Dogodilo se na današnji dan – 5. mart

5. mart (ožujak) (5.3.) je 64. dan godine po gregorijanskom kalendaru (65. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 301 dan.

Događaji

1959. – Održana 16. dodjela “Zlatnog globusa”;
2006. – Održana 78. dodjela “Oscara”;

Rođeni

1512 – Gerhard Mercator, njemačko-holandski kartograf
1696 – Giovanni Battista Tiepolo, italijanski slikar
1871 – Rosa Luxemburg, njemačka socijaldemokratska političarka
1922 – Pier Paolo Pasolini, italijanski režiser i pjesnik
1943 – Lucio Battisti, italijanski kantautor
1955 – Nina Hagen, njemačka pjevačica
1958 – Andy Gibb, britanski pjevač
1960 – Zilhad Ključanin, bosanskohercegovački književnik
1974 – Barbara Schoeneberger, njemačka TV-voditeljica

Umrli

1827 – Alessandro Giuseppe Antonio Anastasio Volta (18. februara 1745. – 5. marta 1827.) je bio italijanski fizičar. Volta se rodio i školovao u italijanskom gradu Como.

Voltini roditelji, Filippo Volta i Maria Maddalena su ga poslali na školovanje u Jezuitsku školu s ciljem da postane advokat. Međutim, mladi Volta se više interesirao za električne pojave, pa je tako još kao mladi student napisao pjesmu na latinskom „De vi attractiva ignis electrici ac phaenomenis inde pendentibus“, u kojoj je opisao svoje oduševljenje električnim pojavama.

1774. godine je postao profesor fizike u svojem rodnom gradu, a 1779. godine imenovan je profesorom na Univerzitetu u Pavia. 1791. godine bio je primljen za člana na Royal Society Club u Londonu. 1794. godine se oženio Teresom Pelegrini, kćerkom grofa Ludovica Pelegrini.
Volta je vršio mnogo eksperimenata, pa je tako 1775. godine izradio „Elektrophor“, napravu koja proizvodi statički elektricitet. 1776. i 1777. godine posvjećuje se hemiji plinova i otkriva plin metan.
Negdje oko 1800. godine napravio je takozvani Voltin elektrostatički stub, preteča moderne baterije. Voltin elektrostatički stub je baterija, koja se sastoji od izmjenično poredanih ploča bakra i cinka. Između ploča se nalazila krpica koja ih je međusobno dijelila. Pošto je kroz stub stalno prolazila stuja, Voltin elktrostatički stub je bio najupotrebljiviji izvor električne energije.
Napoleon ga je 1810. godine proglasio grofom. 70 godina poslije njegove smrti, 1897. godine, po njemu je nazvana jedinica za napon (Volt).
Volta je pokopan u gradu Como u Italiji. Blizu jezera Como danas se nalazi muzej posvjećen njemu, „Templo Voltiano“, u kojem se čuvaju njegove bilješke i njegovi originalni instrumenti. Do uvođenja eura, na italijanskoj novčanici od 10000 lira se nalazio njegov lik.

1953 – (na slici) Josif Visarionovič Džugašvili Staljin (Gori, Gruzija, 21. decembar 1879. – Moskva, 5. mart 1953.), sovjetski političar i državnik.
Gruzijski revolucionarni markist, i kasnije doživotni diktator SSSR-a (1928. – 1953.). Rođen je 18. decembra 1879. godine u mjestu Gorikao sin postolara i bivšeg kmeta. Bio je i student teologije u pravoslavnom sjemeništu u Tifilisu iz kojeg je izopćen 1899. godine jer se godinu dana ranije (1898.) pridružio ilegalnoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci.
Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u Tbilisiju. Policija ga je 1902. godine uhapsila u Batumiju da bi proveo više od godine dana u zatvoru, nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Između 1902. i 1913. godine Staljin hapšen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta je uspjevao pobjeći. Njegov zadnji izgon desio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubistvo 1932. godine. U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao bolješvičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju kako bi izvlastili fondove. Vođa boljševika Lenjin u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine na kratko je bio urednik partijskog lista Pravda, a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u februaru 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (sada: Sankt Petersburg), gdje je nastavio uređivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do Lenjinovog dolaska u aprilu. Politiku saradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili Lenjin je odbacio.
Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine. Zajedno sa Jakovom Sverdlovim i Lavom Trockim pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća pitanja u teškim vremenima građanskog rata. Staljin je u građanskome ratu učestvovao i kao zapovjednik. Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata sa najviše šansi da nasljedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga 50-og rođendana 1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinovog nasljednika. Godine 1928. pokrenuo je kampanju nasilne kolektivizacije agrikulturnih dobara što je imalo kobne posljedice na razvoj sela. Sredinom 1930-ih Staljin je pokrenuo opsežnu kampanju političkog terora. U montiranom suđenju Staljinovi bivši rivali unutar stranke (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), vlade, vojske (Tuhačevski, Bliher i dr.) i inteligencije u kojima su milioni tzv. neprijatelja naroda utamničeni su, izgnani ili ubijeni. Svi oni priznali su svoje navodne zločine protiv države. Sve to imalo je katastrofalne posljedice na državu, a najvidljive je bilo u vojsci jer su čistke izvršene među visokim vojnim dužnosnicima imale katastrofalne posljedice na spremnost Crvene armije na početku njemačkog napada na Sovjetski Savez. Zbog svega toga strah od tajne policije, KGB-a, postao je temeljni dio sistema vladavine.
Nakon besplodnih pregovora o vojno-političkom savezu sa Zapadnim silama sklopio je 1938. sporazum s nacističkom Njemačkom. Nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez (1941.), o kojoj je bio više puta obaviješten ali je više vjerovao Hitleru nego vlastitim obavještajcima i njemačkim vojnim prebjezima, Staljin kao ratni vođa uzima titulu generalisimusa. U vrijeme i nakon 2. svjetskog rata učestvovao je na konferencijama u Teheranu, Jalti i Potsdamu, a koje su rezultirate time da zemlje Istočne i Srednje Evrope potpadnu pod sovjetsku vlast. Zbog nastojanja da svojoj politici podredi nove socijalističke zemlje i njihove komunističke stranke te time nametne svoju volju cijelom komunističkom pokretu izazvao je 1948. godine sukob s jugoslavenskim komunistima sa Titom na čelu. To je prouzročilo udaljavanje Jugoslavije od komunističkog bloka i približavanje Zapadu. Posljednje godine svoje vladavine u januaru 1953. godine naredio je hapšenja mnogim moskovskih doktora, uglavnom Židova, optužujući ih za medicinska ubistva. Činilo se kako se sprema repriza Velikog terora iz sredine 1930-ih ali je Staljinova iznenadna smrt 5. marta spriječila još jedno krvoproliće. Tri godine nakon njegove smrti na 20. partijskom kongresu posmrtno ga je Hruščov optužio za zločine protiv Partije i izgradnje kulta ličnosti.

2008 – Semka Sokolović-Bertok, bosanskohercegovačka glumica

Wikipedia