Drago Pilsel: Democroacia – Što je nama Stepinac?

Dobro da ovu kolumnu nisam napisao prije jučerašnjeg gostovanja u emisiji ‘‘Nedjeljom u 2“ Aleksandra Stankovića jer bi ocjena koju sam dobio možda bila slična onoj koju od građana dobiva premijer Milanović, a koja nije dobra. Međutim, kako sam rekao kolegi Stankoviću, zadatak novinara je da govori istinu u zgodno i u nezgodno vrijeme, pa se tako konflikt nameće kao moralni imperativ.

(Drago Pilsel – autograf.hr)

A što bi trebalo biti važno, etički ispravno, napisati u religiološkoj kolumni na dan kada Katolička crkva ”među Hrvatima” obilježava smrt blaženog zagrebačkog nadbiskupa kardinala dr. Aloizija Stepinca (Brezarić kraj Krašića, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.)? Dakle na 54. godišnjicu smrti nekima svetog, a nekima izuzetno osporavanog crkvenog vođe.

Nekima se ova kolumna neće uopće sviđati, ali mi nije zadatak da se svima dopadam. Meni je žao što ću nekima pokvariti raspoloženje i poremetiti idilu, ali to su ljudi, bojim se, koji za uzor imaju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, a istovremeno su ostali, iako tvrde da svjedoče istinu, bez glasa i traga kada smo, na primjer, sa zaprepaštenjem saznali, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u rujnu 1993., u akciji kod Medačkog džepa i nakon nje, da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao u doba NDH.

To su ljudi, uostalom, koji se nikad nisu odrekli ili ogradili od odlikovanja koje je nadbiskup zagrebački primio od ustaškog Poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”) i to, navodno, kada je Stepinac bio jako bijesan na Pavelića i ustaše i, navedimo zbog preciznosti: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja.

To su ljudi koji ne vide ništa problematično u tomu da je za Stepinca, na primjer, Jasenovac tek ”sramotna ljaga na tijelu NDH”, zloćudne tvorevine s rasnim zakonodavstvom koja je sama po sebi ljaga jer je nastala voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Ali to nadbiskup Stepinac ne vidi ni uoči proglašenja NDH, ni svršetkom rata, kada je svima bilo jasno što je bio ustaški režim ogrezao u zločinu.

I ovo treba pojasniti: na konstataciju da je nadbiskup zagrebački Stepinac izjavio da je logor Jasenovac ”sramotna ljaga za hrvatski narod” i ”najveća nesreća Hrvatske” valja reći da to nije bila izvorna Stepinčeva izjava, već dijelovi rečenica izvađenih iz konteksta pisma Alojzija Stepinca upućenog ustaškom poglavniku Anti Paveliću od 24. veljače 1943. godine, u kojemu Stepinac ogorčeno od Pavelića traži objašnjenje za ubojstvo sedam svećenika u Jasenovcu riječima: ”Sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ali čitava javnost, a napose rodbina ubijenih svećenika traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud! Oni su najveća nesreća Hrvatske…”

Stepinac ovdje čitav Jasenovac naziva ljagom za NDH i to nakon ubojstva rimokatoličkih svećenika, ali ne vidi i ne spominje druge ustaške logore smrti. Za njega je Jasenovac tek sramotna ljaga na tijelu NDH, zloćudne tvorevine s rasnim zakonodavstvom koja je sama po sebi ljaga jer je nastala, ponavljam, voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije.

U Jasenovcu su 17. listopada 1942. ubijena šestorica slovenskih rimokatoličkih svećenika i jedan slovački, dakle šest Slovenaca i jedan šleski Poljak. Pismo koje nadbiskup zagrebački 1943. godine upućuje ustaškom Poglavniku događa se u vrijeme kad se iz Zagreba deportiraju u smrt posljednji ostaci ostataka zagrebačke židovske zajednice. Iduće godine nadbiskup zagrebački biva odlikovan od ustaškog Poglavnika navedenim odlikovanjem.

Jesu li članovi episkopata, ”Glas Koncila”, ta bulumenta tzv. katoličkih novinara ili grlati nacionalisti u redovima klera barem jednom riječju izrazili otklon od početnog, dosta dugog i vrlo važnog divljenja Stepinca prema Paveliću? Nisu! Nego nas već napadaju tezama da smo samo produžena ruka UDBE. Ma nemojte!

Je li UDBA ubacivala svoje tekstove u Stepinčev ”Katolički list”? Ma budimo ozbiljni! Evo što je objavljeno u tom glasilu: ”NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…” (Nadbiskup Stepinac u članku ”S nadom u bolju budućnost”, KL, Broj 32/1941.).

I zašto se onda čuditi kada čitamo, prema mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina (”Holokaust u Zagrebu”, Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001., poglavlje 37: ”Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, str. 559-578) da se sam Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva ”protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi. Štoviše, da ih je često opravdavao?

Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH ”Božje djelo” bila je sposobna zastupati ovakve antiekumenske i antikršćanske misli: ”Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta … koji se nikada ne će približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja.”

To je napisao u svom dnevniku (str. 176) nakon što su 27. ožujka 1941. izbile u Beogradu i drugim gradovima masovne demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a probritanski oficiri izvršili državni udar. Nadbiskup Stepinac bio je ogorčen i, očigledno je vjerske razlike držao podlogom svim ostalim razlikama, pa tako i glavnim izvorom nevolja u Jugoslaviji.

Njegovo ushićenje uspostavom NDH je sasvim logično. Da nije bilo simpatije za NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja pohoditi Slavka Kvaternika. U međuvremenu je blagoslovio i osnutak te tzv. države. Samo četiri dana kasnije, 16. travnja, prvi dan po Pavelićevu dolasku u Zagreb, nadbiskup Stepinac posjećuje Poglavnika da bi izrazio odanost novom režimu.

Svojim je biskupima 28. travnja pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države ocjenjujući da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda… o davno sanjanom i željkovanom idealu”, te zaključuje: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!”

A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju. Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene NDH krenule bitno drugačijim putem od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva. Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja.

Od koga, onda, očekivati nadu i volju za angažmanom u stvaranju bolje, humanije budućnosti? Svakako od onih koji znaju da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku. I kada smo već kod tog pojma, dopustite da dovršim ovu kolumnu konstatacijom da naša ne odveć vesela stvarnost svjedoči da su grijesi u ”nacionalnoj stvarnosti” neosporne činjenice.

Zato citiram dio pisma kancelara Konrada Adenauera iz veljače 1946. jednom katoličkom svećeniku u Bonnu: ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički.” (dio pisma tadašnjeg njemačkog kancelara svećeniku Bonhardu Custodisu, u Bonnu, 23. veljače 1946. Vidi u: Konrad Adenauer, ”Briefe: 1945.-1947.”, kompilacija Hansa Petera Mensinga, Rhönder Ausgabe, Siedler, Berlin, 1983, pismo 169, str. 172.).

Dame i gospodo, ljudi dobre volje, poštovane čitateljice i čitatelji, zaista je došlo vrijeme da okajemo grijehe naše i naših otaca, te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva.

Samo iz te perspektive antifašizam ima itekako budućnosti. Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja. Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih kojima je, ponajviše, ovaj portal u duhu i posvećen.

Kad se proučava povijest Katoličke crkve na ovim prostorima, vidimo da ne samo ona, već ni jedna kršćanska crkva (ni druga vjerska zajednica) nije izvršila adekvatan proces suočavanja s negativnom prošlošću, proces kajanja i praštanja.

Danas je, dakle, Stepinčevo i opet će se čuti hagiografija dok povijest čeka jer historiografi oklijevaju i nemaju petlje ogoliti čovjeka kao što se svatko od nas mora ogoliti u susretu s vlastitim grijehom, u dodiru s našim ograničenjima, strahovima i promašajima.

Što je vama Stepinac? Pitajte se to. Meni? Stepinac je slojevita pojava jer je i mnogo dobra učinio, kako svjedoče brojni Židovi. Ali Stepinac ne smije i, što se nas na ovom portalu tiče, neće biti pošteđen ozbiljnoga, temeljitoga povijesnoga, pa i crkvenoga, dakle, antropološkoga i ekleziološkoga proučavanja.

”Bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudi­ma i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici. Jesmo li dakle još potrebni?”, pitao se Dietrich Bonhoeffer. Danas bi taj radikalni Bonhoefferov upit morao stajati u središtu egzistencije svakog kršćanina s područja bivše Jugoslavije i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao o kršćaninu.

To je moja poruka svima onima koji veličaju Stepinca, nekritički ga uzdižu u nebesa, a i dalje pronalaze načina da se negiraju svi zločini, osobito oni iz doba NDH, ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja, nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo; jer, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima?

Postavimo stvari kako treba i zapitajmo se: ako se tako ponašamo, bezosjećajno, bez smisla za pokajanje i bez potrebe za pomirenjem, za iskazivanjem oprosta i za traženjem oprosta, tko je, nakon svega, toliko samodopadan i ohol da se uopće usudi nazvati kršćaninom?