Djeca svakodnevno izložena seksualnom nasilju na internetu

Evropski institut za rodnu ravnopravnost nedavno je novinarima predstavio zabrinjavajuće rezultate istraživanja o seksualnom uznemiravanju i nasilju nad mladima na internetu. Najnovija studija rađena među mladima u Austriji pokazala da je gotovo trećina djece između 11 i 18 godina u Austriji doživjela seksualno uznemiravanje ili nasilje na internetu (27%). Studiju su provele organizacije “147 Rat auf Draht” i “SOS children’s villages”, a rezultati su objavljeni u aprilu 2018. godine.

Studija je pokazala da je nasilje na internetu rašireno, a žrtve su većinom djevojčice – 40% djevojčica uzrasta 11-18 godina imale su takvo iskustvo.

Ono što je takođe poražavajuće jeste da  žrtve često ne prijavljuju ova iskustva roditeljima ili drugim osobama od povjerenja. Jedan od razloga je što seksualno uznemiravanje i nasilje na internetu mladi smatraju „normalnim“. Mladi najčešće pretpostavljaju da ne mogu ništa učiniti protiv toga, a često krive i vlastito ponašanje kada ih neko seksualno uznemirava na internetu. Takođe, plaše se moralnih pridika od strane nastavnika i roditelja, ili zabrane mobilnih telefona, tako da često ostaju sami sa svojim iskustvima i nesigurnostima.

Djeca i mladi često protiv svoje volje dobijaju neprimjerene fotografije i video snimke i na njih se vrši pritisak da pošalju svoje nage fotografije. Oko 10 odsto ispitanika bili su najmanje jednom žrtve ove vrste nasilja, navodi se u studiji.

 

 

U BiH ne postoje novija istraživanja o seksualnom nasilju nad mladima na internetu i gotovo da uopšte nema podataka koji bi osvijetlili stvarno stanje rizika sa kojima se suočavaju djeca u našoj zemlji.

Istraživanje iz 2010. godine koje je provelo Udruženje „Zdravo da ste“  još tada je ukazivalo na zabrinjavajući trend. Iz razgovora sa direktoricom ovog udruženja saznajemo da je osam godina kasnije situacija alarmantna. Djeca su svakodnevno izložena seksualnom uznemiravanju i nasilju, koje je ubrzanim razvojem informacione tehnologije postalo sastavni dio komunikacije između same djece.

„Problem nasilja nad djecom i mladima putem informacionih tehnologija kod nas je, nažalost, jedan od onih problema kojima se bavimo tek kada eskaliraju u oblike nasilja koji se kod nas prepoznaju kao nasilje, a to skoro uvijek podrazumijeva samo nasilje sa fizičkim posljedicama“, kaže Aleksandra Štrbac, izvršna direktorica udruženja „Zdravo da ste“.

„Baš to istraživanje, koje su dijelom vodila i realizovala sama djeca, a koje je bilo kvalitativnog tipa i koje smo realizovali samo u banjalučkim školama, nam je ukazalo na šokantne činjenice i rizike sa kojima se naša djeca suočavaju svaki dan, i upravo ukazalo na načine na koje su informacione tehnologije učinile ovaj problem zapravo nesagledivim“, kaže Aleksandra Štrbac.

Dodaje da je istraživanje pokazalo da djeca tu vrstu nasilja ne prijavljuju, jer nemaju povjerenja u odrasle i imaju osjećaj da im se ne vjeruje, te da ne mogu dobiti pomoć i zaštitu od odraslih kada se ove vrste nasilja dešavaju.

„Ovo nam je bila jasna poruka da se mora učiniti nešto što bi djeci vratilo povjerenje u odrasle i što bi prepoznalo tu vrstu nasilja kao nasilje, jer se, ponavljam, kod nas problem nasilja razumije samo kao nešto što ima fizičke i materijalne posljedice. Vremenom se svijest o ovom problemu povećavala i to, nažalost, uglavnom putem medijske pažnje koju su dobijali slučajevi u kojima su informacione tehnologije bile korištene od strane pedofila i drugih prestupnika čija su djela imala elemente povrede seksualnog integriteta djece i mladih.“

Ono što nije dobilo dovoljne pažnje jeste svakodnevno seksualno uznemiravanje i nasilje koje se dešava gotovo kao dio svakodnevne komunikacije između same djece, a koje su informacione tehnologije učinile sveprisutnim, kaže Aleksandra.

„Ta ’nevidljiva’ pojava jedna je od onih stvari koje najčešće promiču i roditeljima koji misle da im je dijete bezbjedno i da se ništa loše ne može dogoditi ako sjedi u svojoj sobi pored računara ili sa telefonom“.

U vrijeme kada je rađeno ovo istraživanje, ni djeca, ni roditelji, a ni profesionalci koji rade sa djecom nisu znali kako da se nose sa tim pojavama, a one su ostavljale ozbiljne posljedice na djecu. Danas je stanje malo bolje, ocjenjuje Aleksandra, jer su lokalne i međunarodne organizacije koje se bave problemima mladih učinile dosta na osnaživanje djece da o nasilju govore, da ga prepoznaju i prijavljuju, te da nauče kako da se zaštite.

Istraživanje iz 2010. godine još tada ukazalo na zabrinjavajuće pojave

Prema rezultatima istraživanja vezanim za dječiju pornografiju, najčešći oblici su zloupotreba fotografija koje djeca/mladi ili maloljetnici postavljaju na društvenim mrežama u seksualne svrhe odraslih, te vrbovanje djece za slikanje od strane odraslih, gdje se te slike kasnije zloupotrebljavalju u seksualne svrhe odraslih.

Sve učestalije je, međutim, i samo-snimanje seksualnih scena vršnjaka i slanje video klipova putem mobilnog telefona ostalim vršnajcima.

Djeca razlikuju dvije situacije – situaciju kada odrasli navode ili prisiljavaju djecu/mlade da se slikaju/snimaju u neprimjerenim siguacijama i kasnija zloupotreba tih materijala u seksualne svrhe odraslih i situacije u kojima se djeca ili maloljetnici sami slikaju ili snimaju u „izazovnim pozama“ ili seksualnim scenama i puštaju u promet takav materijal radi poboljšanja vršnjačkog statusa.

I jednu i drugu situaciju djeca/mladi smatraju izuzetno lošom. Bez obzira što su i sami vršnjaci postavili neprimjerene fotografije, smatraju da je zloupotreba od strane  odraslih nedopustiva.

Manji dio ispitanika spomenuo je i postojanje lažnih pornografskih sadržaja koji su uglavnom kompjuterski obrađeni.

„Znam jednu djevojku koja je 94. godište i nikad se nije ništa loše čulo za nju, dok se jednog dana nije pojavio video-klip u jako nezgodnoj situaciji. Radi se o kompjuterski obrađenom sadržaju, ali je to uništilo ugled te djevojke i njene porodice.“ (učenica srednje škole)

Većina ispitanika iz srednjih škola je naglasila da su ovi sadržaji vrlo dostupni, čak i nametljivi.

„Ima toga po internetu. Ne moraš ni tražiti, dovoljno je da uđeš na internet.“ (učenik srednje škole)

Za problem porasta pornografskih i neprimjerenih erotskih fotografija dece, svi ispitanici smatraju da su indirektno odgovorne društvene mreže. Prema podacima koji su dobijeni od ispitanika, skoro dvije trećine mladih nepunoljetnih osoba koje oni poznaju imaju fotografije neprimjerenog seksualnog sadržaja na nekoj od društvenih mreža. Razlog za sve veću pojavu ovog problema ispitanici iz većeg broja ispitanih škola su naveli:

Želju adolescenata da budu prihvaćeni u društvu, to jest potreba za sticanjem statusa u društvu.

„Stavljaju svakakve slike na fejsbuk, da dobiju lajk, cilj im je da ih svi znaju i da budu poznate.“ (učenik srednje škole)

Novi sistem vrijednosti kod mladih podrazumijeva da popularnost erotskih/pornografskih sadržaja jedne mlade djevojke može da joj donese mnogo prednosti u društvu, jedan je od zaključaka studije.

„Djevojčice stavljaju na svoj profil slike na kojima su bukvalno gole, takođe postavljaju i svoje video snimke sa erotskim ili čak pornografskim sadržajem. Te cure ja znam lično. A i to nisu u pitanju samo slike, nego i poze sa kojima pokazuju da se nude.“ (učenica srednje škole)

„Strašno puno djevojčica ima koje se same slikaju u kupaćem ili u nekim zavodljivim pozama i to stave na net da svi vide, valjda misle da će tako biti popularne, pa se onda kad imaju 17 godina kaju, kažu da to nisu bile one.“ (učenik srednje škole)

Djeca/mladi ističu da je pornografski sadržaj, u koji su uključena djeca, veliki problem sa kojim se suočavaju i da i sami ne znaju na koji način adekvatno da se zaštite od toga.

Problem koji su djeca naročito naglašavala i diskutovala jeste prikazivanje „razgolićenih“ fotografija njihovih vršnjaka na društvenoj mreži Facebook.

„Ovo je zaista veliki problem, jer skoro sva djeca imaju svoje fotografije na fejsbuku, koje poslije mogu u fotošopu da se prerade i onda se upotrebljavaju kao pornografski sadržaj.“ (učenik osnovne škole)

Mladi ističu da vršnjaci koji sami plasiraju takve fotografije uglavnom nemaju predstavu kakve posljedice može da izazove takav postupak. Mišljenje svih ispitanika bilo je da će ovaj problem u budućnosti biti puno ozbiljniji, te da se mora nešto učiniti da se spriječe veće posljedice.

„Jedna djevojka je poslala svom momku slike i on ih je postavio na Facebook.“ (učenica srednje škole)

Najranjivija grupa koja bi mogla imati probleme vezane za neprimjerene i pornografske sadržaje jesu mladi od 12 do 17 godina, posebno mladi dobi od 12 do 14 godina. Mlađi korisnici društvenih mreža su mnogo manje upoznati sa opasnostima koje vrebaju na internetu, te na svojim profilima otkrivaju svoje privatne podatke i prihvataju prijatelje koje i ne znaju. Djevojčice od 12 do 14 godina su mnogo više podložne da se njihove neprimjerene fotografije nađu na društvenim mrežama i da se zloupotrijebe, navodi se u istraživanju.

 

 

„Činjenica je da je internet, sa svim svojim dobrim i lošim stranama, postao neizbježan dio naših života, i sve što u tom smislu možemo da uradimo jeste da dobro naučimo djecu kako da ga koriste kao dobar alat i kako da se zaštite od rizika i opasnosti. Mi, zapravo, živimo u svijetu u kojem se razvoj tehnologije nije nikada brže odvijao, a tehnološke promjene su uvijek mijenjale i samo društvo. Dodajmo tome da se nova tehnološka rješenja isto tako nikad brže nisu integrisala u svakodnevnu upotrebu kod velikog broja ljudi, i da rijetko, da ne kažem nikada, nemaju za cilj da unaprijede ljudsko zdravlje, sigurnost i blagostanje, već da olakšaju i unaprijede pristup različitim tržištima. Zloupotrebe se javljaju paralelno sa upotrebom, i naš je zadatak, kao društva u cjelini da to stanje pratimo, izučavamo i da od tih opasnosti štitimo djecu i mlade. Naravno ako je društvu uopšte stalo da djecu i mlade njeguje. U tom smislu, najkorisnije je djecu edukovati, osnažiti ih da nasilje prijavljuju i raditi na izgradnji funkcionalnog sistema podrške“, kaže Aleksandra Štrbac.

Sistem zaštite djece neadekvatan 

Udruženje “Zdravo da ste” izradilo je priručnik koji mogu koristiti sama djeca, a i prosvjetni radnici u školama. Nažalost, do sada je ovaj priručnik nedovoljno korišten u školama. “Ovom problemu se nije posvećivala dovoljna pažnja u realizaciji nastavnih planova i programa, a i sami prosvjetni radnici su često izjavljivali da nisu dovoljno osposobljeni i opremljeni adekvatnim alatima da djecu uče o ovome”, kaže Aleksandra.

Sistem podrške je ipak donekle unaprijeđen zadnjih godina, kaže ona, zahvaljujući kampanjama koje su pokretali Ombudsman za djecu RS i druga udruženja koja su donijela djelimično unapređenje zakonskog okvira i nekih novih mehanizama, kao što je registar osuđenih seksualnih počinilaca.

“Promovisali smo i radili na realizaciji Lanzarote konvencije, koja je međunarodni dokument Savjeta Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorštavanja i zlostavljanja, zajedno sa organizacijom Zemlja djece iz Tuzle. Ova konvencija je ratifikovana u BiH, ali osim nevladinog sektora, nije bilo značajnijih napora od strane institucija na bilo kom nivou da se ona približi javnosti i operacionalizuje.”

Ono što nedostaje danas djeci i mladima da bi se nosili sa ovim pojavama, koje su sastavni dio njihovog života, jesu pristupačni i djeci prilagođeni mehanizmi za zaštitu i oporavak, kaže ona. “Sama činjenica da BiH trenutno nema niti dječiju SOS liniju za pomoć koja je dostupna dvadeseti i četiri sata svaki dan, a što je standardna praksa u Evropi, govori da smo još uvijek na početku”.

Kao dobre primjere navodi web sajt „Sigurno dijete“, organizacije Emmaus, na kojem djeca i roditelji mogu naći korisne informacije upravo o ovom problemu i prijaviti neprimjerene sadržaje na koje nailaze. „Plavi telefon“ udruženja Nova Generacija iz Banjaluke, koji je zvanično SOS linija za pomoć djeci koja trpe nasilje u BiH, trenutno radi šest sati dnevno i to samo zbog velikog entuzijazma i upornosti koje udruženje ulaže u ovaj servis,  ne primajući finansijsku pomoć za njega ni od jednog nivoa vlasti u BiH, ističe Aleksandra.

Kada govorimo o zaštiti djece, minimum koji se djeci mora obezbijediti jeste pristupačna, besplatna mogućnost da anonimno prijave nasilje i dobiju adekvatan i stručan savjet šta da rade dalje kako bi se zaštitili, navodi ona.

“Opšti nivo tolerancije na nasilje koji imamo kod nas je takođe veliki problem kojem je jako teško stati u kraj, jer ni mediji, ni obrazovni sistem, a ni profesionalci i roditelji u dovoljnoj mjeri, ne njeguju i ne promovišu nenasilnu komunikaciju i rješavanje problema, dijalog i njegovanje prijateljskih odnosa, empatije, emocionalne i uopšte mentalne higijene”, zaključuje Aleksandra.