Dogodilo se na današnji dan – 22. april

22. april (travanj) (22.4.) je 112. dan godine po gregorijanskom kalendaru (113. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 253 dana.

Događaji

1513. – Španjolski istraživač Ponse de Leon otkrio je Floridu, koja ostaje pod španjolskom vlašću do 1763. godine.
1145. – Po devetnaesti put je zabilježen prelet Halejeve komete pored Zemlje.
1500. – Pedro Alvarez Kabral, portugalski moreplovac, otkriva Brazil i proglašava ga portugalskom kolonijom. Brazil je otkriven tako što se Kabral na putu za Indiju udaljio svojim brodovima od afričke obale, plovio u pravcu zapada i došao do kopna Južne Amerike.
1952. – Na televiziji je prvi put prikazana nuklearna eksplozija, koja je isprobana u Nevadi.

Rođeni

1451 – Izabela I, kraljica Kastilje, kraljica Aragona
1707 – Henry Fielding, engleski književnik

1724 – Immanuel Kant (Königsberg, 22. travnja 1724. – Königsberg, 12. veljače 1804.), njemački filozof i geograf. Tvrdi da znanje stječemo i iskustvom i razumijevanjem.
Rođen je kao četvrto od jedanaestoro djece. Svoj cijeli život proveo je u Königsbergu, tadašnjem glavnom gradu Istočne Pruske.
Kant je studirao filozofiju na tamošnjem sveučilištu i kasnije postao profesor filozofije. Danas Königsberg pripada Rusiji i preimenovan je u Kaliningrad, ali u svoje vrijeme je bio drugi najveći grad u Pruskom kraljevstvu. Kant je rođen u luteranskoj obitelji i pohađao školu koju su vodili luteranci. 1740. upisao se je na sveučilište u Königsbergu i studirao filozofiju Gottfrieda Leibniza i njegova sljedbenika Christiana Wolffa. Kant je posebno bio zainteresiran za nove fizikalne teorije Isaaca Newtona. Nakon što je završio studij, Kant se nadao da će biti učitelj filozofije, ali to je bilo veoma teško. Dugo vremena je trebao živjeti život privatnog predavača. Jednom prilikom mu je ponuđeno da postane profesor poezije na sveučilištu u Königsbergu, ali on je odbio. Kasnije, 1770., postao je profesor filozofije na tom sveučilištu. Mladi Kant je bio zainteresiran za fiziku, posebno fiziku zemlje i svemirskih tijela. Napisao je nekoliko radova o tome, ali je njegovo zanimanje za metafiziku raslo. Htio je proniknuti prirodu ljudskog iskustva: kako ljudi uopće mogu nešto spoznati i na čemu se temelji njihovo znanje. Pod snažnim utjecajem Leibnizova i Wolffova filozofskog sistema, Kant je počeo sumnjati u temeljne odgovore prijašnjih filozofa. Prekretnicu u njegovu životu je označio škotski filozof David Hume. Hume je pokušao raščistiti što je to naše iskustvo i došao do teorije „skepticizma“, što znači da ne postoji ništa što bi jamčilo naše iskustvo. Kant je pročitao neka njegova djela i bio šokiran, teoriju koju je poznavao vidio je u potpuno novom svjetlu. Nakon toga je počeo tražiti novi, treći način, osim ona dva koja je Kant nazivao „skepticizam“ i „dogmatizam“. Kant je bio pod znatnim utjecajem još jednog mislioca, Jean-Jacques Rousseaua. Njegove misli o ljudskim bićima, posebno o moralu i ljudskoj slobodi jako su se dojmile Kanta.

1870 – Vladimir Iljič Uljanov “Lenjin” (Simbirsk, 22. travnja 1870 – Gorki kraj Moskve, 21. siječnja 1924), ruski revolucionar, državnik,pravnik, filozof i publicist; predvodnik Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji; osnivač prve Komunističke partije i Kominterne; utemeljitelj Ruske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike i Sovjetskog Saveza.
Mjeri li se važnost povijesnih osoba dosegom, opsegom i dubinom njihova utjecaja u oblikovanju svijeta, Lenjin je, po mišljenju praktički svih povjesničara jedna od najvažnijih ličnosti 20. stoljeća, a po sudu mnogih, i najvažnija. Lenjin je bio osoba koja je formulirala i provela program pobjede ideologizirane društveno-političke opcije koja se, bez njega, svodila na praksu sindikalističkih i općecivilizacijskih reformi: prije njega, nijedan se lijevi političar radikalnog usmjerenja nije, usprkos deklarativnim iskazima, usudio išta poduzeti da bi preuzeo vlast, a kamoli provesti duboku društvenu preobrazbu na crti ostvarenja egalitarnoga društva-u ovom slučaju prema apokaliptički shvaćenomu marksizmu. Voluntarizam anarhista rezultirao je jedino ekscesima poput atentata i kratkoživućih, prostorno veoma ograničenih komuna, dok su europski marksisti izgubili mesijanski žar i posvetili se povećanju boljitka radničke klase putem taktičkih socijalnih poteza. Jedino je Vladimir Iljič Lenjin zamislio i ostvario mehanizam za preuzimanje vlasti, snažno ideologiziranu i vojno ustrojenu partiju, te u presudnom povijesnom razdoblju društvenoga rastroja za vrijeme 1. svjetskoga rata imao hrabrosti i političkoga genija da se upusti u borbu za vlast-i pobijedi. Historija poznaje sastavnice bliske lenjinizmu: križarske vjerske vojne redove, teokratske državice u islamu i kršćanskome srednjem vijeku, no, ovdje se radilo, u cjelini gledano, o ključnoj povijesnoj novini: sekularna lijeva ideologija pobijedila je na velikom ozemlju i nastavila pobjednički hod na području eurazije i dijelu američke hemisfere. Nema razloga za vjerovanje da bi marksizam, da se Lenjin nije pojavio na povijesnoj pozornici, postao išta više od ideologije europske socijaldemokracije nalik onoj koju je utjelovljavala II. Internacionala.
Komunistički se totalitarizam, kojega je Lenjin utemeljio, u najvećoj mjeri raspao koncem 20. stoljeća, tako da se može postaviti pitanje je li Lenjinova borba zapravo bila povijesni abortus, slijepa ulica historije ? I je li kapitalizam, bilo liberalno-tržišnoga oblika, bilo državno-socijalnoga, društveni model kojemu pripada budućnost ? No takva pitanja nemaju empirijskoga smisla i spadaju u područje historiozofske spekulacije i metafizike povijesti. Lenjinizam je bio glavni globalni proces koji je doveo do polarizacije ideoloških sila; bez njega nisu zamislivi desni radikalizmi poput nacizma i susljedni svjetskopovijesni procesi kao 2. svjetski rat, dekolonijalizacija i nastanak novih država u Europi i svijetu. Ironijom sudbine, upravo je Lenjin, koje se smatrao za pravovjernoga marksista, cijelim svojim životom negirao tvrdnju, implicite sadržanu u marksizmu, da povijesne zakonitosti, neovisno od želja pojedinaca, nužno dovode do nastanka i nestanka društvenih formacija: preobraženi svijet kojega je ostavio iza sebe i koji se nikakvim historijskim determinizmom ne može iščitati post festum iz paralelograma sila devetnaestostoljetnih društvenih, ekonomskih i političkih odnosa- potvrđuje da je čovjek taj koji, u neodredivo velikoj mjeri, stvara povijest.

1899 – Vladimir Nabokov, rusko-američki književnik i književni kritičar
1904 – Robert Oppenheimer, američki fizičar
1916 – Yehudi Menuhin, američko-britanski violinisti dirigent
1923 – Paula Fox, američka književnica

Umrli

1994 – Richard Milhous Nixon (Ričard Milhaus Nikson) je bio 37. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Rođen je 9. januara 1913., a umro 22. aprila 1994. godine.
Na dužnost Predsjednika SAD-a je stupio 1969. godine, a ostavku na svoju poziciju je dao 1974. godine, time postavši jedini američki predsjednik koji je odstupio od svog mandata. Kako navode tadašnji mediji, njegova ostavka je bila povezana sa državnim skandalom nazvanim Watergate, a Nixona je indirektno razotkriven kao saučesnik u bezbrojnim kriminalnim radanjama, te aferema sa presluškivanjem snimaka tajne službe.
Također je u dva mandata obavljao dužnost (36.) potpredsjednika SAD-a (1953 – 1961 godine) kao zamjenik Dwight D. Eisenhowera.
Nixon je bio istaknuti diplomata u odnosima SAD-a sa strateškim vanjsko-političkim silama, posebice pregovorima sa Sovjetskim Savezom i Kinom, te američkom uticaju i udjelu u Vijetnamskom ratu.
Kao predsjednik nametnuo je i regulirao cijene i plaće unutar državnog budžeta. Uticao je na reforme u radu socialnih službi uvođenjem indexa (Social Security), a također kreirao je i Supplemental Security Income (SSI).
On je svojom uticajnom politikom uklonio i najmanje preostale tragove dotadašnjeg ekonomsko-društvenog mjerila standarada izraženog u zalihama zlata (gold standard). Također je osnivač Američke agencije za zaštitu okoliša (Environmental Protection Agency ili EPA) te Sindikalnog zdravstvenog osiguranja/ fonda implementiranog kroz Filadelfijski plan (Philadelphia Plan)
Za vrijeme svoje vladavine je uveo tzv. ’’daily press event’’; javno obraćanje medijima i ’’daily message for the media’’ za novinare iz cijele zemlje.

Wikipedia