Pa faraonu čarobnjaci dođoše i upitaše: “Da li ćemo mi, ako budemo pobjednici, nagradu dobiti?”. “Dobit ćete nagradu” – odgovori im – “i bit ćete vi među onima meni bliskim!”
“O Hamane! Gradi mi toranj da bih se uspeo do puteva, puteva nebesa, i da bih se popeo do Boga Musaova, a ja ga zbilja smatram lašcem!”
(Kur’an)
Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.
(Meša Selimović)
Kroz prošlo-sedmičnu kolumnu sam nastojao ukazati na izuzetno pogubnu pojavu koja se – doslovno – uvukla u sve pore našega društva, a to je fenomen spletkarenja. Bili ste u prilici uvidjeti da posebno naglašen aspekt ove nečasne rabote jeste sustavno i organizirano spletkarenje putem se kojeg ostvaruju usko-interesni ciljevi. Mnogo implikacija (i zapitanosti) proizlazi iz tematiziranja ovoga fenomena.
Jedna od implikacija jeste svakako zapitanost na koji način se tako uspješno, beskrupulozno i hinjski realiziraju navedene „aktivnosti“? Odgovor je upravo putem – hinja. A suvremenim pojmovnim instrumentarijom iskazano, hinje možemo nazvati, između ostalog, stražno-higijeničarima, ilivamga, ulizicama…
Meša Selimović mi je jedan od omiljenih pisaca. Ne samo „domaćih“, nego generalno. Na mojoj ljestvici zauzima visoko mjesto, rame uz rame sa Kafkom, Dostojevskim, Hugom, Krležom… Iz dosadašnjih kolumni mogli ste zamijetiti moju senzibiliziranost ka filozofiji, koju rado koristim i za eksplikaciju teoloških doktrina, odnosno učenja Vjere. No, plurabilističko, i k tome suvremeno, tumačenje vjere u ovom dobu smutnje i konformizma neslućenih razmjera, podrazumijeva znanstveno-horizontalnu integraciju sa vjersko-vertikalnom, kako bi suvremeni čovjek bio u prilici da svoj doživljaj vjere prepoznava u znakovima svog vremena. Mešina sva djela su, za mene, epohalna, i teško bih mogao izdvojiti neko posebno; iako „Derviš i smrt“, kao i „Tvrđava“ nude poseban intepretativni repromaterijal u našem vremenu. U traganju za uvodnikom u kolumnu (kojeg u posljednje vrijeme koristim), pored Dovršncice Božije Riječi, u kontekstu teme koju razlažemo ove sedmice, Mešin opis ulizica je nezaobilazan.
Faraon, kao personifikacija, zla, despotizma, pokvarenosti, i ove sedmice se zaslužno našao na digitalnim hartijama mog bloga.
Da li ćemo mi, ako budemo pobjednici, nagradu dobiti?
Prve certificirane ulizice (u daljnjem tekstu kolumne: stražnjo-higijeničari) su verifikovane upravo od strane faraona iz Musaovog doba. Upit čarobnjaka: Da li ćemo mi, ako budemo pobjednici, nagradu dobiti? odražava istinsku filozofiju beskičmenjaka ljudskog roda. Naime, stražnjo-higijeničari su svjesni svojih (skromnih) dometa, i znaju da (uslijed nedovoljnog kapaciteta) nisu u prilici se zatroniti, ali su rezolutni da svoje usluge „čmaro-čišćenja“ debelo naplate… Kada je interes u pitanju, naročito financijski, lahko se pronađe „zajednička riječ“, jer Winston Churchill nije bio blentav kada je izrekao onu poznatu: „There are no eternal friends or eternal enemies, only eternal interests” (Ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, postoje samo naši stalni interesi).
Stražnjo-higijeničari su bića bez morala, moralnih skrupula. Prosto kazano, oni su hrpa biološke mase na čijoj duhovnoj, i moralnoj retrogradnosti bi “pozavidjeli” i najjednostavniji oblici ameba. Intelektualni dio ne bih posebno izdvajao, jer počesto smo u prilici da kod „intelektualaca“ pronalazimo izuzetnu razvijenost navedene pošasti. Dapače, dragi čitaoci, ova kategorija sve više “oblitava” moj kolumnistički, ali i svaki drugi habitus, jer mnogo vremena mi je bilo potrebno (priznajem!), kako bih shvatio razloge zašto jedna, mlada, obrazovana osoba, intelektualno potencijalna, nema svoje Ja, nema svoj stav… Došao sam do odgovora, koji glasi: dijalektički kalkulatizam.
Naprosto, takve osobe kalkuliraju sa postupcima, „važu“ da li se očitovati ili ne. Neki bi ovu pojavu nazvali suzdržanošću. Ali, na ovom svijetu, u suštini, nema suzdržanih. Što bi Bush rekao: „Ko nije s nama, protiv je nas.“ Moja radoznalost je, naprosto, nezasitita, pa sam istražio genezu navedene izreke. Ona je, u stvari, pravorijek iz Novog zavjeta, preciznije Evanđelja po Mateju (12:30): “Tko nije sa mnom, taj je protiv mene; tko sa mnom ne sabire, taj prosipa”. No, o dijalektičkom kalkulatizmu ćemo se vratiti, ako Bog da, kasnije, u nekoj od narednih kolumni. Samo ću kazati, kako je u filozofiji kalkulanta, do sržne kosti, ucijepljeno sjeme stražnjo-higijeničarstva, odnosno nekog interesa.
Dobro došli u svijet epigona
Dakle, svijet stražnjo-higijeničarstva je svijet epigona. Zbog sitnog, prolaznog, šićara, epigoni (alias stražnjo-higijeničari), skidajući svoje odjevne predmete u uredima svojih (aktualnih) “faraona”, na vješalo pored odjeće stavljaju i kičmu (ili nekoliko pršljena – ako ih je ostalo).
Ukoliko želimo dobro sebi, ali i istinski napredak svoje radne i društvene sredine (dvorišta) , važno je suprotstaviti se ovim pošastima. Nažalost, živimo u društvu u kojem postaje prihvatljivo i moralno proklizavanje i najvažnijih, moralnih, kategorija. Naprosto, zaslijepljeni raznim jeftinim klero-šundskim sadržajima, i zaokupljeni „osobnim zajaknim križom“, gubi se senzibilitet za istinom, pravdom, i moralnom neupitnošću. Kao što sam već u nekoliko tekstova akcentirao, šire društveno gibanje valja promatrati prije svega kroz krizu osobne religioznosti, ali i dezorijentiranosti uslijed krize istinske intelektualnosti, i naposljetku krize tradicionalnog (moralnoga) autoriteta.
I blagopočivajući Meša je pogodio “u sridu” kada je ulizice predstavio kao najopasnije i najštetnije po društvo. Ja bih na kraju konstatirao: njihova opasnost leži u tome što oni su zbilja ljudi vremena, svakog vremena i sustava. Jer onaj ko iz sebe iscijedi sav moralni nektar dobiven činom stvaranja, što očekivati osim da budu i ostanu – suncokreti, kamo god Sunce krene, oni će ga vjerno i slijepo pratiti. I kada bi nego drugo sunce zasijalo – lahko bi se re-pozicionirali.
Ne zaboravimo da je i Poslanik islama jednom izjavio da jedna od pet kategorija stanovnika Vatre će biti : „Slabić koji nema pameti da razmisli“, tj. beskičmenjak, plastelin-insan, odnosno simplificirano-manipulativna biološka masa.
Mnogi danas svoju egzistenciju traže po raznim “stažnjim praonicama” -kako zlobnici nazivaju domove za iznemogla lica- diljem Dojčlenda, ali bolje je i časno prati tuđe stražnjice rukama, nego ovdje “faraončićima” nuditi tu uslugu osobnim jezikom, ulizujući im se.
A o dvojnom moralu, kao paradigmi suvremenog doba ćemo u (narednu) sridu, ako Bog da…
Ovo-sedmičnu kolumnu ću privesti kraju u duhu proleterskih pokliča: Smrt stražnjo-higijenčarstvu – sloboda „tariguzu“ (toalet papiru)!
Haris Islamčević – www.harisislamcevic.ba
