-TopSLIDEKultura

Dogodilo se na današnji dan – 7. juli

7. juli (srpanj) (7.7.) je 188. dan godine po gregorijanskom kalendaru (189. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 177 dana.

Događaji

1898 – SAD anektirale Havaje.
1978 – Solomonska Ostrva proglasila nezavisnost.
2005 – Izvršeni teroristički napadi u Londonu.

Rođeni

1860 – Gustav Mahler, austrijski kompozitor i dirigent
1887 – Marc Chagall, francusko-ruski slikar

1893 – Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.), književnik i enciklopedista, jedan od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih pisaca 20. vijeka.
Rođen u Zagrebu u građanskoj porodici niže-srednjeg socijalnog statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi “Djetinjstvo u Agramu”), Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči Prvog svjetskog rata, u doba Balkanskih ratova, pod uticajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojne studije u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhapšen na osnovu potjernice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na front u istočnoj Evropi (Galicija) gde doživljava Brusilovljevu ofanzivu. Na frontu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove.
Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićevog ubistva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini). Već je potkraj dvadesetih godina prošlog vijeka dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje tridesetih, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama. U Beogradu 1934. godine pokreće i uređuje jugoslavenski književni časopis Danas.
Približavanjem 2. svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali lektirom u razdoblju zrelog staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju, od liberalno-imperijalnih demokratija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih mahinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je 2. svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađan s prijašnjim sadrugovima iz komunističke partije.
Nova ustaška vlast ga je dijelom vabila na saradnju, jer su procijenili da bi im njegov svjetski ugled mogao pomoći da se na cijelu tvorevinu gleda manje neodobravajući. No, on se pasivizirao i odbio vezu s režimom NDH. Nakon komunističke pobjede u ratu i likvidacije Krležinog zaštitnika pred ustaškim slobodnim strijelcima, ministra zdravstva i liječnika Krešimira Vranešića, orkestrirane od Đilasa i Moše Pijade, život samog pisca visio je o niti, no spasilo ga je prijeratno prijateljstvo s Titom.
U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, praktički jedinu “jugoslavensku” instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. Godine 1967. potpisuje “Deklaraciju o položaju hrvatskog književnog jezika” (vidi Hrvatski jezik), što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam” izražen, navodno, u tom dokumentu. U doba Hrvatskog proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija smanjivanje zatvorske kazne Tuđmanu). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenog zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višetomskim monografijama njegovog Eckermanna, Enesa Čengića.
Jedno od pitanja koje se često nameće poznavateljima piščevog djela je: zašto Krleža nije u svijetu poznatiji i priznatiji? Odgovor na to pitanje je istovremeno i odgovor na pitanje o, od mnogih percipiranoj, podcijenjenosti Krležinog cijelog opusa: u recepciji Krležinog djela je konvergiralo nekoliko negativnih činitelja čiji zbrojni efekt bijaše nedovoljna afirmacija ovog pisca. Glavni je ujedno i najočevidniji – “rubnost” i nevelik uticaj hrvatskog jezika, što je, indirektno zasvjedočeno i primjerima poput Andrića i raznih skandinavskih, japanskih ili poljskih pisaca koji su dobili Nobelovu nagradu, no to im svejedno nije pomoglo da uđu u općeprihvaćeni kanon svjetski čitanih klasika. Drugi važni činitelj je situiranost u tzv. “Zwischeneuropi”, ili srednjoj i jugoistočnoj Evropi – području u kojem i veliki pisci koji pišu na “velikom jeziku” poput njemačkog (npr. Karl Kraus ili Hermann Broch) teško dolaze do univerzalnog priznanja i ostaju, u najbolju ruku, ograničeni na specijalističke studije. Ne nalazeći se ni u središtu “zapada” (Francuska, Engleska, Sjedinjene Američke Države), niti dovoljno “egzotični” (Rusija, Latinska Amerika), pisci od Austrije do Poljske, glavni faktorka kojih je intelektualizirani esejizam u svim formama proznog spisateljstva, ostaju dijelom zbog sivila i mučnine tematike, a još više zbog zahtjevnosti obrađivanja nedovoljno prihvaćeni i poznati.
Piščev politički angažman je do sada uglavnom negativno utjecao na vrijednovanje njegovog djela jer je u prvi plan stavljao socijalnu dimenziju i samostvoreni “image” Krleže kao ikonoklasta i revolucionarne figure. No, kako je vrijeme pokopalo komunističku ideologiju i Krležine iluzije utkane u nju, tako je i njegov opus u dobroj mjeri ostao u sjeni politizacije, i tek u novije doba dobija realniju procjenu koja se postupno oslobađa od ideologizacije.
Po više kriterija, Krleža je zasigurno jedan od najvećih evropskih i zapadnih pisaca 20. vijeka, mahsuz u žanrovima poezije (“Balade Petrice Kerempuha”), romana (“Na rubu pameti”), eseja (“Eseji”) i dnevničko-memoarske proze (“Davni dani”). Do toga zaključka nije teško doći usporedi li se umjetnički doseg njegovog spisateljstva s onim daleko priznatijih savremenika, Thomasa Manna, Virginije Woolf, Alberta Camusa, Williama Faulknera ili Aleksandra Solženjicina.
Na koncu valja spomenuti i izuzetno važan Krležin rad na enciklopedistici, gdje je u saradnji s Matom Ujevićem i na njegovom tragu ustrojio Leksikografski zavod koji sada nosi Krležino ime, a koji je po kvaliteti izdanja ravan najvrednijim svjetskim enciklopedijskim institutima, te čini, uz Maticu, Akademiju i Sveučilište, jednu od tri ili četiri glavne kulturne institucije u Hrvatskoj.

1901 – Vittorio De Sica, italijanski filmski režiser i glumac
1915 – Yul Brynner, američki glumac
1922 – Pierre Cardin, francuski modni kreator

1930 – Biljana Plavšić (* 7. juli 1930., Tuzla – ), bosansko-hercegovačka biologinja, političarka i jedna od predvodnica srpskog nacionalističkog pokreta u Bosni i Hercegovini. Rođena je 1930. u Tuzli. U Sarajevu je stekla osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Nakon što je diplomirala biologiju u Zagrebu, ostvarila je zavidnu naučnu karijeru, predajući dugo godina na katedri za biologiju na Prirodnomatematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Biljana Plavšić je bila član SDS-a od osnivanja 1990. godine, a iste godine je postala i član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. 7. aprila 1992. godine je napustila Predsjedništvo i priključila se političkom vodstvu samozvane Republike Srpske.
Biljana Plavšić je zajedno s Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom i Ratkom Mladićem bila u samom vrhu vodstva bosanskih Srba tokom rata u BiH. Od 1992. do 1996. bila je potpredsjednik Republike Srpske. Ostao je upamćen njezin dolazak u Bijeljinu na samom početku srpske agresije na BiH, kada je izljubila Željka Ražnatovića Arkana čestitajući mu na obavljenom masakru nad bijeljinskim Bošnjacima. Nakon što je Karadžić početkom 1996. pod međunarodnim pritiskom morao napustiti političku scenu, naslijedila ga je na mjestu predsjednika Republike Srpske. Odmah nakon toga učinila je politički zaokret i okrenula leđa svojim dotadašnjim saradnicima i mentorima, pragmatično zaigravši na kartu umjerenosti i saradnje s međunarodnom zajednicom, zbog čega je uživala i međunarodnu podršku. Godine 1997. formirala je vlastitu stranku Srpski narodni savez, raspustila parlament RS-a i raspisala prijevremene izbore. U septembru 1996. godine potvrđena je za predsjednicu Republike Srpske, ovaj put na izborima.
Pred Međunarodnim sudom pravde osuđena je za ratne zločine 2005. godine na 11 godina zatvora, nakon priznanja krivice za planirane sistematske zločine nad Bošnjacima i Hrvatima. U tom periodu napisala je knjigu “Svedočim” u kojoj je otkrila politiku vodstva Republike Srpske prema Srbima, izostavivši zločine prema Bošnjacima i Hrvatima.
U septembru 2009. godine haški sud za ratne zločine je odobrio njeno oslobađanje prije isteka pune kazne, nakon čega je i švedska vlada odobrila oslobađanje iz zatvora.

1940 – Ringo Starr, engleski bubnjar
1943 – Toto Cutugno, italijanski pjevač
1981 – Omar Naber, slovenski pjevač

Umrli

1930 – Arthur Conan Doyle, britanski autor kriminalističkih romana, najpoznatiji kao “otac“ Sherlocka Holmesa i doktora Watsona
1973 – Max Horkheimer (14. februar 1895, Zuffenhausen kod Štutgarta; 7. juli 1973 Nürnberg), njemački filozof i sociolog, osnivač i vodeći mislilac Frankfurtske škole, kao i Kritičke teorije društva.
1997 – Mate Boban, hrvatski političar iz BiH

www.magazinplus.eu – Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close