i proširio roman lične ispovijedi, ili realistička djela struje svijesti. Najbolji primjeri za ovu tvrdnju su kratki romani Dostojevskog “Krotka” i “Zapisi iz podzemlja”. Selimović je dobro razumio da za upečatljiv prikaz unutrašnjih borbi nisu odgovarajuċe tehnike bilježenja fluktuacija svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni posmatrači ne mogu biti sudionicima moralne i metafizičke drame.

Prvi roman, “Derviš i smrt”, pisan živim stilom u kojemu se miješaju samoposmatranje (introspekcija), mudri zaključci o životu i ljudska drama derviškog šejha Nuruddina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju inostrane čitalačke publike – dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalno okruženje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene ako ih posmatramo u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo namjeru dokumentarno i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski pogled na svijet, nego je bilo uspješno u prikazivanju opšte ljudske dileme i muke postavljanja u bosansko-islamski kontekst i određivanja univerzalnog u lokalnom.

Sljedeći veliki roman, “Tvrđava”, prikaz je Sarajeva nakon Hoćinske bitke (koju je opjevao Gundulić u “Osmanu”), i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih prelaza od “Derviša”, čvrsto usredotočenog na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednostavno opisati i koja se kreċe od smirenosti u prihvaćanju sudbine do bunta protiv neljudskih okolnosti, te referencama na historijski usud Bošnjaka (to se odnosi posebno na “Tvrđavu”). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zrelog književnog stvaraoca koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije “pripovjedačke Bosne” i orijentalno-islamski senzibilitet.

Ostala piščeva pripovjedačka djela, osim u detaljima, ne dosižu vrhunce poput “Tvrđave” i “Derviša”. Selimovićevi esejistički i memoarski radovi su zanimljivo štivo, ali ne dostižu ostvarenja evropskog i svjetskog ranga kao veliki romani. Možda najinteresantnija Selimovićeva realistična knjiga je “Za i protiv Vuka”, u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove neosporne kritičko-analitičke vrijednosti, zanimljivo jer i svjedoči o, za savremenike i potomke, kontroverznim piščevim nacionalnim opredjeljenjima. Ukratko – “Za i protiv Vuka” je knjiga potpuno uronjena u problematiku stvaranja modernog srpskog standardnog jezika, sa protagonistima Vukom Karadžićem, njegovim protivnicima i mlakim pristalicama u vojvođanskim i srpskim građanskim krugovima, te brižljivo prikazanim etapama borbe. Za čitaoca sa strane, odmah upada u oči da to djelo posredno ruši mit o “srpskohrvatskom” jeziku, jer je sasvim ograničena na srpsku situaciju, dok o hrvatskoj prošloj, a ni ondašnjoj (Ilirski pokret) jezičkoj tradiciji nema ni slova. O bošnjačkom stvaralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado književnost) nema ni riječi. Selimović je u tom djelu veći srpski historičar jezika i od zagriženih velikosrpskih propagandista, koji se s hrvatskim i ilirskim fantomima bore bez prestanka – dok se oni u selimovićevom vidokrugu ni ne pojavljuju. Stave li se na stranu nacionalno-političke opaske, glavno je piščevo stanovište utemeljeno: on smatra Vuka Karadžića za beskompromisnoga prevratnika koji je potpuno odbacio stariju srpsku jezičku baštinu, nanijevši srpskom jeziku udar time što ga je sveo na ruralni idiom i lišio duhovno-intelektualnog riječnika. Međutim, to je bila nužna faza koja je ispravljena kasnijim razvitkom srpske književnosti.

Djela

– “Uvrijeđeni čovjek” (1947.),
– “Prva četa” (1950.),
– “Tuđa zemlja” (1957.),
– “Noć i jutra” (1958.),
– “Tišine” (1961.),
– “Magla i mjesečina” (1965.),
– “Eseji i ogledi” (1966.),
– “Derviš i smrt” (1966.),
– “Za i protiv Vuka” (1967.),
– “Pisci, mišljenja, razgovori”,
– “Tvrđava” (1970.),
– “Djevojka crvene kose” (1970.),
– “Sabrana djela” (1970.),
– “Ostrvo” (1974.),
– “Sjećanja” (1976.),
– “Ketten a szigeten” (1976.),
– “Krug” (1983., nedovršeni roman).

“Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.

Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!!

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja.

Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.

Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!” (Derviš i smrt)

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close