Godine 1095. na saboru u Klermon Feranu, papa Urban II pozvao je kršćane da oslobode Isusov grob i svetu zemlju od nevjernika. Pozivi su upućeni vladarima širom Evrope, na koji su se mnogi s oduševljenjem odazvali.
„U Francuskoj i Njemačkoj veliku je propagandu za križarski rat vodio Petar Pustinjak, rođen u Francuskoj. Išao je od mjesta do mjesta bosonog, odjeven u grubo kostrijetno odijelo, s ogromnim križem u rukama, i svuda se obraćao kršćanima (na trgovima, ulicama, pa i u crkvama). Kukao je, vršeći monstruoznu propagandu, kako tobože, Turci čine okrutnosti nad kršćanskim hodočasnicima i jadikovao kako je sramota što se Isusov grob nalazi u nevjerničkim rukama. Mnogi evropski kršćani – vladari, zemljoposjednici i plemići koji nisu ništa naslijedili od očeva, nadali su se osvajanju novih zemalja. Seljaci su u torne vidjeli mogućnost oslobađanja od ekonomskog i političkog ugnjetavanja feudalaca. To je period neradnih godina, praćen glađu i epidemijama. Rimska crkva rat protiv nevjernika proglašava Bogu ugodnim djelom, obećava oprost grijeha svima onima koji se odazovu pozivu u križarski rat.“ (1)
Nakon što su hiljade katoličkih kršćana krenuli u Sveti rat (džihad) protiv nevjernika, u toku svog dvogodišnjeg putovanja vršili su razne pljačke, takvih pljački nisu bili lišeni ni hrišćani, obzirom da se svega četrdesetak godina ranije desio crkveni raskol, a kršćani se podijelili na katolike i hrišćane (pravoslavce).
Nakon pljačkaških pohoda i nekoliko sporadičnih bitki, križari su osvojili prvo veliko uporište muslimana -Antiohiju, 3. juna 1098. godine.
Nekoliko mjeseci nakon što su križari osvojili Antiohiju 3. juna 1098. godine, pisali su pismo papi Urbanu II u kojem, nakon dvije godine putovanja do Antiohije i osam mjeseci opsade, s ushićenjem su govorili o vojnim uspjesima i pobjedi nad Turcima. „Pokorili smo Turke i pagane“ – pisali su Urbanu II, „ali sa hereticima Grcima, Armenima, Sirijcima i Jakobitima nismo uspjeli da se obračunamo“. Šta su križari namjeravali sa „hereticima“, ostaje nejasno, za pretpostaviti postupiti na isti način kao i sa „Turcima“ u Antiohiji.(2)
„Nakon što se vojska odmorila nekoliko mjeseci u Antiohiji, krenuli su ka konačnom cilju – Jerusalemu, osvojivši ga 15. jula 1099. godine u krvavom masakru.“ (3)
15. jula 1099. godine, križarska vojska pod vođstvom Gotfrida Bujonskog i Rajmonda iz Tuluza krenula je na Jerusalem. Nakon što su se križari probili kroz zidine grada, „muslimani su vidjeli da je odbrana slomljena, razbježali su se po Haremi-Šerifu, hramskom dvorištu, gdje su se nalazile džamije al-Aqsa i „Kupola na Stijeni“, koje su pokušali da upotrijebe kao posljednju utvrdu. Međutim, nisu uspjeli da pruže otpor. Nakon što su mase ljudi ušle u i na krov, slijedio ih je Tankren. Nedugo zatim su se predali uz obećanje da će biti slobodni, a kao garanciju, izvjesili su njegov štit na džamiju.“ (4) U južnom dijelu grada odvijale su se borbe preostalih muslimana na čelu sa Iftikharom, koji je na kraju pobjegao sa nekolicinom svojih zaštitara u Davidovu kulu. Predvodniku križara Rajmondu iz Tuluza ponudio je veliku sumu blaga, zauzvrat da njega i njegove zaštitare pusti da grad napuste sigurni. Rajmond je prihvatio njegovu izdašnu ponudu i garantovao mu sigurnost da napusti grad i pridruži se muslimanima u Askalonu. Bili su to jedini muslimani toga dana koji su se spasili. (5)
„Zaluđeni velikom pobjedom nakon toliko patnji, križari su išli divljali ulicama, kućama i džamijama ubijajući sve redom, muškarce, žene i djecu podjednako. Cijelog tog popodneva i duboko u noć masakr je nastavljen. Tankredov štit nije bio zaštita za one koje si utočište našli u džamiji al-Aqsa. Rano ujutro, grupa križrskih vojnika je provalila džamiju i poklala sve odreda. Kada je Rajmon iz Aguilera tog jutra posjetio Hram, probijao se preko gomila ubijenih i krvlju do koljena.“ (6) Jevreji koji su se sakrili u obližnju sinagogu doživjeli su sličnu sudbinu, spaljeni su živi u sinagogi.
Rajmond iz Tuluza u svojim memoarima opisao je šta se u Jerusalemu dogodilo tog 15. jula 1099. godine: „Čudesna djela su se tu mogla vidjeti. Neki od naših ljudi sjekli su glave svojim neprijateljima; drugi su ih ubijali strijelama, neke su bacali sa kula, druge su ubijali duže tako što su ih žive pekli. Odsječene glave, ruke i stopala bili su razbacani po svim ulicama u gradu. Bilo je neophodno pokupiti te komade ljudskih i konjskih tijela. Ipak, sve to nije bilo ništa u odnosu na ono što se dogodilo u Solomonovom Hramu. Šta se desilo tamo? Ako vam sve to ispričam nećete mi vjerovati. Ipak da vas zadovoljim, kazat ću vam na kraju da su u Solomonovom Hramu naši ljudi gacali u krvi do članaka. Zaista, to je bila pravda i divno suđenje od Boga tako da je ovo mjesto moralo biti okupano u krvi nevjernika koji su trebali da pate toliko mnogo radi svojih grijeha.“ (7)
„Danas se misli da je u pokoljima koji su trajali dva dana pobijeno preko 40.000 muslimana i dugo je smatran za jedan od najvećih zločina u istoriji. Malo je onih koji su ga mogli opravdati, jer za njega nije moguće pronaći racionalan razlog. Jedino mogu doći u obzir iracionalni momenti kojih je kod krstaša tih godina bilo mnogo.“ (8)
Papa Urban II nije dočekao da čuje vijesti o osvajanju Jerusalema, umro je 29. jula 1099. godine, a glasnik je stigao nekoliko dana kasnije. Posljednja bitka vođena je u njegovu čast, a na grobu mu je upisano: „Urbanus Secundus, Auctor Expeditionis in Infidels“ (Urban II, organizator pohoda na nevjernike).
Piše: Resul S. Memedović
Bilješke:
1) Mustafa Spahić, Povijest islama, str. 294.
2) Christopher MacEvitt, The Crusades and the Christian World of the East, University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 2008., str. 10.
3) Ibid, 13.
4) Steven Runciman, A History of the Crusades, vol. I, Cambridge University Press, USA, 1995., str. 286.
5) Ibid, str. 286.
6) Ibid, str. 286-287.
7) Pogledati: Željko Frajfrić, Istorija križarskih ratova, Hektor print, Beograd, 2009., str. 115.
8) Ibid, str. 116.
Dialogos.ba
