-TopSLIDEKultura

Ratni nagon

DAVID P. BARASH

Ima nečeg posebno – čak paradoksalno – privlačnog u usvajanju neodređenog stanovišta o ljudskoj prirodi koje je postalo neupitna dogma među mnogim evolucionim biolozima. Ta tendencija se pojavila pre izvesnog vremena. Kad je antropolog Rejmond Dart, rođen u Australiji, otkrio prvi fosil australopitekusa 1924. godine, opisao je te rane hominide na sledeći način: „Dokazane ubice: mesožderska stvorenja koja su hvatala živi plen, udarala ga do smrti, komadala polomljeni trup, onda otkidala udove i gasila svoju neutaživu žeđ pijući vruću krv žrtava i halapljivo proždirući meso koje se još grčilo“.

Taj jezivi opis ima svoje preteče, posebno u nekim granama hrišćanske doktrine. Na primer, prema radikalnom francuskom teologu iz 16. veka Žanu Kalvinu: „Čovekov um je tako potpuno otuđen od Božje pravičnosti da zamišlja, želi i preduzima samo bezbožne, izopačene, pokvarene, nečiste i sramotne radnje. Ljudsko srce je tako uronjeno u otrov greha da može da izdiše samo odvratan zadah“.

Za vernika je već dovoljno loše da bude uveren u nepopravljivu grešnost ljudi koja se kažnjava u zagrobnom životu. Ali još više me zabrinjava kad oni koji govore u ime nauke i razuma zastupaju teoriju o ljudskoj prirodi koja bi mogla podstaći upravo to o čemu govore i tako postati naknadno proročanstvo. Na primer, u svojoj uticajnoj knjizi Afričko postanje (1961) američki dramski pisac Robert Ardri opisuje ljude kao „Kainovu decu“: „Čovek je predator čiji je prirodni nagon da ubija nekim oružjem. Rat i nagon za osvajanjem teritorija zaslužni su za velika postignuća Zapadnog čoveka. Snovi su možda nadahnuli našu ljubav prema slobodi, ali slobodu smo stekli samo ratom i oružjem“.

Zalaganje za ratni nagon kao suštinsku osobinu ljudske prirode u poslednjim decenijama se pojačalo i proširilo izvan evolucionih i antropoloških krugova. Evo kako je engleski filozof Sajmon Kričli započeo svoj prikaz knjige Džona Greja Ćutanje životinja (2013) u Los Angeles Review of Books: „Mi smo majmuni ubice. Mi smo zli, agresivni, nasilni, gramzivi hominidi“.

Tu je i američki antropolog Napolion Čagnon, koji je posvetio decenije proučavanju naroda Janomami iz venecuelanske/brazilske Amazonije. Njegov bestseler Svirepi narod (1968) posebno je doprineo da se uvreži slika plemenskog čoveka kao stvorenja koje živi u neprestanom „ratnom stanju“.

Čagnonova knjiga je bila predmet žestokih kritika ali, po mom mišljenju, empirijska valjanost i teorijska vrednost njegovih istraživanja prosto su nesporne. U jednom polju (zovite ga evolucionom psihologijom ili, što ja više volim, humanom sociobiologijom) koje je često trpelo kritike zbog relativnog odsustva pouzdanih podataka, njegovi nalazi, koliko god bili politički neprijatni, bili su zaista dobrodošli. Jedan od najubedljivijih među njima bio je Čagnonov potkrepljeni zaključak da među selima Janomamija često vlada krvavi „rat“; i ne samo to: muškarci koji su ubijali druge muškarce doživljavaju znatno veći reproduktivni uspeh – evolucionu prednost – nego oni koji to nisu radili. Mada su drugi stručnjaci osporavali Čagnonove podatke, čini se da su oni pouzdani i neoborivi.

Dakle, divim se čoveku i njegovom radu, ali osećam sve veću nelagodu zbog načina na koji se njegovo istraživanje tumačilo i koristilo.

Bojim se da mnoge moje kolege nisu uspele, kao što ranije nisam ni ja, da naprave razliku između relativno direktnih evolucionih korena ljudskog nasilja, i složenijeg, višestranijeg i politički osetljivog pitanja rata. Prosto rečeno, nasilje je gotovo izvesno duboko uvreženo u ljudskoj prirodi, ali rat to nije u istoj meri. Očaranost izrazito jasnom povezanošću između nasilnosti Janomamija i muškosti zaslepela nas je za ceo opseg ljudskog nenasilja, učinila da zanemarimo i potcenimo oblasti mirotvorstva u korist okretanja ka uzbudljivim obrascima ratovanja, koji privlače daleko veću pažnju.

Kao evolucionog naučnika oduševilo me je otkriće adaptivnog značaja – evolucionog otiska – naizgled univerzalnih ljudskih osobina. Dugo je izgledalo da je Čagnonovo otkriće reproduktivne uspešnosti Janomami muškaraca-ubica najčvršći dokaz za to. Sada nisam siguran i to je mea culpa.

Među evolucionim misliocima postojala je i tendencija da se vežu za neke ljudske grupe kao izvanredno plodonosne za istraživače, ne samo zato što o njima već postoji mnogo pouzdanih podataka već i zato što su njihove priče uzbudljive i slažu se s našim ranijim očekivanjima. Uz to su i vrlo zabavna tema za razgovor, posebno među muškarcima.

Setimo se i novinarskog zakona: „Ko piše o krvi, uvek biće prvi“. Malo je verovatno da ćete na prvoj strani novina videti naslov „Francuska i Nemačka ne žele rat“, dok se članak o događaju sa jednim smrtnim ishodom plasira kao vest. Veoma su važne i jezičke konvencije. Kažu da Beduini imaju bezmalo 100 različitih reči za kamilu, da prave razliku između mirnih, energičnih, agresivnih, elegantnih, snažnih itd. Premda mi brižljivo razlikujemo mnogo ratova – Stogodišnji rat, Tridesetogodišnji rat, Američki građanski rat, Vijetnamski rat itd. – nemamo reč u množini za mir.

To što ljudska bića obraćaju veliku pažnju na epizode nasilja, bilo među pojedincima ili među državama, ima evolucionog smisla: reč je, na kraju krajeva, o životu i smrti. Ali kad tako postupaju ozbiljni naučnici i, štaviše, kad izvode „normativne“ zaključke o ljudskoj vrsti na osnovu nečeg što je samo posledica njihove selektivne pažnje, onda imamo problem.

***

Najozbiljniji problem s Čagnonovim uticajem na naše razumevanje ljudske prirode poznat je u mnogim naučnim granama: to je generalizacija ili prenošenje zaključaka izvedenih iz jednog skupa podataka – koliko god ubedljivog i pouzdanog – na širi svet pojava. Akademski psiholozi, na primer, još se oporavljaju od jedne studije Univerziteta Britanske Kolumbije iz 2010. koja je pokazala da se većina psiholoških istraživanja obavlja na studentima koji su „zapadnjaci, obrazovani, industrijalizovani, bogati i demokratski orijentisani“ – ukratko NETIPIČNI. Slično tome, Janomami je samo jedno od velikog broja veoma različitih plemenskih ljudskih društava. S obzirom na ogromnu raznovrsnost ljudskih kulturnih tradicija, nijedna grupa Homo sapiensa ne može se smatrati reprezentativnom za vrstu kao celinu.

Mada se Janomamiji s razlogom mogu pominjati kao veoma skloni nasilju – i na individualnom i na grupnom nivou – mnogi drugi plemenski narodi ne upuštaju se ni u šta slično ratu. Među njima su pripadnici narodâ Batek iz Malezije, Hadža iz Tanzanije, Martu iz Australije, pet-šest ili više urođeničkih južnoindijskih društava sakupljača i mnogi drugi, a niko od njih nije manje pripadnik ljudske vrste nego što su oni koji se redovno navode kao „dokaz“ naše urođene sklonosti prema ratovanju.

U mračnom dobu biologije, taksonomisti su nastojali da otkriju „tipičnu vrstu“ koja predstavlja ceo rod, ali ta ideja više nema nikakvu prođu u biologiji. Veliki evolucioni biolog Ernst Mejer ubedljivo je pokazao da mišljenje iz perspektive statistike i populacije pokazuje neadekvatnost platonskog pojma „tipova“ koji se ne obazire na stvarnu raznovrsnost živih bića, pa i Homo sapiensa. Čini se, ipak, da su antropolozi (i biolozi, što nas više čudi) upali u zamku da na osnovu posmatranja malog broja ljudskih društava, koje vide kao reprezentativne, izvode opšte zaključke o Homo sapiensu. Ta tendencija je posebno izražena kod onih koji nastoje da dokažu urođenu ljudsku sklonost ka ratovanju.

U svojoj knjizi Bolji anđeli naše prirode (2011), koja je s razlogom naišla na divljenje čitalaca, evolucioni psiholog Stiven Pinker ubedljivo je pokazao da se ljudsko nasilje – i ono među pojedincima i ratovanje – u novije vreme znatno smanjilo. Ali u želji da naglasi dobre posledice istorijski skorašnjih društvenih normi, Pinker preteruje kad govori o nivou naše „prirodne“ sklonosti prema ratu kad kaže da su za „život u prirodnom stanju karakteristični hronični prepadi i sukobi“. Istina je suprotna. Kao što su pokazale nedavne studije antropologa Daglasa Fraja i drugih, izrazito preovlađujući način života u većem delu naše evolucione istorije – u stvari jedini pre neolitske revolucije – bio je način nomadskih lovaca-sakupljača. I mada su se ti ljudi izvesno upuštali u individualno međusobno nasilje, ratovanje u smislu grupnog ubilačkog nasilja prema drugim grupama gotovo nije postojalo; ono se pojavilo zajedno s ranim poljoprivrednim viškovima i širom plemenskom organizacijom, kad su nastali i ratnički etos i protomilitarno vođstvo.

I drugi ugledni naučnici bili su zavedeni na sličan način. Na primer, u Društvenom osvajanju zemlje (2012) biolog Edvard. O. Vilson naziva rat „ljudskom naslednom kletvom“. Pozdravljam Pinkerovu i Vilsonovu odbojnost prema ratu, ali bi bilo bolje da su dublje razmislili i brižljivije konsultovali međukulturna i arheološka svedočanstva pre nego što su uskočili u voz „rat je uvek bio s nama“.

Istorija nam pokazuje da je rat skorašnja pojava u našoj evolucionoj priči. Ali šta je s našim najbližim majmunskim rođacima? Kao i kad je reč o ljudskim društvima, nema naših živih predaka među majmunima. Mi nesumnjivo delimo zajedničkog pretka s današnjim šimpanzama, bonobo majmunima, gorilama, orangutanima i gibonima, ali društvena ponašanja poslednje tri vrste dramatično se razlikuju od ponašanja modernih ljudskih bića, dok su šimpanze i bonoboi gotovo egzaktno suprotni jedni drugima: šimpanze se upuštaju u žestoke sukobe na nivou grupe i čak primenjuju taktiku „traži i uništi“ koja podseća na ljudske okršaje, pa i na ratovanje. S druge strane, bonobo majmuni – koji genetski nisu nimalo udaljeniji od Homo sapiensa nego što su to šimpanze – ne rade ništa slično i poznati su po tome što vode ljubav a ne rat.

Kad je reč o ljudskoj agresiji, nasilju i ratu, evolucija nije nametnula jedan jedini pravac. S jedne strane sposobni smo za odvratne činove užasnog nasilja; s druge, ispoljavamo saosećajnost i ponašamo se samopožrtvovano. Naši sebični geni mogu da generišu široku lepezu ružnih, destruktivnih i neprijatnih postupaka; a ipak, ti isti sebični geni mogu da nas usmere ka izvanredno nesebičnim altruističkim postupcima. U najmanju ruku, moguće je da je zadivljujuće brzu evoluciju našeg mozga pokretala korist proizašla iz uspešnog takmičenja s drugim primitivnim ljudima i humanoidnim grupama, koje je ličilo na rat. Ali je jednako moguće da je tu evoluciju pokretala korist povezana sa saradnjom, koordinacijom i uzajamnom brigom.

Lako je, zaista, razviti modele iz kojih se vidi da će prirodna selekcija favorizovati miroljubive životinje i ljude – kao i gene koji ih predodređuju za takvo ponašanje – nauštrb ratobornijih pojedinaca i grupa. Štaviše, ratovanje je novi sastojak ljudskog iskustva, što znači da postoji veća verovatnoća da je kulturno indukovano nego da je biološki zasnovano; sistemi ograničavanja ponašanja su stari i zajednički mnogim životinjskim vrstama, što znači da su verovatno duboko usađeni u našu prirodu. Najzad, čak i u današnjem svetu rastrzanom sukobima, stvarnih ratova ima mnogo manje od primera nenasilnog rešavanja sukoba; ovi drugi se događaju svakog dana, među pojedincima i među državama.

Nikad nisam tvrdio da su ljudska bića biološki ekvipotentna, sposobna da urade ili da postanu šta god požele, nezavisno od njihovog evolucionog nasleđa – pa neću ni sada. Mi nikad ne možemo biti tako altruistični kao pčele radilice niti tako sami kao dubokovodni kitovi grdobine. Nema ljudskog društva u kome se od svih članova očekuje da se upuštaju u seksualni čin desetak puta dnevno ili da to uopšte ne rade. Ali naše genetski predodređene sklonosti su ograničene – molim vas, imajte u vidu da ovo govori evolucioni biolog koga su optuživali da u svemu vidi uticaj gena.

U tom smislu korisno je praviti razliku između razvijenih adaptacija (prilagođenosti) i kapaciteta (mogućnosti). Jezik je gotovo izvesno adaptacija, nešto čime mogu da ovladaju sva normalna ljudska bića, iako pojedinosti variraju u skladu sa okolnostima. S druge strane, čitanje i pisanje su kapaciteti, izvedene osobine koje verovatno nisu igrale nikakvu ulogu u procesu evolucije, već su se razvile kroz kulturni proces. Slično tome, hodanje, a verovatno i trčanje su adaptacije; ali „točak“ ili stoj na rukama su kapaciteti. Po mom mišljenju, nasilje među pojedincima je ljudska adaptacija kao, na primer, seksualna aktivnost, roditeljska briga, komunikacija itd. To je nešto što vidimo u svakom ljudskom društvu. Ali je rat – istorijski nova pojava koja je neravnomerno raspoređena u svetu – gotovo izvesno kapacitet. A kapaciteti nisu ni univerzalni ni obavezni.

Da ne bude zabune: nasilje je široko rasprostranjeno i karakteristično za našu vrstu, baš kao što je adaptacija na nasilje u određenim okolnostima ugrađena u mnoge druge vrste. Ali rat je nešto drugo. On je sposobnost i podrazumeva smrtonosno nasilje nad grupama. Zato ga treba razlikovati od rivalstva, ljutnje, „zločina iz strasti“, osvete ili drugih oblika ubistva. Napravićemo jedno naizgled besmisleno poređenje: nasilje je kao brak, u smislu da se neka vrsta procesa kojim odrasli ozvaničavaju svoju vezu pojavljuje u svim kulturama, i da je po svoj prilici reč o adaptivnoj osobini ljudske prirode. S druge strane, rat je kao organizacija venčanja, s posipanjem mladenaca pirinčem, momačkom i devojačkom večeri, zakupljivanjem hotelske sale, živom muzikom, četvorodelnim obedom i plesom. Možemo slobodno pretpostaviti da ni angažovanje fotografa i deveruša, služenje trospratne svadbene torte ili vezivanje dečjih cipelica za branik auta u kom se odvoze mladenci ne proizlaze iz ljudskog genoma, iako su ljudi sposobni da sve to rade. U istom smislu, obično staro međuljudsko nasilje je stvarni, mada žalosni deo ljudske prirode. Rat je još žalosniji, ali on nije nimalo „prirodniji“ od svadbene torte ili pokretne trake koja se koristi za proizvodnju stelt bombardera.

***

Psiholog B. F. Skiner napisao je da „nijedna teorija ne menja svoj predmet; čovek ostaje ono što je uvek bio“. To isto se može reći o mnogim drugim pojavama: Sunčev sistem je isti kao što je bio u vreme kada je vladalo ptolomejsko uverenje o Zemlji kao centru svemira; nije se promenio kada su ga Kopernik, Kepler i Galileo tačnije opisali. A gravitacija je bila gravitacija i pre Njutna.

Ali teorije o ljudskoj prirodi su drukčije. Kad pišem ili predajem o društvenom ponašanju i reproduktivnim strategijama različitih vrsta mrmota, tu nema nikakvih društvenopolitičkih implikacija. Ali kad pišem ili predajem o nasilju, agresiji ili ratovanju, nije svejedno da li opisujem miroljubive Lepče s Himalaja ili okrutne Janomamije.

Nijedna posebna teorija ne menja ljudsku prirodu. Pre se menjaju naša očekivanja i, u skladu s njima, naše ponašanje, a posledice su veoma ozbiljne. Ako smo uvereni, na primer, da je Tomas Hobs bio u pravu i da su ljudi po svojoj prirodi rđavi i surovi, to će uticati na naše političke stavove, pa i na naše ideje o prioritetima državnog budžeta – na primer, o tome koliko treba ulagati u obrazovanje i zdravstvo, a koliko u policiju i vojsku – i na taj način možda dovesti do onoga u šta smo prethodno verovali. Koliko je trkâ u naoružanju i ciklusâ međunarodnog nepoverenja bilo podstaknuto verovanjem da je druga strana agresivna, potencijalno nasilna i nepopravljivo sklona ratu – a oni su onda vodili politikama i postupcima koji su dalje potvrđivali naša prethodna uverenja.

Posebno kad govore o ratu i miru, teorije o suštinskoj prirodi ljudskih bića podmuklije su i uticajnije od drugih evolucionih istraživanja, na primer o tome da li moderni ljudi nose gene Neandertalaca ili o moći gena naspram individualnog ili grupnog odabiranja, i tako dalje. Ne verujem u postmoderni svet u kom jezik i ideologija konstruišu realnost. Ali smatram da te posebne ideje imaju stvarne posledice kao što su nacionalni nivo trošenja na odbranu ili pitanje da li ići ili ne ići u rat.

Ne kažem da o naučnim perspektivama treba suditi na osnovu njihovih ideoloških, političkih i društvenih implikacija. Za razliku od ideologije, teologije i etike, naučni rezultati se ocenjuju na osnovu njihove pouzdanosti, saglasnosti o njihovoj korisnosti i stepena u kom generišu proverljive ideje. Ali moramo biti oprezni kad postoji mogućnost da se nauka upotrebi za ideološke svrhe, da i ne pominjemo to da istraživači mogu nenamerno uticati na svoje nalaze izborom istraživačkih tema – kad se jedno ili nekolicina ljudskih društava uzimaju kao indikativni za celu vrstu. Još veća opasnost od zavedenosti „čisto naučnim“ podacima nastupa kad se prigrle posledice po društveni i politički život.

Ljudski um privlače jednostavni „ili – ili“ iskazi – Bog protiv đavola, kauboji protiv Indijanaca, ili si s nama ili si s teroristima – ali stvarnost je nijansiranija i složenija. To posebno važi za naizgled prosto pitanje da li su ljudska bića „prirodno“ ili „nagonski“ agresivna ili nasilna. Nekadašnje popularno shvatanje ljudskih bića kao „majmuna ubica“ očigledno je bilo pogrešno, kao i tvrđenje da smo prirodno miroljubivi i skloni saradnji. Naša ljudska priroda nije ni rusoovska ni hobsovska. Na našim ramenima čuče i đavo i anđeo i obojica pokazuju naše evolucione predodređenosti, svako u svom pravcu.

Razumećemo čitaoce koji se osećaju zbunjeni, čak i iznervirani činjenicom da je naše biološko nasleđe tako dvosmisleno ili neodređeno. Svakako vredi istraživati evolucionu pozadinu naših sklonosti, ali odgovori će nas opet odvesti do Sartrove formulacije da je ljudsko biće „osuđeno na slobodu“. Onima koji se zalažu za mir svakako odgovara činjenica da nismo biološki skloni ratovanju, ali im se neće dopasti to što nema dokaza da smo biološki predodređeni za mir. Svi, međutim, imamo obavezu (mada ne i predispoziciju) da procenjujemo svoju jedinstveno ljudsku situaciju onoliko pošteno koliko možemo.

Kada se bavimo pitanjem sklonosti prema ratu naspram sposobnosti za mirno rešenje, bilo bi ne samo naučno tačnije već i društveno poželjnije da ozbiljno shvatimo reči jednog od najvećih autoriteta u razumevanju ljudske prirode, dečjeg autora Tiodora Gajsela (Dr Susa): „Imaš mozak u glavi. Imaš po stopalo u svakoj cipeli. Možeš krenuti u svakom pravcu koji ti srce želi.“

Autor je evolucioni psiholog, profesor emeritus na Univerzitetu Vašington u Sijetlu.

Aeon, 19.09.2013.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net

Foto: Predrag Trokicić

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close