-TopSLIDEKultura

Dogodilo se na današnji dan – 15. juli

15. juli (srpanj) (15.7.) je 196. dan godine po gregorijanskom kalendaru (197. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 169 dana.

Događaji

1869. – U Parizu je patentiran margarin, kao zamena za buter, radi upotrebe u francuskoj mornarici.
1888. – Vulkan Bondai u Japanu proradio je prvi put posle hiljadu godina.
1944. – Opservatorija u Grinviču oštećena je uslijed bombardovanja u Drugom svjetskom ratu.
1948. – Američki predsjednik Truman ponovo je nominovan za predsjednika.
1949. – Čehoslovački teniski prvaci, Jaroslav Drobny i Vladimir Cernik, emigrirali su u SAD.
1952. – Počeo je prvi helikopterski let preko Atlanskog oceana.
1958. – Američki predsjednik Ajzenhauer poslao je vojne trupe u Liban, gdje su ostale naredna tri mjeseca

Rođeni

1606. – (na slici) Rembrandt Harmenszoon van Rijn (Leiden, 15. srpnja 1606. – Amsterdam, 4. listopada 1669.) bio je nizozemski barokni slikar; najsnažnija je i najsvestranija ličnost u nizozemskoj umjetnosti 17. stoljeća.
Ostvarivši uspjeh još kao mladi slikar, kasnije godine njegova života obilježila je tragedija financijskih poteškoća. Unatoč tomu, njegove slike i grafike bile su popularne cijeloga njegova života, i njegova reputacija kao slikara ostala je neokaljana te je dvadesetak godina naukovao gotovo sve važnije nizozemske slikare. Rembrandtova najveća inovativnost se ispoljila u njegovim portretima suvremenika, autoportretima i ilustracijama biblijskih motiva. Njegovi autoportreti tvore jedinstvenu intimnu biografiju u kojoj je umjetnik promatrao sebe bez taštine i potpuno iskreno.
U slikarstvu, kao i u grafici, pokazao je iznimno poznavanje klasične ikonografije koju je preoblikovao kako bi se uklopila u njegovo iskustvo. Tako su njegovi prikazi biblijskih scena sadržavali njegovo poznavanje teksta, asimilaciju klasičnih kompozicija i njegova istraživanja židovske populacije u Amsterdamu. Zbog svog dubokog suosjećanja s ljudskom prirodom često je zvan i „jednim od velikih proroka civilizacije“
U svom pismu prijatelju Huyghensu, Rembrandt je napisao jedinu očuvanu izjavu o svojoj umjetnosti: die meeste ende di naetuereelste beweechgelickheijt (najveće i najprirodnije emocije). Bilo da govori o motivima ili formi, Rembrandt je bez premca u isto vrijeme i prizeman i nebesko duhovan kao niti jedan zapadnjački slikar prije njega, a možda i poslije.
Iako se u 20. stoljeću mislilo kako je Rembrandt naslikao gotovo 600 slika, danas se vjeruje kako je taj broj bliži brojci od 300.[19] Njegove grafike se obično nazivaju bakropisima, premda je veliki broj bakroreza a ponekad i u tehnici suhe igle, a kreću se oko brojke od 300 djela. Najvjerojatnije je za života napravio i više od 2,000 crteža.
Jednom je utvrđeno devedeset njegovih autoportreta, ali se isto tako zna da je svojim učenicima kao zadatak često davao da kopiraju neki njegov autoportret. Moderni znanstvenici smanjuju tu brojku na četrdesetak slika, kao i nekoliko crteža i 31 bakropis. Na mnogima je prikazivao sebe u kvazi-povijesnim pozama i iskreveljenim licem. Njegove slike uljenim bojama otkrivaju napredak od nesigurna mladića, preko sigurna i uspješna slikara portreta 1630-ih, do nemirnih ali snažnih portreta koje je radio u starosti. One skupa daju neobično jasnu sliku čovjeka, njegova izvanjskog izgleda, ali i psihološki karakter koji je vidljiv na njegovom bogato oslikanom licu.
Među prepoznatljivijim odrednicama njegova rada je bogata uporaba kjaroskura, teatralna uporaba svjetla i sjene koju je preuzeo od Caravaggia, ili vjerojatnije od nizozemskih caravaggista, ali koje je prilagodio svojim osobnim potrebama Također su važne njegove dramatične i neobično životne prezentacije likova na kojima je izbjegavao stroge forme (koje su česte u njegovih suvremenika), te njegove slike imaju jedno općeljudsko suosjećanje, neovisno o bogatstvu ili godinama subjekta. Članovi njegove najbliže obitelji (žena Saskia, sin Titus i nevjenčana supruga Hendrickje) se često nalaze na njegovim slikama u mitološkim, biblijskim ili povijesnim temama.
Tijekom karijere Rembrandt je najčešće slikao portrete, pejzaže i narativne slike. Za ove posljednje najviše je bio cijenjen od svojih suvremenika koji su mu odavali počast za vještinu prikazivanja biblijskih prizora s bogatstvom emocija i neprikosnovenom pozornosti za detalje. Stilski se njegove slike razvijaju od ranog ‘glatkog’ načina slikanja, karakterističnog po iluzionističkim težnjama, do kasnog ‘grubog’ tretmana bogato raznolikih tekstura koje su dozvoljavale i iluziju forme pretpostavljajući i taktilne osobine same slike.

1802/1803? – Jakob Sabar slovenački pisac i katolički svećenik u Mađarskoj;
1901. – Nicola Abbagnano, italijanski filozof;
1930. – Jacques Derrida, francuski filozof;
1949. – Carl Bildt, švedski političar i državnik, bivši Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini;
1950. – Ivo Miro Jović, bosanskohercegovački političar;
1963. – Brigitte Nielsen, danska glumica;
1971. – Danijela Martinović, hrvatska pjevačica;

Umrli

1876 – Aleksander Fredro, poljski dramski pisac

1904 – Anton Pavlovič Čehov, rođen 29. januara 1860. a umro 15. jula 1904. godine, je ruski književnik.
Anton Pavlovič Čehov rođen je u Taganrogu u trgovačkoj porodici. 1869. godine upisao se u taganrošku gimnaziju koja je nosila pečat provincijalne prizemnosti duha. Kada je 1875. godine očeva radnja propala, Čehov se sa porodicom preselio u Moskvu. Kada je završio gimnaziju 1879. godine dobio je stipendiju od 25 rubalja i upisao se na medicinski fakultet u Moskvi. 1886. godine izašla je njegova prva zbirka priča “Šarene priče”. Organizovao je pomoć gladnim seljacima, osuđuje zloupotrebu vlasti i korupciju. Čehov je majstor ruske novele. Kroz svoje mnogobrojne pripovijetke on piše o ruskoj stvarnosti 19. vijeka.
Kroz njih opisuje karijerizam, malograđanstvo, primitivizam ruskog seljaštva kao i događaje koji su se zbili raznim ljudima.
Čehovljeve drame se grade na unutrašnjoj dramatičnosti, obilnom tekstu i lirskim elementima. To nisu drame zbivanja već raspoloženja, a po tome Čehov postaje jedan od začetnika moderne dramaturgije.
Neke njegove pripovijetke su zapravo komedije a druge tragedije. Pisao je o ruskom egoizmu i hvalisanju pojedinih lica. U svojim pričama i dramama on stvara jedinstvenu atmosferu. Čehov ne opisuje uzroke društvenog ponašanja i ne ocenjuje postupke likova već ih opisuje, ismijava ako treba i također opisuje njihove živote. Mnoge Čehovljeve drame se igraju danas u pozorištima. Stvorio je jedinstvenu sliku ruskog realizma koji se može doživeti kroz smijeh ili kroz suze.
U književnoj kritici je dosta često mišljenje da Čehov nije imao snage da napiše roman. I sam Čehov je rekao: “Ne umijem da pišem veće stvari”. Većina njegovih pripovijetki je komična pa je zato on od smijeha stvorio sopstveno oružje protiv ružnih pojava života: eksplozijom smijeha je ismijavao laži, korumpirane ljude i one na vlasti.
Pola vijeka poslije svoje smrti, Čehov je ostao u sijenci ruskih romansijera. Tek kasnije ljudi su shvatili njegov značaj i u njemu otkrili genijalnog umjetnika.

1919 – Hermann Emil Fischer, njemački biohemičar

Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close