10. novembar (studeni) (10.11.) je 314. dan godine po gregorijanskom kalendaru (315. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 51 dan.
Događaji
1928. – Michinomiya Hirohito, dvije godine nakon smrti svoga oca, stupa na prijesto kao 124. japanski monarh.
1943. – Radi lakšeg upravljanja okupiranom teritorijom, njemačke vlasti u Drugom svjetskom ratu uspostavile kvislinšku “Narodnu upravu” u Crnoj Gori.
1970. – lansirana svemirska letjelica (Mjesečeva sonda) Lunohod 1
1975. – Vlade Jugoslavije i Italije potpisale ugovor o definitivnom rješenju graničnih i drugih pitanja između dviju zemalja. Ugovor potpisali ministri inostranih poslova Miloš Minić i Marijano Rumor.
1993. – Masakr u ulici Žrtava fašizma kod broja 12 u sarajevskoj općini Novi Grad kada je granata, ispaljena sa srpskih položaja, ubila 9 a ranila 32 građana Sarajeva.
Rođeni
1483 – Martin Luther (rođen 1483. preminuo 1546.) je bio njemački teološki i vjerski reformator, začetnik protestantske reformacije. Njegova vjerska reformacija duboko je uticala na političke, ekonomske, obrazovne i jezičke prilike u svijetu što ga je učinilo jednom od krucijalnih figura evropske historije. Martin Luther rođen je 10. novembra 1483. godine u mjestu Eisleben. Osnovno i srednje obrazovanje Martin Luther sticao je u Mansfeldu, Magdeburgu i Eisenachu. Godine 1501. u dobi od 17 godina upisao se na univerzitet u Erfurtu. Njegov otac Hans Luther, porijeklom iz seljačke porodice, bio je rudar u rudniku bakra u području Mansfelda.
Martin Luther namjeravao je studirati pravo, što je bila očeva želja, ali u ljetu 1505. napušta studij, prodaje knjige i pristupa augustinskom redu u Erfurtu. Ta je odluka iznenadila njegove prijatelje i zgrozila njegovog oca. Kasnije će taj svoj potez Luther objašnjavati reakcijom na neke događaje iz svog života koji su ga učinili svjesnim prolaznosti života. U samostanu je promatrao pravila koja se nameću novacima ali nije našao vlastiti mir kako je očekivao. Ipak 1507. godine je zaređen, a Lutheru je ponuđeno da studira teologiju kako bi postao profesor u nekom od novoosnovanih univerziteta koje su utemeljili redovnici. Godine 1508. postavljen je u službu Johanna von Staupitza, vice-generala augustinskog reda, na novom univerzitetu u Wittenbergu (osnovano 1502.). Diplomirao je teologiju 1509. i vratio se u Erfurt, gdje je boravio do 1511. godine.
U novembru 1510., zbog poslova svog reda, posjetio je Rim gdje je vršio dužnosti uobičajene za sveštenika-gosta i bio šokiran raskošnim i razuzdanim životom rimskog svećenstva. Godine 1511. postao je profesor biblijske egzegeze u Wittenbergu. Iako još uvijek nesiguran u vlastiti spas Luther je postao aktivni propovjednik, učitelj i administrator. Negdje u vrijeme proučavanja Novog Zavjeta u pripremama za svoja predavanja počeo je vjerovati kako kršćani nisu spašeni zahvaljujući vlastitim naporima već darom božije slave, koju oni prihvaćaju u vjeri. U to vrijeme razgranalo se trgovanjem indulgencijama (oprostima). Duboko ogorčen takvim načinom davanja oprosta Luther je 31. septembra 1517. na vrata crkve u Wittenbergu izvjesio na javnu raspravu svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve. Zanimljivo je spomenuti da prethodno opisani događaj Luther nijednom riječju nije spomenuo ni u jednom svom djelu iako je tim događajem obilježen početak vjerske reformacije. Lutherov proglas je izazvao veliko zanimanje javnosti i veoma brzo je preveden na njemački jezik (izvorno ga je Luther napisao na latinskom jeziku) te proširen širom Njemačke. Rasprava o oprostu brzo se pretvorila u napad na papinstvo, a zatim i na čitavu tradicionalnu crkvenu organizaciju. Unatoč nalogu pape (1518.) da se opravda pred njegovim izaslanikom, kardinalom Cajetanom (Tommaso de Vio) ostao je čvrsto pri svojim tezama.
Kada je 1520. papa osudio njegovo učenje Luther mu je odgovorio s tri spisa (An den christlichen Adel deutscher Nation; Von der babylonischen Gefangenschaft der Kirche i Von der Freiheit eines Christenmenschen), u kojima je iznio vlastite osnovne koncepcije: spas kršćaninu donosi vjera u Kristovu žrtvu iskupljenja, a ne dobra djela koja čini; izvor istine u religiji nije tzv. sveta predaja nego Sveto pismo; Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutrašnju religioznost daje neposredno sam Bog. U svojim istupima težio je i ka jeftinijoj crkvi. Pored stavova koje je zastupao njegovoj popularnosti doprinijela je i njegova elokvencija jer je njegovao humorističan, grub i vulgaran stil. Krajem 1520. godine Luther javno spaljuje papinu bulu, a u januaru 1521. papa ga je zauzvrat ekskomunicirao svojom bulom Decret Romanum Pontificem. Car Karlo V, kao izvršitelj papinske ekskomunikacije pozvao je Luthera da dođe na sabor u Worms (u aprilu 1521.) kako bi tu Luther opozvao svoje učenje. Luther se pojavio na saboru ali je odbio opozvati svoje učenje tvrdeći kako ne može ići protiv svoje savjesti pa je protiv njega i njegovih sumišljenika izrečena kazna progona iz države (Reichsacht). Tada mu je njegov simpatizer saski knez-izbornik Fridrich pružio tajno utočište u dvorcu Wartburg. U Wartburgu Luther počinje prevoditi Novi zavjet s originalnog grčkog na njemački jezik, što je bio njegov doprinos stvaranju jedinstvenog njemačkog književnog jezika. U to doba Lutherov radikalizam počinje iščezavati te on sve više zalaže za miran razvitak i nenasilna sredstva, a službenim osloncem Reformacije proglašava kneževu feudalnu vlast.
Oženio se 1525. godine Katharinom von Bora, bivšom časnom sestrom. Brak je bio uspješan, a supruga mu je postala važan oslonac u životu. Na vjerskom planu međutim Luther je doživljavao sukobe i unutar svog pokreta te se tako razišao s revolucionarnim Münzerom, kao i sa drugim velikim reformatorima svog vremena – Erazmom Roterdamskim i Zwinglijem. Luther je oštro istupio i protiv anabaptista tražeći za njih progon i smrtnu kaznu. Njegov vjerni pristaša bio je Melanchthon koji je bio njegov zastupnik na saboru u Augusburgu 1530. godine, a na koji Luther nije mogao doći jer je prognan. Godinu dana ranije, 1529., Luther je objavio svoju najpopularniju knjigu – Mali katekizam, u kojoj objašnjava teologiju evangeličke reformacije jednostavnim i slikovitim jezikom. Godine 1532. Luther prevodi Stari Zavjet s originalnog hebrejskog na njemački. Iste godine djelo je i objavljeno. U međuvremenu njegov se uticaj raširio širom sjeverne i istočne Evrope. Razlog tome bio je taj što je branio nezavisnosti vladara od crkvenog nadleštva (kasnije će taj njegov stav biti intepretiran na načine suprotne njegovoj prvobitnoj namjeri). Kada je 1525. planuo Seljački ustanak u krajevima gdje su kneževi i plemići bili mahom katolici Luther je pokušao posredovati svojim autoritetom. Međutim kada je ustanak zahvatio i protestantska područja izrazito oštro je istupio protiv ustanika i čak pozivao da pobunjenike treba daviti, klati, tajno i javno, ko gdje može, kao što se bijesni psi moraju ubijati.
Do 1537. godine Lutherovo zdravlje bilo je ozbiljno načeto. Istovremeno sve ga više zabrinjava preporod papinskog uticaja, kao i oni potezi koje je on smatrao pokušajem Jevreja da iskoriste konfuziju među kršćanima i ponovo otvore pitanje Isusova poslanstva. Smatrajući i sebe odgovornim za nastalu situaciju napisao je oštru polemiku protiv Jevreja, kao i polemike protiv papinstva i radikalnog krila reformista – anabaptista. U zimu 1546. godine Luther je zamoljen da razriješi spor između dva mlada grofa koja su vladala u području Mansfelda, gdje se rodio. Iako star i bolestan, krenuo je na put, razriješio spor i umro 18. februara 1546. u Eislebenu.
1683 – George II od Velike Britanije, kralj Velike Britanije i Irske
1759 – Johann Christoph Friedrich Schiller, od 1802. von Schiller (Marbach, 10. novembar 1759. – Weimar, 9. maj 1805.), njemački književnik
Svoju književnu karijeru započeo je u okrilju književnog pokreta Sturm und Drang. Već nekoliko godina prije smrti slovio je pored Goethea za najznačajnijeg predstavnika Weimarske klasike.
Schiller je rođen 1759. u Marbahu na Nekaru. Otac mu je bio oficir u vojsci Virtemberga. Nešto kasnije, oko 1764., porodica se preselila u Lorh gde su živjeli do 1766. Djetinjstvo i mladost je proveo u relativnom siromaštvu. Schiller je počeo da studira pravo 1773., a 1775. medicinu. Postao je vojni doktor u Štutgartu. Anonimno je objavio dramu „Razbojnici“ 1781. Djelo je doživjelo priličan uspjeh na svojoj premijeri, naročito kod mlađe publike. Međutim, Schiller je usljed revolucionarnih poruka drame uhapšen i kratko vrijeme je proveo u zatvoru, tako da je napustio posao u Štutgartu i prešao u Manhajm. Godine 1783., radio je kao bibliotekar i dobio ugovor da radi kao pisac za pozorište u Manhajmu. Od 1783. se često selio (Lajpcig, Drezden, Vajmar), a prvi put se sreo sa Geteom 1788. Krajem te godine, dobio je mjesto profesora historije i filozofije u Jeni. Pisao je istorijska dela. Imao je velike simpatije za velikana svoga vremena: Vilhelma fon Humbolta. Godine 1790, oženio se Šarlotom fon Lengenfeld. Nažalost, zdravstveno stanje mu se pogoršalo (vjerovatno od tuberkuloze) i dodijeljena mu je penzija 1791. Na Geteov nagovor, 1794, počeo je da piše za satirične časopise. Revolucionarna Francuska mu je 1792. dala francusko državljanstvo, zbog njegovih čestih članaka protiv tiranije. Godine 1799, vratio se u Vajmar gde ga je Gete usmjerio da piše za pozorište. Sa njim je osnovao „Vajmarski teatar“ koji se brzo nametnuo na pozorišnoj sceni Nemačke, i doprinio preporodu dramskog književnog žanra. Schiller je živio u Vajmaru sve do smrti. Dobio je plemićku titulu 1802. Umro je tri godine kasnije, u 46-oj godini života.
Od 1934, Univerzitet u Jeni nosi Schillerovo ime.
1928 – Ennio Morricone, italijanski kompozitor
Umrli
1891 – Števan Žemlič, slovenački pisac
1891 – Arthur Rimbaud, francuski književnik
1938 – Mustafa Kemal Atatürk ili Mustafa Kemal Paşa bio je turski oficir (paša) i političar i osnivač je moderne Turske republike. Inače, nadimak “Atatürk” doslovno znači “otac Turaka” (ata Türk). Među ostalim njegovim nadimcima jesu Paşa i (Gazi).
Кao mladi oficir kritizirao je vladu Osmanskog carstva i ušao u Turski nacionalni komitet jedinstva i progresa. U Prvom svjetskom ratu bio je general u osmanlijskoj vojsci, poznat po svojoj pobjedi nad Britancima na Galipolju. Nakon pada Osmanskog carstva u oktobru 1918. u Ankari je organizirao pokret otpora i poveo oslobodilački rat protiv Grka i saveznika (Velika Britanija, Francuska, Italija, SAD, Armenija i dr.). Godine 1919. istupio je iz vojske i stavio se na čelo turskog nacionalnog pokreta protiv grčke okupacije i pokreta za tursku nezavisnost koju su nakon vojnog sloma Osmanlijskog carstva na kraju 1. svjetskog rata ugrozile sile pobjednice, u prvom redu Velika Britanija. Sve to dovelo je do rata s Grčkom (koja je imala teritorijalne pretenzije spram Turske), a koju je Velika Britanija aktivno potpomagala. Grčka je vojska 1919. okupirala Izmir i anadolijsku obalu. Atatürk je smjesta počeo raditi na ujedinjavanju turskog nacionalnog pokreta i stvaranju vojske za odbranu zemlje. No, prvo se morao boriti protiv otomanskog sultanskog režima u Istanbulu, koji je bio voljan dopustiti komadanje nacionalne teritorije. Kako je vlada bila kompromitirana dopuštanjem Saveznicima okupacije dijela Turske, Atatürk je uspostavio privremenu vladu u Ankari u aprilu 1920. Velika turska narodna skupština izabrala ga je iste godine za predsjednika vlade.
U ratu s Grcima (1919-1922) odnosi pobjedu, izbacuje Grke iz Male Azije i time sprečava izvršenje nepovoljnog mirovnog ugovora iz Sèvresa koji je Grčkoj prepuštao i dijelove Male Azije. Nakon što je otklonio grčku prijetnju, Atatürk se okrenuo ka unutrašnjoj prijetnji – zbacio je sultana Mehmeda VI s vlasti 1922, te je sultanat ukinut iste godine. 1923. godine, na zasjedanju Velike narodne skupštine, Turska je proglašena republikom, a Mustafa Kemal proglašen je za njenog prvog predsjednika. Skupština mu je tada dala naziv Gazi (“Pobjednik”). Kasnije, 1934. godine, Velika narodna skupština daje mu naziv Atatürk (“Otac Turaka”) u znak zahvale za sve ono što je učinio za turski narod. 1923. godine Atatürk osniva Narodnu partiju, čiji je i idejni vođa (1924. preimenovana je u Republikansku narodnu partiju). Ostao je predsjednik stranke do kraja svog života.
Godine 1923, nakon što je proglasio Republiku Tursku i sebe za predsjednika, poveo je državu kroz velike reforme. Između ostalog, ukinuo je mnoge religiozne dužnosti, uveo latinicu umjesto dotadašnjeg arapskog pisma i zakonom propisao da svaka osoba mora imati prezime. Progresivne reforme iz korijena su promijenile lik države i pretvorile je u modernu zemlju. Između ostalog, proklamirana je jednakost svih građana, provedena je agrarna reforma, ukinut je halifat, sistem vladavine u kojem je vrhovni vladar zakoniti nasljednik Muhammeda a. s, koji se isključivo bira između najpobožnijih i najobrazovanijih ljudi (halife su imale svjetovnu i vjersku vlast u prvim državama koje su stvorili Arapi poslije Muhammedove a. s. smrti; od 16. vijeka do 1924. titulu halife nosili su turski sultani), stvoreno je moderno građansko i krivično zakonodavstvo umjesto islamskih zakona (1926), izvršena je reforma kalendara, jezika i pravopisa, odvojena je vjera od države tako što je 1928. iz ustava uklonjen dio koji je islam deklarirao kao državnu religiju, zabranjeno je nošenje zara, fesa i feredže, data je ravnopravnost i izborno pravo ženama (1934) i dr. Reforme su nailazile na otpor, ali je Kemal energično suzbijao svaki pokušaj vraćanja na staro.
Atatürk i njegova revolucionarna vlada reformirali su i dali novu inspiraciju slomljenom carstvu i demoraliziranom narodu nakon što su oslobodili zemlju od stranih okupatora. To je bila nova država, zapadnjački orijentirana, skoncentrirana u Anatoliji sa demokratskom i sekularnom vladom etničkih Turaka u novom glavnom gradu, Ankari. Atatürkova biografija važna je za svakoga ko je zainteresiran da razumije modernu tursku državu i da shvati zašto je Atatürkov portret na svakom javnom mjestu i u svakom turskom domu. Njegova vizija i harizma i danas inspiriraju Tursku.
2009 – Robert Enke, njemački nogometni golman
www.magazinplus.eu – Wikipedia
