Kultura

Dogodilo se na današnji dan – 8. maj

8. maj (svibanj) (8.5.) je 128. dan godine po gregorijanskom kalendaru (129. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 237 dana.

Događaji

1886 – John Pemberton iz Atlante počeo s prodajom novog pića koje će kasnije postati poznato kao Coca-Cola
1945 – Drugi Svjetski Rat: Njemačke snage prihvatile bezuslovnu predaju.

Rođeni

1884. – Harry S. Truman (8. maj 1884. – 28. maj 1972.) je američki političar i državnik, čiji je predsjednički mandat bitno utjecao na historiju u drugoj polovini 20. vijeka. Bio je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država od 1945. do 1953.
Rodio se u skromnoj familiji u Missouriju i živio kao farmer sve do izbijanja Prvog svjetskog rata, kada se sprijateljio s Thomasom Prendergastom, koji će postati najmoćniji političar u Missouriju i pomoći Trumanu kada se nekoliko godina kasnije bude počeo baviti politikom. Godine 1936. Truman je izabran u američki Senat. S vremenom je stekao veliku popularnost i za izbore godine 1944. Franklin D. Roosevelt ga je odabrao za potpredsjedničkog kandidata. Roosevelt je te izbore dobio i umro nekoliko mjeseci kasnije zbog čega je Truman postao predsjednik.
Prvi mjeseci njegove administracije su bili obilježeni završetkom Drugog svjetskog rata, kojeg je nastojao ubrzati odlukom da se na Japan bace atomske bombe. Smatrajući da je SSSR iz rata izašao kao previše snažan, sa svojim bivšim saveznikom je započeo hladni rat. U tu svrhu je pokrenuo Marshallov plan zahvaljujući kome je relativno brzo obnovljena ratom opustošena Zapadna Evropa. S obzirom da mu je najbolji prijatelj iz ranih dana bio cionist, Truman je postao jedna od ključnih ličnosti u stvaranju države Izraela. Na unutrašnjem planu je vodio liberalnu politiku, nadovezujući se na Rooseveltov New Deal. Njegovom odlukom je u vojsci SAD ukinuta rasna segregacija, što je poslužilo kao poticaj pokretu za građanska prava crnaca.
Godine 1948. je izabran za predsjednika, iako su mu do posljednjeg trenutka svi predviđali poraz. Godinu dana kasnije komunisti su preuzeli vlast u Kini, a 1950. je invazija Sjeverne na Južnu Koreju označila početak Korejskog rata u kojem će SAD intervenirati na strani Južne Koreje. Tom prilikom se sukobio s generalom Douglasom McArthurom po pitanju upotrebe nuklearnog oružja i proširenja rata na NR Kinu.

1898. – Alojzije Stepinac (Brezarić kraj Krašića, 8. maja 1898. – Krašić, 10. februara 1960.)[1], zagrebački nadbiskup i kardinal, proglašen blaženim 3. oktobra 1998. od strane pape Ivan Pavla II.
Alojzije Viktor Stepinac rodio se kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom, koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta. Josip je bio napredan poljoprivrednik, koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike obitelji, koja je do godine 1878, živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba.
Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, pa je 1909. poslan u Zagreb u klasičnu gimnaziju kao učenik, koji plaća školovanje. Maturirao je 1916, a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18. rođendana, pozvan je u austrougarsku vojsku, te je 29. juna stupio u 96. Karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku na Rijeku. U vojsci nije podnosio, da se pred njim psuje – to ga je zaokupljalo cijelog života – a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561. stepenicu do svetišta Majke Božje na Trsatu, kako bi slušao drugu misu.
U prvom svjetskom ratu borio se na italijanskom frontu; u maju 1918, ranjen je u nogu, zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko italijanskih logora (u Mestri kod Venecije, zatim u Ferrari i na kraju u Noceri u Umbriji), gdje se prihvatio učenja italijanskog jezika. Austrougarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve vjernosti, stvorena je Jugoslavenska legija, koja je poslana da se bori na Solunskoj fronti. Stepinac se javio kao dragovoljac u Jugoslavensku legiju u kojoj su mu nisu priznali čin poručnika iz austrijske vojske već samo čin potporučnika. Zaslugom Jugoslavenskog odbora otpušten je iz logora 6. decembra 1918. godine i poslan u Solun, gdje je proveo Božić u karanteni. Solunska fronta je bila probijena u septembra iste godine i prave borbe bile su već okončane. Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u Vranje, Gnjilane i Prištinu demobiliziran te se u proljeće 1919. godine vratio kući u časničkom činu potporučnika redovne vojske a 1920. godine promaknut je u čin pričuvnog poručnika.
U Rimu je na Gregorijanskom sveučilištu Stepinac sedam godina studirao teologiju. Zaređen je ujesen 1930. u crkvi svetog Petra Kanizija, a mladu je misu služio u crkvi Santa Maria Maggiore na blagdan Svih svetih. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj.
Stepinac je odmah želio prionuti poslu župnika te je podnio molbu, da mu se dodjeli župa. Međutim nadbiskup Bauer odlučio je dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju te ga je imenovao ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. No, Stepinac nije mirovao, već je nagovorio nadbiskupa Bauera, da izda okružnicu 25. novembra 1931. kojom je osnovao ustanovu Caritas na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac, koji se s oduševljenjem prihvatio posla. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.
Godine 1932. na svoje, i ne samo svoje, zaprepaštenje imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80. rođendan i došlo je vrijeme, da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces, jer je za nadbiskupovo imenovanje trebala kraljeva privola pored papine. Nakon podosta kandidata, koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve, u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob, da postane biskupom, imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac, što je pozitivno utjecalo na kralja.
Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: “Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja.”
Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd, da položi zakletvu kralju, u svom dnevniku je napisao:
Citat „…Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička…“
Zbog ove rečenice dvadesetak godina kasnije bit će optužen za upletanje u ratne zločine protiv Srba. Postavši nadbiskup radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a među nekim svećenicima nazivan je boljševičkim nadbiskupom.
Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7. decembra 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio.
U tom razdoblju ima zgoda kako je ušao u franjevački red. Godine 1934. na Kongresu franjevačkih profesora iz svih slavenskih zemalja primljen je u franjevce trećoredce, na zamolbenu želju o. Dionizija, upravitelja zagrebačkih trećoredaca.
Svećenik Juraj Lahner proučavao je stare spise Hrvatskog sabora i otkrio, da postoji zavjet, što ga je Hrvatski sabor još 1739. godine učinio Bogu, a još nije bio izvršen. Tada je harala kuga, pa je na Hrvatskom saboru u Varaždinu, u prosincu 1739. odlučeno je, da se u Ludbregu izgradi kapela, ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, jer se u njemu dogodilo euharistijsko čudo 1411. godine i u njemu se čuva relikvija Krvi Kristove. Stepinac je bio pokrovitelj izvršenja zavjeta. Godine 1940, objavio je poziv hrvatskom narodu, da se tokom proslave 1300. godišnjice kršćanstva u Hrvata, izvrši zavjet Hrvatskog sabora i izgradi kapela. Zbog teških prilika, zavjet je izvršen tek 1996. godine.
Dana 29. novembra 1952, na Dan Republike, Papa Pio XII imenovao ga je kardinalom. Vlast mu nudi, da napusti Hrvatsku, no Stepinac to odbija. Godine 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, dijagnosticirao je policitemiju, rijetku bolest krvi, koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se tromboza u lijevoj nozi. Bolest se nije mogla obuzdati i 10. februara 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti fiat voluntas tua (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.
Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih novina širom svijeta, a misa zadužnica služila se i u Rimu, Montrealu, New York Citiju, Chicagu, Rio de Janeiru i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale uz prisutnost mnoštvo vjernika. Postoji tvrdnja, da je nakon osamostaljenja Hrvatske obdukcijom Stepinčevih kostiju utvrđeno, da sadrže neke štetne radiokativne spojeve, iz čega se zaključuje, da su ga komunističke vlasti godinama trovale, dok je bio u pritvoru.
Nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper naredio je, da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog je službenika zatražio, da se tijelo doveze u Zagreb i sahrani u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. februara ipak predomislile. Stepinac je sahranjen u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).
Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici, 3. oktobra 1998, pred mnoštvom od oko 500.000 vjernika. Njegov spomendan, Stepinčevo, slavi se 10. februra.
Dvaput je (1970. i 1994.) bila pokrenuta inicijativa, da za svoje zasluge u spašavanju Židova Stepinac dobije izraelsko priznanje Pravednik među narodima, ali je oba puta odbijeno. (Vidi članak Stepinac i Židovi.)

1903. – Fernandel, francuski glumac i pjevač;
1946. – Borislav Stjepanović, bosanskohercegovački glumac i režiser;
1968. – Nevzet Nanić, komandir voda za specijalna dejstva “Gazije”; brat komandira Izeta Nanića;
1972. – Darren Hayes, australijski pop-pjevač;
1975. – Enrique Iglesias, španski pop-pjevač;

Umrli

1794 – Antoine Laurent de Lavoisier (Pariz, 26. august 1743. – Pariz, 8. maj 1794.), francuski hemičar.
Drže ga osnivačem moderne hemije. Proglasivši zakon o neuništivosti materije osnovom hemijskih zbivanja, uvodi egzaktne fizikalne metode mjerenja u hemijska istraživanja. Utvrdio je sastav zraka i prirodu kisika, te njegovu ulogu u sagrijevanju i disanju. Do sredstava za svoja istraživanja dolazio je zakupništvom ubiranja poreza, ali kada su zakupnici u revoluciji kolektivno osuđeni na smrt, i on 1794. dolazi pod giljotinu. U trenutku dok je gomila nazdravljala njegovoj smrti neko je rekao: “Bio je dovoljan trenutak da padne ta glava, a trebat će sto godina da se rodi slična.”

1873 – John Stuart Mill (20. maj 1806 – 8. maj 1873), engleski filozof i ekonomist.
Mill pokušava osnovni princip utilitarizma spasiti oslobađajući ga jednostrane kvantitativne određenosti.
I ranije su utilitaristi priznavali višu vrijednost duhovnim zadovoljstvima nad tjelesnima, ali su tu višu vrijednost svodili na kvantitativni moment (po njima su duhovna zadovoljstva vrijednija jer su trajna, a intenzivnija-kvantitativna određenost). Oni su suštinski kvalitativnu razliku svodili na kvantitativnu. Mill upravo ističe kvalitativnu stranu duhovnog zadovoljstva čiji viši rang proizlazi iz činjenice da je iz tog zadovoljstva specifično ljudskog roda je to što sprječava jedno više ljudsko biće da živi životom nižeg duhovnog bića makar imao sva tjelesna zadovoljstva. To je ljudsko dostojanstvo! Po Millu sreća jeste sreća u dostojanstvu i ona se mjeri dostojanstvom. Dostojanstvo jeste kriterij moralnosti.
Kako se ispoljava to dostojanstvo? Kroz samosvijest. Čovjek je jedino biće koje za sebe može reći “ja” i time povući oštru granicu između vlastite stvarnosti i onoga što nije on. To je prvotna i osnovna spoznaja u čovjekovom susretu sa svijetom. Tu čovjek sebe doživljava kao jedno jedinstveno, neponovljivo, nepriopćivo biće. To filozofija naziva razumna ili duhovna supstanca. Čovjek je subjekt.

1880 – Gustave Flaubert (12. decembar 1821. – 8. maj 1880.) je francuski književnik koji se ubraja među najveće evropske romanopisce. Poznat je po svome prvom romanu “Madame Bovary” i privrženosti stilu koji se najbolje ogleda u neprekidnoj potrazi za le mot juste (fran. prava riječ). Rođen je u Rouenu, Seine-Maritime, Francuska.
Flauberotv otac, hirurg u Rouenu je u romanu “Madame Bovary” predstavljen kao Dr. Larivière. Majka mu je potomak jedne od najstarijih i najuglednijih normanskih familija. Obrazovanje stiče u rodnome gradu kojeg ne napušta sve do 1840., kada odlazi u Pariz na studije prava. U školi je lijen, ali već od 11. godine pokazuje interesovanje za književnost. Flaubert je u mladosti energičan, ali stidljiv, individualist i, navodno, bez ambicija. Voli selo, a Pariz smatra izuzetno neugodnim mjestom za život. Stekao je poznanstvo sa Victorom Hugoom i u 1840. putuje na Pirineje i Korziku. Po povratku u Pariz vrijeme provodi sanjareći na porodičnom imanju. 1846. Flaubert napusta Pariz i studije prava i vraća se u Croissete, blizu rodnog Rouena gdje živi sa svojom majkom. Imanje, kuća na prijatnom komadu zemlje uz Senu ostat će Flaubertov dom do kraja života. Od 1846. do 1854. je u vezi sa poetesom Lousie Colet. Za Flauberta, koji se nije ženio, ova veza je jedina značajna sentimentalna epizoda u životu. Njegov najprisniji prijatelj u to vrijeme je Maxime du Camp s kojim je putovao u Englesku, Grčku i Egipat. Ova putovanja su ostavila snažan utisak na njegovu maštu.
1850. počeo je pisati “”Madame Bovary””. Prethodno je napisao roman “iskušenje St. Antoana”, s kojim nije bio zadovoljan. Trebalo mu je šest godina da završi “Madame Bovary”. Roman je napokon objavljen u Revue de Paris 1857. godine. Francuska vlada je pokrenula tužbu protiv izdavača i autora, kojeg je optužila za nemoral, ali su obje povučene. Roman je toplo primljen od strane kritike i čitatelja.
1855. Flaubert putuje u Kartagu kako bi prikupio inspiraciju za svoj novi roman “Salambo” kojeg nije završio do 1862. uprkos predanom radu.
Jedna od mnogobrojnih odlika Flaubertovog dobrog stila pisanja jeste u tome što mu je pošlo za rukom da tekstu od 2000 riječi ni jednom ne ponovi istu riječ.

1904 – Eadweard Muybridge, američki fotograf

www.magazinplus.eu – Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close