Irfan Gazdić: “Tunel spasa” je presedan civilizacijskih razmjera

Kad ponedjeljkom u jutarnjim satima odlučite posjetiti Spomenički kompleks “Tunela D-B”, očekujete manji broj posjetilaca kako biste na miru mogli porazgovarati s vodičima ili kustosima. Naprotiv, proteklog ponedjeljka u jutarnjim satima nije bilo tako mirno. Spomenički kompleks vrvio je od turista, uglavnom stranih… Naravno, to ne znači da nismo imali priliku porazgovarati s osobljem iz Kompleksa. Ususret nam je izašao Irfan Gazdić, vodič u Spomeničkom kompleksu “Tunela D-B”.
NV: Niz je aspekata s kojih možemo sagledavati ulogu tunela za vrijeme rata; dakle, dok je bio u funkciji. Osnovni je taj da je predstavljao fizičku komunikaciju između grada i ostatka svijeta. Napravljen je za dopremanje raznih potrepština, komunikaciju… No, tunel ustvari nije bio samo to…

Da, on nije bio samo to. Impozantni su doprinosi Tunela, naprimjer, u medijskim okvirima. Kao što znamo, Sarajevo je bilo bez struje, repetitori su bili uništeni i nije postojala mogućnost da se na jedan konvencionalan način u svijet pošalje slika onoga što se dešavalo u Sarajevu za vrijeme opsade, jer nije bilo impulsnog mehanizma kojim bi se to moglo omogućiti. Velik broj novinara sa svih strana svijeta koristio je ovaj objekt da uđe u grad. Da naprave svoje reportaže, videopriloge, intervjue. Zatim su isti tunel koristili da napuste državu i da u svojim domovima, u gradovima u kojima žive, publiciraju svoj rad i na taj način informiraju svijet o onome šta se zapravo događa u opsjednutom gradu Sarajevu. Tako da možemo reći da je u jednom medijskom smislu imao impozantne doprinose u odbrani Bosne i Hercegovine.

Također možemo reći da je u sportskim okvirima imao interesantnu ulogu. Znam velik broj ljudi koji su u to vrijeme svoj hljeb našli izvan Bosne i Hercegovine, koristeći upravo ovaj objekt. Otišli su da potpišu neke ugovore , a kasnije su postali profesionalci u Francuskoj, Belgiji itd. Također, velik broj sportista je koristio ovaj objekat da izađe iz grada, iz države, da predstavlja svoju zemlju u nekim sportskim aktivnostima, što je također presedan civilizacijskih razmjera. Dakle, nalazite se na jednoj olimpijadi, ili smotri sportista, što je zapravo jedan civilizacijski događaj. I u suštini, svi znaju na koji način ste izašli, na koji način ćete se opet vratiti u svoj grad, što opet podsjeća na to koliko je ovaj objekt značio građanima, koliko ih je i u takvom maniru povezivao s ostatkom svijeta.

Tu naravno nije kraj. Predstavljao je čak i diplomatski ulaz u grad. Dakle, i diplomati su koristili tunel. Razni zvaničnici svjetskih i evropskih institucija, organizacija, država, u grad su ulazili i iz njega izlazili tunelom. Prva ambasada koja je uspostavljena u Sarajevu bila je Ambasada Kraljevine Švedske. Švedski ambasador je na svoj posao, civilizacijski posao koji treba da predstavlja odnose dvije države, došao koristeći ovaj objekt. Pritom je u njemu povrijedio glavu. A sve se to dešava u glavnom gradu jedne međunarodno priznate države, koja je članica Ujedninjenih naroda, koja ima svoje granice, koja je u tim kapacitetima i primljena u UN. I presedan je civilizacijskih razmjera, kako rekoh na početku, da se toliko tolerirala jedna tortura grada i države tokom perioda 1992-1995. da jednostavno međunarodna zajednica, ne samo zbog Srebrenice već i Sarajeva, i Goražda, i Žepe i Tuzle, i svakog pedlja Bosne i Hercegovine zaista nosi na sebi jednu veliku mrlju. Naravno, Srebrenicu nećemo porediti ni s jednim od ovih mjesta, ali ne možemo reći da je politika koja je bila na sceni u tom trenutku, i koja je počinila to što je počinila u Srebrenici, imala druge namjere u drugim gradovima… Isti je lanac komandiranja, isti politički instrument koji je primjenjivan oko Goražda, Sarajeva. Naime, to je ista vojska, s istim personalitijem i logistikom i, ako ćemo biti iskreni, s istom politikom.

Mrlju na međunarodnoj zajednici povećava i to što je ona inicirala da se zaustavi rat, jer je to pokazatelj je da je to mogla učiniti i ranije. Možda nije trebalo da dođe do zločina koji su se na kraju ipak dogodili.
Nastavak intervjua čitajte u printanom izdanju Novog vremena ili sepretplatite na elektronsko izdanje.