15. oktobar (listopad) (15.10.) je 288. dan godine po gregorijanskom kalendaru (289. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 77 dana.
Događaji
1582. – Mnoge katoličke zemlje prihvatile su gregorijanski kalendar. Da bi kalendar doveo u sklad sa prirodom, papa Gregorije XIII je prema predlozima jedne komisije poznatih astronoma, izvršio reformu julijanskog kalendara i naredio da se iza četvrtka, 4. oktobra 1582, naredni dan računa kao 15. oktobar.
1881. – Objavljen je prvi američki ribolovački časopis – “American Angler”.
1917. – U Francuskoj je pogubljena Mata Hari (pravo ime Margaretha Geertruida Zelle), igračica i kurtizana, poreklom Holanđanka, upamćena kao njemačka špijunka za vreme Prvog svjetskog rata.
1991. – Skupština BiH donijela Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati po donesenom aktu.
2003. – Kina je u svemir lansirala Shenzhou 5, svoju prvu svemirsku letjelicu s ljudskom posadom, a u njoj se nalazi astronaut Yang Liwei.
Rođeni
70 p.n.e. – Publije Vergilije Maron (Publius Vergilius Maro, 15. oktobar 70 p.n.e. — 21. septembar 19 p.n.e. Kalabrija) prvosvećenik je rimske poezije i Augustove restauracije. Pripada vremenu prvog rimskog imperatora i Cezarovog nasljednika Oktavijana Augusta.
Vergilije je rođen 15. oktobra 70 p.n.e. u selu Andes blizu Mantove (Mantua), u sjevernoj Italiji. U ovome kraju ima keltskih i ilirskih naselja, pa latinitet Vergilijevog imena nije sasvim pouzdan. Nije bio iz imućne porodice, ali je od mladosti veoma pažljivo obrazovan. Za to se pobrinuo njegov otac. Mladost je Vergilije proveo djelomično u školama Kremone i Milana. Potom je prešao u Rim gde je studirao retoriku, medicinu i filozofiju, prvenstveno Epikurovu kod epikurovca Sirona. Zbunjivi i stidljivi Vergilije nije imao uspjeha kao javni govornik. U Rimu je Vergilije drugovao sa elegičarem Kornelijem Galom, sa historičarem Asinijem Polionom i sa Alfenom Varom, koji je po svoj prilici pisao pjesme. Ovim prijateljima posvetio je neke od svojih Pastirskih pjesama, i to Galu desetu, Polionu četvrtu i osmu, Varu devetu. Uskoro postaje prijatelj uglednog i bogatog Mecene, zapravo Maecenasa, potomka kraljevske etrurske loze. Postaje i intiman prijatelj pjesnika Horacija.
Posljednjih deset godina života proveo je Vergilije većinom blizu Napulja, a ponekad i na Siciliji. Godine 19 p.n.e. polazi na put u Grčku i Anadol s namjerom da upozna te krajeve prije nego dovrši spjev Eneidu i posveti se potom sasvim filozofiji, jer ga ova želja iz mladosti nije napustila. U Ateni se nađe sa Augustom koji ga nagovori da se vrati. Krhka zdravlja, Vergilije se već u Grčkoj razboli, stigne lađom do Brundisija u Kalabriji gdje umre 20. septembra 19. p.n.e. Njegovo tijelo prenesu do Napulja i tu sahrane. Bio je, kažu, seljačkog lika, omanji i punačak, ali krhkog zdravlja. Tih, skroman i jako stidljiv izbegavao je javnost, pa su ga stoga zvali Parthenias.
1542 – Akbar Veliki, mongulski vladar
1608 – Evangelista Torricelli, italijanski fizičar i matematičar
1814 – Mihail Jurjevič Ljermontov (rus. Михаил Юрьевич Лермонтов, Moskva, 2. oktobar 1814. – Pjatigorsk, 5. maja 1841.), ruski pjesnik.
Napustio je moskovski univerzitet i stupio u gardijsku vojnu akademiju u Petrogradu. Potresen Puškinovom smrću napisao je pjesmu “Smrt pjesnika”, zbog koje je uhapšen i po carevoj naredbi premješten na Kavkaz. Pomilovan je, ali zbog dvoboja sa sinom francuskog poslanika ponovno je premješten na Kavkaz. Nije se uspio osloboditi vojne službe i posvetiti isključivo književnom radu. Došavši u sukob s kolegom iz vojne škole, oficirom Martinovom, ubijen je u dvoboju.
Kao romantik pjevao je o ljudima snažnih strasti, o proslavljenim junacimai ruskoj prošlosti. Osuđuje društvo kakvo poznaje, te slavi poštenje i snažne karaktere. U romanu “Junak našega doba” prikazuje zatvoren krug plemićkog društva, junaka čiji je “portret sastavljen od poroka sveg našeg pokoljenja”.
1844 – Friedrich Nietzsche (Fridrih Niče; 15. oktobar 1844 (Röcken) – 25. august 1900 (Weimar)), bio je njemački filozof, filolog i psiholog. Svoju filozofiju Nietzsche zasniva na odnosu prema antičkoj grčkoj kulturi. On smatra da je kultura bila u usponu do pojave Sokrata, a nakon toga da dolazi do dekadencije kulture. Po njemu, od tada nastupa “moral stada”, moral slabih ljudi koji propovijeda odricanje od života i nadu u drugi svijet.
Nietzsche tvrdi da čovjek pripada zemlji i da treba biti vjeran zemlji. Njegovo učenje se sastojalo i u tome da svijetom ne vlada zakon (logos) nego haos, i da je život borba. Osnova svega je volja za moći (Nietzsche smatra da ono što čovjek hoće je višak moći), i ovakvu volju ima svaki čovjek, i to se može najbolje izraziti ovim citatom:” U volji sluge našao sam volju da bude gospodar”. U ovom razmišljanju moć i snaga su najviše vrijednosti.
Ovaj filozof u umjetnosti vidi najpotpunije prihvatanje života, jer u umjetnosti svijet dobija svoj smisao, i zahvaljujući umjetnosti možemo podnijeti egzistenciju.
Narod (stado) teži samo golom održavanju, a to je već propadanje. Moral jakih se razlikuje od morala slabih i zato sve vrijednosti treba preispitivati (ustanoviti nove i razbiti stare). Iz ovakvih stavova Nietzsche postavlja ideal novog čovjeka- “natčovjeka”.
Natčovjek (Übermensch) je budućnost, on ima snažno izraženu volju za moći; razlikuje se od običnih ljudi jer ima hrabrost, odgovornost i ne boji se opasnosti- on je smisao Zemlje. Nietzsche je tvrdio da svijet nije završen, da se sve ruši i ponovo gradi i govorio je da je takav krug bitka. Nadčovjek se ne boji tog vračanja i on prihvata život i ponavljanje. Friedrich Nietzsche je smatrao da evolucija čovjeka nije završena i da je sljedeća faza nadčovjek- ne jedan narod, niti nacija, nego čovječanstvo.
1885 – Jóhannes Sveinsson Kjarval, islandski slikar
1893 – Carol II, rumunski kralj
1901 – Juraj Neidhardt, arhitekta, teoretičar i pedagog, sintetičar tradicionalnih elemenata i savremenih dostignuća građevinarstva i arhitekture Bosne i Hercegovine
1914 – Mohammed Sahir, afganistanski šah 1933-1973
1915 – Jitzhak Shamir, izraelski političar i državnik
1920 – Henri Verneuil francuski režiser
1923 – Italo Calvino, italijanski književnik
1926 – Michel Foucault (Mišel Fuko; 15. oktobar 1926., Poitiers, Francuska – 25. juni. 1984., Pariz, Francuska), francuski filozof, sociolog i historičar. Vodio je katedru “Historija sistema misli” na Koledžu Francuske (fr: Collège de France), a predavao je i na Kalifornijskom univerzitetu u Berkeleyju.
Foucault je najpoznatiji po svojim kritičkim studijama društvenih institucija, ponajprije psihijatrije, medicine, nauka o čovjeku (ili: antropoloških nauka) i zatvorskog sistema, kao i po svom radu na historiji ljudske seksualnosti. O Foucaultovim teorijama o moći i odnosima između moći, znanja i diskursa naširoko se raspravljalo. U 1960-im Foucault je često povezivan s strukturalističkim pokretom, da bi se kasnije sam Foucault distancirao od strukturalizma. Iako se obično Foucault opisuje kao poststrukturalist i postmodernist, on sam je odbacio postmodernističke i poststrukturalističke oznake, preferirajući klasificiranje svojih teorija kao kritičke historije moderniteta zasnovanog u Kantu.
1929 – Milorad Pavić, srpski pisac
1944 – Sali Berisha, albanski političar i državnik
1948 – Chris de Burgh, irski pop-pjevač(Lady In Red)
1959 – Sarah Ferguson, bivša supruga britanskog princa Andrewa, hercoga od Yorka
1971 – Niko Kovač, bosansko-hrvatski nogometaš
1971 – Sandra Kim, belgijska pjevačica
1977 – David Trézéguet, francuski nogometaš
Umrli
1605 – Jalaluddin Muhammad Akbar, poznatiji kao Akbar Veliki (rođen 15. oktobra 1542. u Umarkot – umro 15. oktobra 1605. u Agra) je mogulski vladar koji se smatra jednim od najvećih vladara u historiji Indije. Nakon dolaska na prijestolje 1556. godine započeo je seriju uspješnih osvajačkih pohoda koje su Mogulsko carstvo proširile na veći dio Indije. Iako nepismen, bio je poznat po poticanju nauke i umjetnosti, a posebno je nastojao ustanoviti vjersku toleranciju među svojim podanicima.
1946 – Hermann Göring, njemački feldmaršal
1989 – Danilo Kiš (Subotica, 22. veljače 1935. – Pariz, 15. listopada 1989.) je bio srpski književnik.
Osnovnu školu pohađa u Mađarskoj, a gimnaziju na Cetinju. Njegov otac bijaše uhićen 1944. u jednoj antisemitskoj raciji i odveden u Auschwitz, gdje je ubijen zajedno s tisućama drugih Židova. Ostatak obitelji Crveni križ odvodi u Crnu Goru, na Cetinje, u zavičaj Danilove majke. Tu Danilo dovršava gimnazijsko školovanje. 1954. godine se upisao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Beogradu, da bi 1958. diplomirao na novoosnovanoj grupi za opću književnost, čime je postao njen prvi diplomac. Rano se osvjedočio kao vrsni prevoditelj s francuskog i mađarskog jezika. Godinama je živio kao slobodni književnik i prevoditelj, a jedno vrijeme je vodio i međunarodnu suradnju u Udruzi književnika Srbije. Niz godina radio je i kao lektor za srpsko-hrvatski jezik i književnost u Strasbourgu, Bordeauxu i Lilleu. Za dopisnog člana Srpske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1988. godine. Posljednje godine je živio kao profesionalni književnik u Parizu i Beogradu.
Umro je u Parizu 15. listopada 1989. godine od raka pluća koji mu je dijagnosticiran u jesen 1986. godine, a sahranjen je u Beogradu na Novom groblju.
Danilo Kiš je pisao pripovjetke, romane, drame, pjesme, eseje i polemičke rasprave, a prevodio je s ruskog, mađarskog, francuskog i engleskog. Njegova prva knjiga objavljena je 1962., a sadrži dva kratka romana: Mansarda i Psalam 44. Najviša čitateljska priznanja i istinsku slavu dobio je za roman Bašta, pepeo (1965).
Sabrana djela Danila Kiša, objavljena 1983., obuhvaćaju deset tomova. To su: Mansarda, Psalam 44, Rani jadi, Bašta, pepeo, Peščanik, Noć i magla, Grobnica za Borisa Davidoviča, Čas anatomije, Homo poeticus i Enciklopedija mrtvih.
Posmrtno su objavljene knjige: Život, Literatura, Gorki talog iskustva, Pjesme i pripjevi, Lauta i ožiljci.
2001 – Dario Džamonja, bosanskohercegovački novinar i pisac kratke priče
Praznici
– Kurban Bajram
Wikipedia
