Dobri čovjek Azmi!
Musliman, Indijac po rođenju, Britanac po državljanstvu i mentalnom sklopu
Poštovani čitaoče, molim da mi budu oproštene lična nota i ogromna količina emocija u tekstu koji slijedi.
Malo je riječi kojima bih opisao svoje divljenje i poštovanje prema Vakaru Azmiju (Waqar). Musliman, Indijac po rođenju, Britanac po državljanstvu i mentalnom sklopu, a iznad svega rijetko viđen dobri čovjek, ostavio je na mene ogroman pozitivan dojam.
Podrška javnosti
U svom životu susretao sam se i komunicirao sa svakojakim ljudima. Od genijalaca do notornih kriminalaca i zločinaca, od šefova velikih država do nikogovića kojima je splet okolnosti dao poziciju na kojoj harame.
Azmi je jedan od vrlo rijetkih koji kod mene izazivaju divljenje. I to je jedan od vrlo rijetkih pred kojima sam zaplakao.
Vakar Azmi 2013. godine u Velikoj Britaniji je osnovao nevladinu organizaciju “Sjećanje na Srebrenicu” (Remembering Srebrenica). Kao ličnost koja je već čvrsto etablirana u društvu te zemlje, ubrzo je za svoj projekt dobio plebiscitarnu podršku javnosti, kao i vlasti.
Za vrlo kratko vrijeme, najprije u Velikoj Britaniji, a onda sve više na Zapadu, Srebrenica je postala sinonim stradanja, ali i časti. Hiljade Britanaca hodočastile su Potočare, razgovarale s porodicama žrtava te svoja iskustva prenosile britanskoj i svjetskoj javnosti.
Zahvaljujući Azmiju, svijest o tome da se u Evropi pred kraj 20. stoljeća dogodio genocid proširila se do svakog kutka britanskog ostrvlja. U školama, vjerskim ustanovama, u medijima… Srebrenica je mjesto koje zaslužuje najdublje poštovanje. Genocid koji je počinjen nad Bošnjacima naziva se pravim imenom, krivci se poimenično nabrajaju, činjenice redaju…
10.000 kilometara
Azmi je rođen 1970. godine u gradu Azamgar, u indijskoj saveznoj državi Utar Pradeš. Od njegovog rodnog mjesta do Potočara je nekih 10.000 kilometara. No, Azmi živi kao da je svaki dah svog života proveo u Srebrenici.
Ove godine njegova fondacija “Sjećanje na Srebrenicu” ima na stotine najrazličitijih manifestacija.
Dok Azmi skrušeno nabraja šta “Sjećanje na Srebrenicu” planira provesti u sedmici uoči 11. jula širom Velike Britanije, bol u grudima se povećava. Kaže da će 8.372 mladića i djevojke, dječaka i djevojčice nastupiti u memorijalnom fudbalskom turniru koji će predvoditi i personalizirati naša fudbalska zvijezda Asmir Begović. Kaže da je britanska kraljica Elizabeta Druga odobrila da samo za potrebe obilježavanja druge decenije od genocida u Srebrenici bude otvorena posebna prostorija u blizini Bakingemske palače, da će u stotinama škola biti održana posebna predavanja…
Gledam tog skrušenog i mirnog čovjeka dok govori. Gledam ga očiju punih suza i mislim: Allahu dragi! Ovaj čovjek je učinio i čini više za Srebrenicu od biranih bošnjačkih dika!
I težak mi je razgovor s Azmijem i istovremeno neopisivo drag. Težak jer je jedan od rijetkih koje znam da se tako srčano bore za jednu ideju, a drag jer sa svakim njegovim danom broj iskrenih prijatelja i poštovalaca Srebrenice raste geometrijskom progresijom.
Postoji toliko toga što bih želio reći i napisati o Azmiju. Ali, čak ni ja nemam dovoljno riječi. Neopisiva tuga i bol koje osjećam sa svakim slovom koje pišem, guše mi riječi.
Malo je napisati: Hvala, dobri Azmi! Nekako mi je to suviše malo i skromno.
A Azmi svoj posao radi jer smatra da mu je to obaveza. Allah mu je, kaže, dao priliku koju on hoće i može opravdati. I ne smatra da mu iko treba zahvaljivati. Ali smatra da svako ko ima imalo časti i obraza i barem mrvu zdravog razuma, o Srebrenici treba govoriti s poštovanjem i navodeći samo činjenice.
Stoga je ovaj najbolniji tekst koji sam napisao u svojoj dugoj novinarskoj karijeri, moj način da – ne mogu reći ni zahvalim ni odužim dobrom Azmiju. Ovo neka bude moj skromni doprinos njegovom radu.
Autor: Sead NUMANOVIĆ – avaz.ba
