Dnevna doza pesimizma uz poneke svijetle priče

Bosna i Hercegovine je sredinom godine ujedinila najvažnija sporedna stvar na svijetu – fudbal. Učešće reprezentacije na SP u Brazilu za neke je događaj decenije.

No, za nekoga je radost bila povratak u prijeratni dom i pokretanje farme, i to takve u kojoj krave imaju „kraljevski tretman“. Pored toga izdvajamo i da je Bahrudina Ramić iz Tuzle doprinijela i sebi i bh. društvu toliko da ju je najmlađa nobelovka, Malala Jusufzai, proglasila jednom od svjetskih heroina.

U zemlji u kojoj polovina stanovnika ne radi, u kojoj su plate i penzije mizerne, rijetke su vijesti koje ulijevaju optimizam. Zbog toga, kada se dese, ovdašnji građani barem nakratko zaborave na sumornu stvarnost.

To se upravo desilo polovinom ove godine kada je bosanskohercegovačka fudbalska reprezentacija prvi put igrala na svjetskom takmičenju.

Tih nekoliko dana dok su Zmajevi, kako su ih prozvali, igrali u Brazilu, sve oči su bile uprte u male ekrane. Oni sa malo dubljim džepovima su bili na licu mjesta gdje su pratili događaje na terenu, koji su, makar nakratko, ujedinili bh. javnost.

I dok su fudbaleri BiH imali svu moguću finansijsku i drugu podršku javnosti, oni koji se odluče da nešto promijene u sredini u kojoj žive moraju “sami zasukati rukave” i uložiti maksimalne napore kako bi uspjeli.

Jednu takvu pozitivnu priču nedavno smo zabilježili u Trnopolju kod Prijedora, mjestu koje je tokom rata bilo poznato po logoru. U njemu je završio i Jusuf Arifagić, koga ta činjenica nije omela da se nakon izbjeglištva u Norveškoj vrati u Trnopolje i pokrene farmu krava koje uzgaja po norveškom modelu.

Svaka krava ima tretman kraljice. Spava na samo za nju izrađenim ležajevima, a tokom dana je posebni uređaji češkaju. Na farmi se proizvede 60.000 litara mlijeka mjesečno.

„Danas farma broji nekih 530 grla. U toku ove godine očekujemo još dio telenja tako da bi taj broj trebao narasti na preko 600 grla. Imamo planove da se ova kompanija širi, da pokušamo centar proširiti ili povećati broj muznih krava do nekih 5.000, kapacitet štale do 690 muznih grla. Predračuni lili kalukalcije za godišnji nivo proizvodnje kreću se do pet, peti i po miliona litara mlijeka“, kaže Jusuf Arifagić.

Jusuf je u rodnom selu zaposlio i svoje sugrađane i na taj način pomogao zajednici u kojoj živi. I nije jedini. To je isto učinio i Muhamed Tabaković koji je u Žepi osnovao fabriku za preradu ribe. Zaposleno je 30 radnika, a plasman pastrmke obezbijeđen je na tržište Evropske unije.

„Gdje god mi bili moramo raditi i moramo pridonositi nekome drugome. pa Zašto ne bismo pridonosili sebi i svojoj domovini? I ja sam odlučio da ostanem u Sarajevu i upisao Poljoprivredni fakultet, smjer ribarstva, tako da sam u tom nekom dijelu vidio i smislio situaciju kako će to izgledati. Na nagovor profesora Dragana Mikavice iz Banje Luke odlučio sam da se vratim u Žepu i da nastavim posao na kojem je moj otac stao 1992. godine“, ističe Tabaković.

Nedaleko od Sarajeva, u Palama, djeca u osnovnoj školi su prikupila novac kako bi mogli jednom od učenika sa poteškoćama u razvoju.

Njihov cilj je bio da se u školi izgradi lift kako bi njihov drug Filip Gluhovićmogao nesmetano pohađati nastavu. Neki od njih kažu:

„Pošto je projekat jako skup, morali smo da napravimo donatorsko veče. Takođe smo išli po Palama i dijelili letke – i ko je želio, mogao je da dâ“, kaže jedna učenica.

„Kada smo odabrali temu lift i počeli da skupljamo novac bilo je teško. Prije svega ljudi su nas pogrešno shvatili jer su mislili da je to za upotrebu svih đaka, a ne samo za djecu sa posebnim potrebama. I tu smo imali malo problema jer smo svakome pojedinačno morali da objašnjavamo – a većina je samo prošla pored nas i nije htjela ni da sasluša temu. Međutim, uz objašnjenja, većina građana Pala se ipak sa nama složila i pomogla nam u prikupljanju“, navodi njen drug iz razreda.

„Puno mi je to pomoglo, više nisam kasnio na časove…“, iskreno će Filip Gluhović.

Za razliku od Filipa, djeca romske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini nemaju preveliku pomoć društva ni zajednice u kojoj žive. Često odrastaju na ulici, a njihovi roditelji ih primoravaju na prosjačenje.

No, ima i onih koji biraju drugi put. Bahrudina Ramić iz Tuzle jedna je od takvih. Uz podršku majke završila je školu, upisala fakultet, a danas pomaže mlađima kako bi spoznali da život na ulici nije jedina opcija.

„Vidim se kao jednu uspješnu poslovnu ženu, naravno dobru majku i suprugu, a i dalje dobru kćerku. Ja danas sto posto vjerujem u sebe jer znam da sam sposobna i jaka osoba koja je prevazišla mnoge probleme i koja se izborila sa svim nedaćama i danas postala bitna. Svaka osoba je bitna za sebe, normalno, ali ja sam postala neko“, zaključuje Ramić.