Rukometna reprezentacija Gruzije jučer je ostvarila pobjedu protiv Bosne i Hercegovine i na taj način zabila je posljednji ekser u kovčeg bh. rukometa. Pitanje je kako se izdignuti iz svega, jer strmoglavi pad je itekako vidljiv.
Evropsko prvenstvo za naš nacionalni rukometni tim završen je neslavno, ali i realno ukoliko stvari posmatramo bez emocija.
A, da nam se sprema povratak kući nakon tri utakmice čak i najvećim optimistima je bilo jasno nakon Yellow Cupu u Švicarskoj.
Bez obzira na kvalitet našeg tima nadali smo se, ako ništa, onda solidnim partijama protiv Rumunije, Argentine i Švicarske.
Epilog su tri ubjedljiva poraza. Prvo je naša reprezentacija poražena sa 32:23 od Argentine, zatim nas je Švicarska razbila sa 39:21, a za kraj su nas Rumuni pobijedili sa 29:19.
Sve to je bilo znak za uzbunu, ali na Evropsko prvenstvo se moralo otići. Nažalost, bolje bi bilo da se odlazak mogao izbjeći.
Na samom otvaranju upisali smo poraz, koji je bio očekivan. Švedska nas je pobijedila sa devet razlike, ali činilo se da naša reprezentacija može odigrati dobru utakmicu.
Nakon toga nerealni optimizam pred utakmicu protiv Nizozemske je narastao i vjerovalo se da uz angažman kao protiv Švedske imamo neke šanse.
Šansu smo imali sve dok utakmica protiv Nizozemske nije počela. Konačan rezultat od 36:20 govori sve najbolje sam za sebe.
Priliku da saperemo gorak okus imali smo protiv Gruzije koja je debitant na Evropskom prvenstvu, ali su oni umjesto nas upisali prvu, historijsku pobjedu.
Daleko od modernog rukometa
Spori, tromi napadi bez skoro bilo kakve ideje viđeni su na sve tri utakmice kada je riječ o našoj reprezentaciji.
Previše često napadi naše reprezentacije završavali su se pod podignutom rukom za pasivan napad jer nismo imali ideju šta da odigramo.
Kada smo je nekako i imali, pravili smo mnogo tehničkih grešaka, a protivnik bi nas po pravilu kažnjavao laganim i brzim golom.
Moderan rukomet ne trpi ono što je reprezentacija Bosne i Hercegovine igrala na ovom Evropskom prvenstvu.
Činjenica da smo postigli 59 golova za tri utakmice, a da smo primili čak 87 golova pokazuje da imamo probleme i u napadu, ali i u odbrani.
Kako je i sam Marko Panić koji je bio naš najbolji igrač na ovom Evropskom prvenstvu rekao sa 20 postignutih golova na utakmici ne možete pobijediti nikoga.
Brzi centar, šta je to?
U igri bilo koje reprezentacije, pa i na klupskom nivou sve ekipe teže da igraju što brži rukomet, a poseban akcenat stavljen je na brzi centar.
Tako veliki broj ekipa čak i u domaćem prvenstvu igra brzi centar, ali to je očito godinama unazad nemoguće zamisliti, a kamoli ostvariti u našoj reprezentaciji.
Istina, dok je bio dio reprezentacije Josip Perić je često pokušavao da igra brzi centar, ali očtio se nijednom selektoru to nije previše dopalo.
Reprezentacije brzi centar koriste kako bi postigle što više lakih golova dok odbrana protivnika nije postavljena, ali iz nekog razloga, naša reprezentacija to nije pokušala odigrati niti jedan jedini put.
Krila kao nijemi posmatrači
Ako je brzi centar previše komplikovan, igra na krilo bi barem trebala biti neka osnova rukometa.
Reprezentacije veliki broj pogodaka postižu sa krilnih pozicija, ali u tri utakmice na Evropskom prvenstvu naša krila postigla su samo 10 golova. Premalo zar ne?
Ukoliko uzmemo u obzir da su četiri naša krila uputila samo 17 šuteva, brojka od deset postignutih golova i nije loša.
Ali, zar je moguće da reprezentacija koja igra na Evropskom prvenstvu napravi samo 17 prilika sa krilnih pozicija za tri sata igre?
Dvije kontre u tri utakmice
Podatak da smo u tri odigrane utakmice istrčali, tačnije bacili samo dvije kontre je zaista nevjerovatan.
U prvoj utakmici se vidjelo da krila itekako trče u kontru, ali niko od njihovih saigrača ih nije htio “ispoštovati”.
Tek jednom je Burić bacio loptu Mehmedčehajiću koji je postigao gol protiv Švedske, a Herceg je upratio trk Đurđevića protiv Gruzije. I to je to kada je riječ o kontrama reprezentacije Bosne i Hercegovine na Evropskom prvenstvu.
Ne, nismo ih promašili, nego jednostavno nismo ni pokušali da ih bacimo.
Šta dalje?
Pitanje na koje je najteže dati odgovor, ali uspostava sistema o čemu smo sinoć pisali je prioritetan zadatak.
Bez toga i jednog višegodišnjeg plana, prije svega za omladinske selekcije, odlazak na Evropsko prvenstvo sa 24 reprezentacije u budućnosti će biti samo pusti san.
Očekivano, već danas se u rukometnim krugovima zagovara odlazak Smajlagića kojem se zamjera i to što na spisku nije bilo Dželilovića koji je najbolji strijelac Premijer lige BiH.
Osim toga čudna je bila i odluka da Smajlagić sa samo jednim pravim srednjim bekom dođe na Evropsko prvenstvo. Ali selektor je birao i njegova je zadnja.
Pred čelnicima RS BiH je velika odluka, odlazak ili ostanak Smajlagića je zapravo najmanje bitan jer budućnost na nije svijetla što se vidi i iz rezultata omladinskih selekcija, kada učestvuju u kvalifikacijama, ali i same kvalitete domaće lige.
Odlučili se za promjene na klupi ili ne, bez jasnog plana i vizije, naš rukomet je osuđen na propast.
Jedno je sigurno. Sat otkucava, iz minute u minutu vremena je sve manje. Koliko danas neke odluke se moraju donijeti.
E. Oštraković
SportSport
