Dodika i RS tek čeka bolno otrežnjenje!

Najznačajnija prijetnja je ugroženost fiskalne stabilnosti RS, koja se već sada održava taktičkim potezima od danas do sutra. Karakterističan i alarmantan slučaj je činjenica da je Vlada bila primorana na novo zaduženje po trezorskim zapisima da bi mogla servisirati decembarske plate budžetskih korisnika.

Usljed neusvajanja budžeta BiH propao je aranžman sa MMF-om, a novac na računu Elektroprenosa biće blokiran još najmanje dva mjeseca birokratskim procedurama. Zato se Vlada, da bi ispoštovala tekuće obaveze, morala snaći na standardan način: novim zaduženjem. To rješenje je, naravno, samo odgovor na jedan trenutni problem koji je simptom mnogo dubljih strukturalnih anomalija nataloženih u tkivu RS-a u prethodnih 6 do 8 godina.

Ako pokušamo rekapitulirati situaciju i shvatiti kako smo došli u takvo stanje moramo se vratiti par godina unazad. Na opštim izborima 2006. aktuelna SNSD garnitura, preuzela je RS u jednom izuzetno povoljnom istorijskom momentu.

Prvo, zahvaljujući prodaji Telekoma i uvođenju PDV dobila je praktično dvostruki budžet. Tu je činjenicu pratilo nekoliko sretnih privatizacija, poput Rafinerije Brod, što je sve ukupno davalo vrlo povoljnu unturašnju klimu u RS. RS je tada zaista bila „bolji entitet“, a optimizam se mogao osjetiti na mnogim dnevnim stvarima. Istovremeno, na vlasti u Sarajevu desila se po RS povoljna promjena snaga.

RS nije uspjela održati svoju ekonomsku stabilnost i svi glavni parametri – od BDP, nezaposlenosti, spoljnotrgovinskog deficita, zaduženosti, itd. lošiji su nego 2008. Prema najnovijim procjenama realna plata manja je za 30% u odnosu na 2007. Vanekonomski parametri su još porazniji: kulturna i moralna devastacija društva su očigledni, a elan i optimizam iz 2008. potpuno je nestao dok je atmosfera apatije i beznađa preplavila stanovništvo RS.

Poražavajući rezultati mandata SNSD u periodu 2006-2014. rezultat su dobro poznatih činjenica: jedne potpuno populističke i demagoške politike, te katastrofalnog odsustva bar minimalnih okvira neke ekonomske politike. Ekonomske strategije listom su predstavljale apsurdne dokumente bez ikakve veze i dodira s realnošću. Mi smo živjeli neku vrstu divljeg kapitalizma u kome je svako grabio kako je najbolje znao i umjeo, a Vlada prednjačila krčmeći bez ikakvog obzira i morala, kao da ne postoji sutra.

Politički rezultati jednako su mršavi. Izuzev izvanrednog uspjeha u otporu pritiscima iz međunarodne zajednice, kojim je prekinuta diskriminatorna praksa međunarodnog faktora prema RS. Ključna pobjeda, i to je bez sumnje najveći rezultat ove ere SNSD-a, je pobjeda u sukobu s Lajčakom po pitanju poslovnika Vijeća Ministara iz 2007.

Dalje od toga se nije uspjelo otići: prepucavanja sa Sarajevom nisu imala nikakav realni efekat do jeftinog podizanja rejtinga Milorada Dodika i njegovih bošnjačkih oponenata. Ništa od datih obećanja, od referenduma o nezavisnosti, strukturalnog dijaloga pa do vraćanja nadležnosti, nije ispunjeno. Paralelne veze sa Srbijom ostale su na nivou fotografisanja dva predsjednika, bez stvarnih bitnih efekata. Istovremeno se, i to nije najmanje važno u ovoj rekapitulaciji, međunarodni položaj Srbije i Hrvatske suštinski promijenio suprotno interesima RS-a.

Maske su počele padati nakon lokalnih izbora 2012.godine, kada je SNSD dobio snažnu poruku od naroda RS-a. Debakl na lokalu došao je u momentu kada je pritisak promašenih politika počeo da se osjeća u svakodnevnom životu. Građani RS počeli su da dobijaju svakodnevne dokaze o promašenim politikama Vlade u vidu računa i režija koje treba, a sve teže i mogu, da plate, potrošačke korpe koju je sve teže obezbjediti, nemogućnosti da djecu školuju i zaposle, itd, itd.

Istovremeno su, zahvaljujući pritisku opozicije i rijetkim herojskim primjerima istraživačkog
novinarstva u RS, počele da izlaze na vidjelo vrlo dokumentovane afere pojedinaca iz samog vrha vlasti, koje uprkos odsustva presuda nije bilo moguće staviti pod tepih ili proglasiti za „hajku opozicije“.

Ekonomija

Što se tiče ekonomske politike tu očigledno nema nikakvih novosti: ostaje se na politici zaduživanja i rasprodaje. Ide se na to da se beskonačno restrukturira dug i nastavlja parazitirati na tercijalnim sektorima, plus, što je ključni nacionalni problem, daljnjoj rasprodaji resursa, prije svega elektroenergetskog sektora. Međutim, prezentovana je i jedna specifična vrsta „mjera“ iz sektora ekonomije, koju do sada nismo imali priliku vidjeti. Radi se o bukvalno frontalnom budžetskom udaru Vlade na lokalne zajednice. Logika je vrlo jednostavna: prebaciti što se može više budžetskih opterećenja na opštine i gradove.

Pri tome je neprekidno bio izložen partizanskom ratu iz SNSD tabora, gdje većina firmi kod kojih je opština Teslić za vrijeme SNSD mandata bila zadužena, pripada tajkunima bliskim toj stranci. Zato opština nije redovno servisirala dugove a ovi se nisu bunili. Međutim, kada je SDS preuzeo opštinu svi su oni ispostavili svoja potraživanja i račun opštine je blokiran. Takođe je Vlada, umjesto da podrži kredibilne napore lokalnih zvaničnika, praktično blokirala sve aktivnosti s republičkog nivoa u „opozicionim opštinama“, što su načelnici Teslića, i prije par dana Bijeljine, otvoreno kritikovali u javnim pismima premijeru i predsjedniku.

Ta pisma predstavljaju dramatično svjedočanstvo jednog kukavičkog i bestidnog prljavog rata koji Vlada vodi protiv opozicije i vlastitog naroda.

Primitivne metode 1: Cenzura

Jedan sirovi vid ovakvog djelovanja je direktna cenzura nepodobnih sadržaja i pokušaj gušenja drugačijeg mišljenja. SNSD je praktično potpuni gospodar medijskog prostora u RS, i izuzev BN TV, u manjoj ili većoj mjeri kontroliše sve. Ovdje se nećemo detaljnije baviti time, u principu, svakom je jasno o čemu se radi.

U prethodnom periodu, dok je Vlada još imala sredstava za trošenje, kupovina medijske lojalnosti odvijala se putem skandaloznih, i u savremenoj Evropi nezabilježenih, „donacija“ Vlade pojedinim medijima. Srećom, na našim prostorima nije moguće pojavljivanje diktature koja bi potpuno blokirala pristup medijskom prostoru opozicionim snagama, kako je to slučaj u nekim drugim manje srećnim državama. Razlog je prozaičan: prvo, mi smo isuviše blizu EU da bi takva jedna antidemokratska praksa bila tolerisana u ekstremu, naročito u kontekstu privatnih medija; i, drugo, tako nešto nije ni moguće u uslovima savremenih tehnologija.

Ali snažna cenzura nepodobnih sadržaja ipak postoji, i to je na žalost praksa kojoj može posvjedočiti svako ko se iole ozbiljnije pokušao uključiti u politički proces na strani opozicije. Devastacija novinarske profesije i medijskog prostora poprimila je tolike razmjere da vlast više ne mora ni da izdaje direktne zabrane – na djelu je mrak autocenzure.

Metoda cenzure je dostigla svoju grotesku u nedavnom slučaju prijedloga budžeta za 2014, kada je Vlada protivzakonito uputila budžet u proceduru po hitnom postupku, dajući pri tome poslanicima 4 dana(!) za analizu najvažnijeg državnog dokumenta. Pri tome je budžet dat u potpuno netransparentnoj formi, praktično skriven od očiju poslanika. Opozicija je pristala na tako diskriminatorne uslove pod uslovom da rasprava bude javna, tj. da RTRS prenosi zasjedanje.

Predsjednik Narodne skupštine RS izveo je šibicarski manevar kojim je, uprkos prethodnom dogovoru, onemogućio prenos skupštinskog zasjedanja. Međutim, prava je tragedija tog događaja, ne u tome što je izigran dogovor, već u činjenici da čovjek koji vodi „Narodnu“ skupštinu shvata kao svoju „pobjedu“ to što je uspio isključiti narod iz uvida u rad te skupštine. Tužna slika devalviranja institucija države. Želja za cenzurom je poprimila patološke dimenzije do toga da se svaka, pa i minimalna kritika režima doživljava kao udar na sistem.

Nedavno je Staša Košarac, predsjedavajući Doma Naroda PSBiH ispred SNSD-a, izjavio, ni manje ni više, do da kritika koju Vladi upućuje opozicija urušava institucije RS-a! Ova nevjerovatna izvjava vrlo ilustrativno pokazuje patos koji prožima vladajuću stranku: oni bi najradije ukinuli opoziciju (ili bar njeno pravo da govori) i instalirali jednopartijski sistem.

Primitivne metode 2: Represija

Već sada postoji bojazan da se aktuelni režim neće libiti od upotrebe čak i represivnih mjera u političkoj borbi. Set represivnih mehanizama može biti vrlo širokog dijapazona. Jedan karakterističan metod je medijski atentat na pojedince koji se pokažu kao realna prijetnja režimu. Kakteristični primjeri tog neukusa su pisanja nekih medija o Tihomiru Gligoriću, za vrijeme njegovog iznošenja u javnost problema „građevinske mafije“, ili Mirka Šarovića za vrijeme raskida koalicije SNSD/SDS. Nedavno je pri kabinetu Predsjednika Republike formirano mistični tijelo pod nazivom Savjet za zaštitu ustavnog poretka Republike Srpske. S obzirom da je zaštita ustavnog poretka dužnost Ustavnog suda RS i drugih institucija, u javnosti se pojavila opravdana sumnja u stvarnu funkciju tog tijela. Postoje indicije da je to zapravo neka vrsta paraobavještajne služba
zadužena da putem ilegalnog prisluškivanja prikuplja personalne i druge informacije o opozicionarima. Pomenuti “mediji” bi zatim koristiti te ilegalne informacije za dezavuisanje političkih protivnika.

Manje primitivne metode: Virtualizacija stvarnosti

S obzirom da Vlada nema namjeru, a očigledno ni kapacitet ni volje, da se uhvati u stvarni koštac s stvarnim problemima, glavni dio strategije SNSD za 2014., pored represivnih arsenala, ostaje proizvodnja fikcija i pokušaj da se stanovništvo do oktobra održi u nekoj vrsti virtualne stvarnosti. Tehnike kojima se to radi dobro su poznate i detaljno razrađene u teorijama političke borbe, a i testirane u praksi.

Koristeći apsolutnu dominaciju u medijskom prostoru Vlada pokušava da kreira simulakrum u kojem bi građani trebalo da vjeruju medijski kreiranoj fikciji, a ne svojim očima.

Glavni cilj je stvoriti privide da se „živi dobro“, da Vlada „efikasno radi“, itd. Primjeri takvih taktika su beskonačni. Od antologijskog projekta Aerodroma Trebinje (i Sokolac), „naftnih polja“ u Posavini, refernduma o pravosuđu, do bezbrojnih malih laži za trodnevnu upotrebu kakva je obećanje o vraćanju, i čak povećanju plata u septembru. Da niti ne govorimo o permanentnom sluđivanju naroda tvrdnjama o stotinama hiljada muslimana koji se planiraju „uvesti“ u Bosnu, skoroj nestabilnosti/raspadu koji slijedi u BiH, „desetinama miliona dolara“ pripremljenih za rušenje RS, pa do već legendarne izjave Nikole Špirića o „majicama i bedževima“ koji se štampaju za proteste.

Da preispitamo funkcionisanje našeg političkog sistema i uvidimo da poluistine zavaravaju.

Tragedija cijelog ovog projekta i pristupa je što je on zapravo apsurdan: kao što smo već rekli, naši problem jesu ozbiljni i veliki, ali su rješivi. Preduslov je naravno da se počnu rješavati.

Energije se koje usmjeravaju na manipulaciju i represiju trebalo bi preusmjeriti na sabiranje i stvarno rješavanje problema. Nažalost, Režim se i dalje bavi svime osim onim što treba.

Izvor: Frontal.rs/Slobodna Bosna

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close