Portret Dietricha Bonhoeffera, Westin Harvey
Ja vjerujem da Bog može i hoće da iz svega, pa i iz najvećeg zla, nastane dobro. Zato on treba ljude koji su spremni da se posve založe za ono što je najbolje. Ja vjerujem da nam Bog u svakoj nevolji daje toliko snage koliko nam je potrebno. Ali on nam je ne daje unaprijed da se ne bismo pouzdavali samo u sebe, nego samo u njega
Ovo pismo je Dietrich Bonhoeffer sastavio na prijelazu iz 1942. na 1943. godinu zamislivši ga kao Božićni dar malom broju prijatelja. Objavljuje ga Eberhard Bethge, prijatelj i zet, na početku zatvorskih pisama, većinom pisanih iz ćelije u zatvoru Berlin-Tegle (od 8. 10. 1943. do 8. listopada 1944.). Kasnije Bonheofferov put slijedi premještanje u logore Buchenwald-Schönborg-Flossenbürg u kojem je pogubljen pred kraj rata, 9. travnja 1945.
U životu svakog čovjeka deset godina predstavlja dugo razdoblje. Budući da je nepovratno, vrijeme je najdragocjenije dobro kojim raspolažemo. Stoga nas pri svakom pogledu unatrag uznemiruje misao na izgubljeno vrijeme. Izgubljeno bi bilo vrijeme u kojem nismo živjeli kao ljudi, u kojem nismo ništa iskusili, naučili, stvorili, uživali ili pretrpjeli. Izgubljeno vrijeme je neispunjeno, prazno vrijeme. Minule godine to sigurno nisu bile. Mnogo, neizmjerno smo izgubili, ali vrijeme nije bilo izgubljeno. Doduše, stečene spoznaje i iskustva, kojih čovjek naknadno postaje svjestan, samo su apstrakcija izvornoga, proživljenog života. Ali kao što je mogućnost zaboravljanja zacijelo milost tako i pamćenje, ponavljanje naučenih stvari pripada odgovornom životu. Na slijedećim stranicama htio bih pokušati razmotriti neke stvari koje su nam se u posljednje vrijeme nametnule kao zajedničko iskustvo i spoznaja. Nisu to ni osobni doživljaji, ni nešto sustavno obrađeno, ni rasprave, ni teorije, nego u neku ruku u krugu istomišljenika zajednički dobiveni rezultati s područja ljudskoga života, složeni jedan kraj drugoga. Oni pripadaju jedan drugome tek po konkretnom iskustvu. Nije to nešto novo, nešto što ne bi već davno bilo znano. No pruženo nam je da ga ponovno doživimo i spoznamo. O tim se stvarima ne može pisati a da svaka riječ ne prati osjećaj zahvalnosti za sve što smo sačuvali u tim godinama i za dokazano zajedništvo duha i života.
Bez tla pod nogama
Je li ikada u povijesti bilo ljudi koji su u svojoj sadašnjosti tako malo tla pod nogama imali kao mi – kojima su se sve alternative sadašnjosti, koje se nalaze na području mogućega, činile jednako neizdržive, protivne životu, besmislene – koji su izvan svih tih prisutnih alternativa tražili izvor svoje snage sasvim u prošlosti i u budućnosti – a koji su ipak, premda nisu postali fantasti, mogli s povjerenjem i mirno očekivati uspjeh svoje stvari kao mi? Ili još više: da li su odgovorni mislioci nekog pokoljenja pred nekim velikim povijesnim obratom nekad drugačije osjećali negoli mi danas upravo zato što je nastajalo nešto novo, što se nije pojavljivalo u alternativama sadašnjosti?
Tko će se održati
Velika maskerada Zloga uskovitlala je sve etičke pojmove. Zlo se pojavljuje u obliku svjetla, dobročinstva, povijesne nužnosti, društvene pravednosti. To jednostavno zbunjuje onoga koji dolazi iz našega tradicionalnoga etičkog pojmovnog svijeta, a za kršćanina koji živi po Bibliji to je upravo potvrda bezdane pokvarenosti Zloga.
Očito je da su zakazali «razumi». U najboljoj namjeri i s naivnim nepoznavanjem stvarnosti misle oni da mogu s nešto razuma ponovno učvrstiti rasklimanu gredu. Budući da im nedostaje sposobnost promatranja, oni žele svima dati pravo te postaju žrtve antagonističkih sila a da nisu ništa ispravili. Razočarani nad bezumnošću svijeta vide da su osuđeni na neplodnost, rezignirano se povlače na stranu ili padaju nezadrživo u ruke jačemu.
Potresniji je neuspjeh etičkog fanatizma. Fanatik misli da se čistoćom nekog načela može suprotstaviti moći Zloga. On poput bika nasrće na crveni rubac umjesto na onoga koji ga drži, iscrpi se i podliježe. On se zapliće u nebitno i pada pametnijem u zamku.
Samo se čovjek savjesti odupire nadmoći prisilnog stanja, koje zahtijeva odluku. No njega razdiru konflikti u kojima mora birati a da ga nitko ne savjetuje i ne podupire osim njegove vlastite savjesti. Budući da mu se zlo približava na svakom koraku pod maskom poštenja, njegova savjest postaje bojažljiva i nesigurna dok se konačno ne zadovolji time da umjesto dobre ima očuvanu savjest, dok, dakle, ne prevari svoju vlastitu savjest kako ne bi očajavao; čovjek, naime, kojemu je jedini oslonac vlastita savjest ne može nikad shvatiti da zla savjest može biti zdravija i čvršća negoli prevarena savjest.
Čini se da iz labirinta mogućih odluka vodi sigurni put dužnosti. Najsigurnije je prihvatiti ono što je zapovjeđeno, jer odgovornost za naredbu snosi naredbodavac, ne onaj koji je izvršava. No ako se ograničimo na dužnost, nikada nećemo biti toliko smioni da nešto učinimo na vlastitu odgovornost, a jedino tako možemo pogoditi zlo u središte i nadvladati ga. Čovjek dužnosti morat će konačno još i prema đavlu ispuniti svoju dužnost.
Tko da se održi? Samo onaj kome posljednje mjerilo nije njegov razum, njegovo načelo, njegova savjest, njegova sloboda, njegova krepost, nego koji je spreman sve to žrtvovati ako je u vjeri i na temelju svoje ovisnosti o Bogu pozvan na poslušno i odgovorno djelo; samo odgovorni čovjek, čiji život ne želi biti ništa drugo doli odgovor na Božje pitanje i poziv
Ali tko hoće da živi u svijetu u najizvornijoj slobodi svoga čovještva, tko nužno djelo više cijeni nego čistoću vlastite savjesti i dobra glasa, tko je spreman plodnom kompromisu žrtvovati neko neplodno načelo ili pak plodnom radikalizmu neku neplodnu mudrost osrednjosti, taj neka se čuva da ga njegova sloboda ne dovede do pada. On će pristati na zlo kako bi spriječio gore, i pri tome neće moći spoznati da bi upravo ono gore, koje on želi izbjeći, moglo biti bolje. Tu je izvor tragedijâ.
Bježeći ispred javnog razračunavanja neki nađu izvjesnu privatnu kreposnost. No oni moraju zatvoriti svoje oči i svoja usta pred nepravdom oko sebe. Oni se samo uz cijenu samoobrane mogu sačuvati od kaljanja odgovornim djelovanjem. Unatoč onomu što čine njihovi im propusti neće dati da dođu u dom mira. Oni će ili propasti u tom nemiru, ili postati najlicemjerniji od svih farizeja.
Tko da se održi? Samo onaj kome posljednje mjerilo nije njegov razum, njegovo načelo, njegova savjest, njegova sloboda, njegova krepost, nego koji je spreman sve to žrtvovati ako je u vjeri i na temelju svoje ovisnosti o Bogu pozvan na poslušno i odgovorno djelo; samo odgovorni čovjek, čiji život ne želi biti ništa drugo doli odgovor na Božje pitanje i poziv. Gdje su ti odgovorni?
Građanska odvažnost?
Što se zapravo krije iza tužbe na manjkavu građansku odvažnost? U ovim godinama mi smo susreli mnogo hrabrosti i požrtvovnosti, ali gotovo nigdje građanske odvažnosti, pa ni kod nas samih. Bila bi to prenaivna psihologija kad bismo taj manjak jednostavno sveli na osobni kukavičluk. Pozadina je sasvim drugačija. Mi Nijemci morali smo dugo kroz povijest učiti nužnost i snagu poslušnosti. U podređenju svih osobnih želja i misli našem zajedničkom zadatku vidjeli smo smisao i veličinu svoga života. Naši pogledi bili su usmjereni prema autoritetu, ne u ropskom strahu, nego u slobodnom povjerenju, koje je u zadatku gledalo poslanje a u poslanju poziv. To je dio opravdanog nepovjerenja prema vlastitom srcu, nepovjerenja iz kojega nastaje spremnost, da se radije slijedi zapovijed «odozgor» negoli vlastito nahođenje. Tko bi htio zanijekati da je Nijemac u poslušnosti, u zadatku, u razvoju uvijek ostvario krajnju hrabrost i požrtvovnost? A svoju slobodu čuvao je tako (ta gdje se u svijetu strastvenije govorilo o slobodi nego u Njemačkoj od Luthera pa do filozofije idealizma?) – što se kroz službu uzetu u cjelini nastojao osloboditi samovolje. Zvanje i sloboda bili su mu kao dvije strane iste stvari. Ali to ga je dovelo do krivog shvaćanja svijeta, on nije računao s tim da bi njegova spremnost na podvrgavanje, na životno zalaganje za određene zadatke mogla biti zloupotrebljena na zlo. Kad se to dogodilo, kad je vršenje zvanja došlo u pitanje, tada su se počeli klimati svi temeljni ćudoredni pojmovi Nijemaca. Pokazalo se da je Nijemcu nedostajala još jedna važna temeljna spoznaja: spoznaja nužnosti slobodnoga, odgovornog djela pa i protiv zvanja i zadatka. Na njezino mjesto stupila je s jedne strane neodgovorna beskrupuloznost a s druge strane samouništavajuća skrupuloznost, koja nije nikad vodila do djela. A građanska odvažnost može izrasti samo iz slobodne odgovornosti slobodnog čovjeka. Nijemci počinju tek danas otkrivati što znači slobodna odgovornost. Ona počiva na Bogu, koji zahtijeva slobodnu smionost vjere odgovornog čina i koji onome koji pri tome postane grešnikom daje oproštenje i utjehu.
O uspjehu
Nije doduše istina da uspjeh opravdava i zlo djelo i zla sredstva, no isto je tako nemoguće promatrati uspjeh kao nešto etički sasvim neutralno. Povijesni naime uspjeh stvara tlo na kojem je jedino moguće dalje živjeti, i pitanje je da li je etički odgovornije poput don Quijotea poći u borbu protiv nekoga novog vremena, ili, priznavši vlastiti poraz, u slobodnom pristanku na taj poraz konačno služiti novom vremenu. Uspjeh konačno sačinjava povijest, a iznad glava ljudi koji stvaraju povijest, voditelj povijesti uvijek iznova pretvara zlo u dobro. Tko nepovijesno, tj. neodgovorno misli, taj samo jaše na načelima. On je poput kratkoga spoja. On zapostavlja etičko značenje uspjeha i zato je dobro što smo jednom prisiljeni da se ozbiljno pozabavimo etičkim problemom uspjeha. Dokle god dobro doživljava uspjeh, možemo sebi priuštiti luksuz da uspjeh smatramo etički irelevantnim. Ako, međutim, zla sredstva počnu voditi k uspjehu, tada nastaje problem. Tada uviđamo da nije ispravno ni teorijsko kritiziranje ni pravdašenje promatrača, to jest neprihvaćanje činjenica, a ni pogodbenjaštvo, a to znači bezuvjetna kapitulacija pred uspjehom. Mi ne želimo i ne smijemo biti uvrijeđeni kritičari niti oportunisti, nego – ovisno o slučaju i trenutku, bez obzira da li smo pobjednici ili pobijeđeni, oni koji su odgovorni za tijek povijesti. Tko nikada ne dopusti da ga neki događaj oslobodi od odgovornosti za tijek povijesti, jer zna da je to Božja volja, taj će iznad neplodne kritike i isto tako neplodnog oportunizma naći plodan odnos prema povijesnim zbivanjima. Govor o herojskoj propasti pred neizbježivim porazom u biti je vrlo neherojski, jer se ne usuđuje gledati u budućnost. Zadnje odgovorno pitanje ne glasi kako da se herojski povučem iz neke afere, nego kako će dalje živjeti neko buduće pokoljenje. Samo iz toga povijesno odgovornog pitanja mogu nastati plodna, premda privremeno vrlo ponižavajuća rješenja. Ukratko, mnogo je lakše neku stvar izdržati načelno nego u konkretnoj odgovornosti. Mlado pokoljenje će uvijek imati najsigurniji osjećaj za to da li se djeluje samo iz načela ili pak iz žive odgovornosti, jer se radi o njezinoj vlastitoj budućnosti.
O gluposti
Glupost je opasniji neprijatelj nego zlo. Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti; zlo nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspadanja, jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati. U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar. Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tom je glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom. Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana; to je besmisleno i opasno.
Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno gipka intelekta koji su glupi, i ljudi veoma troma intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa zaprepaštenjem otkrivamo u nekim situacijama. Pri tom se manje dobiva dojam da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima. Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odijeljeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt negoli ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako izgleda da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem. Ona je posebni oblik djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika. Kad bolje promatramo stvar, opažamo da svaki jači razvoj izvanjske moći, bilo političke bilo religiozne naravi, udara glupošću velik broj ljudi. Čini se dapače da je to sociološko-psihološki zakon. Moć jednih ima potrebu za glupošću drugih. Pri tom se ne radi o tom da bi neke određene – dakle možda intelektualne – moći iznenada zakržljale i nestale, nego da pod prejakim dojmom razvoja moći čovjek gubi svoju nutarnju samostalnost te se – više ili manje nesvjesno – odriče vlastitog odnosa prema određenim situacijama.
To što je glupan često tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladale. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske upotrebe
To što je glupan često tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladale. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske upotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.
Stoga je sasvim jasno da se glupost ne može nadvladati poučavanjem, već jedino oslobađanjem. Pri tome se moramo pomiriti s time da je pravo nutarnje oslobođenje u najvećem broju slučajeva moguće tek onda kad se dogodi vanjsko oslobođenje; sve dotle morat ćemo odustati od svih pokušaja da uvjerimo glupaka. Zato se u takvim prilikama uzalud mučimo kako bismo saznali što zapravo «narod» misli, stoga je to pitanje tako suvišno za one koji odgovorno misle i rade. No, dakako, samo u danim prilikama. Biblija kaže da je strah Božji početak Mudrosti (Ps 111,10), a to znači da je nutarnje oslobođenje čovjeka za odgovorni život pred Bogom jedino stvarno nadvladavanje gluposti.
Uostalom, ove misli o gluposti ipak su donekle i utješne. One nam ne dopuštaju da većinu ljudi držimo u svim prilikama glupim. Doista će sve ovisiti o tome da li vlastodršci više uspjeha vide za sebe od gluposti ili od unutarnje samostalnosti i razboritosti ljudi.
Preziranje čovjeka?
Postoji jedna veoma velika opasnost: mi smo skloni preziranju ljudi. Znamo dobro da na to nemamo nikakva prava i da time zapadamo u najneplodniji odnos prema ljudima. Slijedeće misli mogu vas očuvati od te napasti: prezirući čovjeka padamo upravo u glavnu pogrešku naših protivnika. Onaj tko prezire nekog čovjeka neće moći od njega nešto stvoriti. Ništa od onoga što u drugome prezire nije ni nama sasvim strano. Kako često očekujemo od drugih više negoli smo sami spremni učiniti. Zašto smo do sada o čovjeku, o njegovim napastima i slabosti mislili tako netrijezno? Moramo naučiti da ljude promatramo manje prema njihovim činima i propustima, a više prema onome što trpe. Jedini plodni odnos prema ljudima – i to u prvom redu prema slabima – jest ljubav, tj. volja da s njima budemo u zajedništvu. Bog nije prezreo ljude, nego je radi njih postao čovjekom.
Imanentna pravednost
Najčudnijoj ali istovremeno i najneospornijoj spoznaji pripada činjenica da se zlo – često u roku koji nas iznenađuje svojom kratkoćom – pokazuje glupim i bez svrhe. Time se ne misli reći da nakon svakoga pojedinog zlog čina odmah slijedi kazna, ali je činjenica da načelno ukidanje Božjih zapovijedi u tobožnjem interesu zemaljskog samoodržanja ide na štetu upravo toga samoodržanja. Može se to naše iskustvo različito označiti. No čini se da je jedno posve sigurno: u ljudskom životu postoje zakoni jači od svega što se pokušava nad njih izdići. Stoga ne samo da je nepravedno nego je i nepametno ne poštivati te zakone. Zato nam je razumljivo zašto aristotelsko-tomistička etika smatra razboritost jednom od stožernih kreposti.
Razboritost i glupost nisu etički indiferentne, kako nas je to htjela učiti izvjesna nova protestantska etika. Razborit čovjek spoznaje u punini konkretnoga i u njemu sadržanim mogućnostima neprelazne granice koje su dane svakom djelovanju po neprolaznim zakonima ljudskoga zajedničkog života, te u toj spoznaji djeluje razborit čovjek dobro, odnosno dobar čovjek razborito. No sigurno je da ne postoji povijesno značajno djelovanje koje ne bi ipak jednom prešlo granicu tih zakona. Presudna je međutim razlika između slučajeva kad se takovo kršenje postavljenih granica shvaća kao njihovo načelno ukidanje, što je izdaja vlastite naravi, te slučaja kad kod toga kršenja ostajemo svjesni neizbježive krivnje, tako da je to kršenje opravdano samo onda kad imamo u vidu skoro uspostavljanje i poštivanje zakona i granice. Ne mora to biti nikakvo pretvaranje kad ciljem političkog djelovanja smatramo uspostavljanje prava a ne tek golo samoodržanje. U svijetu je to jednostavno tako da temeljno poštivanje osnovnih zakona i prava života istovremeno najviše služi samoodržanju te ti zakoni dopuštaju tek privremeno, jednokratno, u pojedinom slučaju nužno kršenje. Oni, međutim, prije ili kasnije – i to neodoljivom snagom – ubijaju onoga koji od potrebe stvara neko načelo te tako pokraj njih uspostavlja svoj vlastiti zakon. Imanentna pravda povijesti nagrađuje i kažnjava djelo, vječna pravda Božja ispituje i sudi srca.
Neki stavci vjere o Božjem upravljanju poviješću
Ja vjerujem da Bog može i hoće da iz svega, pa i iz najvećeg zla, nastane dobro. Zato on treba ljude koji su spremni da se posve založe za ono što je najbolje. Ja vjerujem da nam Bog u svakoj nevolji daje toliko snage koliko nam je potrebno. Ali on nam je ne daje unaprijed da se ne bismo pouzdavali samo u sebe, nego samo u njega. U takvoj bi vjeri svaki strah pred budućnošću morao biti svladan. Ja vjerujem da ni naše pogreške ni naše zablude nisu uzaludne te da Bogu nije ništa teže s njima izići nakraj negoli s našim tobožnjim dobrim djelima. Ja vjerujem da Bog nije nikakav bezvremenski usud: on čeka i odgovara na iskrene molitve i odgovorna djela.
Povjerenje
Jedva da je tko ostao pošteđen od iskustva izdaje. Lik Jude, koji nam je ranije bio tako neshvatljiv, danas nam više nije tako stran. Zrak koji udišemo tako je zagađen nepovjerenjem da zbog toga gotovo propadamo. No tamo gdje smo probili zid nepovjerenja mogli smo iskusiti neko dosad neslućeno povjerenje. Tamo gdje se povjeravamo i svoj život stavljamo drugome u ruke naučili smo se na bezgranično povjerenje usprkos svim mnogoznačnostima u kojima se nalazi naš život i naše djelovanje. Tako znamo da se samo u takvom povjerenju koje ostaje uvijek neka smionost, ali radosno prihvaćena smionost, zaista može živjeti i raditi. Znamo da treba što je moguće više odbaciti sijanje i potpomaganje nepovjerenja te, gdje god je to moguće, jačati i poticati povjerenje. Povjerenje će nam uvijek ostati jedan od najvećih, najrjeđih i najomiljenijih darova ljudskog zajedničkog života. No ono će uvijek nastajati samo na tamnoj pozadini nužnog nepovjerenja. Naučili smo da se prostaku ni za što ne dajemo, ali se čovjeku dostojnom povjerenja posve predajemo u ruke.
Osjećaj za kvalitetu
Ako ne imadnemo odvažnosti da ponovno uspostavimo pravi osjećaj za ljudsko odstojanje i da se za to osobno borimo, propast ćemo u anarhiji ljudskih vrijednosti. Bit bezobrazluka leži u nepoštivanju ljudskog odstojanja. On je oznaka prostaka, kao što je unutarnja nesigurnost, cjenkanje i natjecanje oko naklonosti bezobraznog čovjeka sudjelovanje u bezobrazluku s prostakom, put do vlastitog prostaštva. Kad više ne znamo što smo sebi i drugima dužni, gdje se gase osjećaji za ljudsku kvalitetu i snagu koji su potrebni da se održi odstojanje, tada pred vratima stoji kaos. Gdje za volju materijalne udobnosti trpimo da nam prostaštvo preblizu pristupi, tamo smo se već predali, tamo smo pustili da val kaosa probije nasip na mjestu na kojem smo bili postavljeni i postali smo krivi za cjelinu.
Možda će u drugim vremenima kršćanstvo morati svjedočiti o jednakosti ljudi, no ono se danas mora strastveno zauzeti za poštivanje ljudskih odstojanja i ljudske kvalitete. Pri tom se mora odlučno računati s krivim tumačenjem, kao da se radi o vlastitoj stvari, s jeftinim sumnjičenjem za nedruštveno držanje. To prostaci neprestano predbacuju redu. Tko je tu mek i nesiguran, taj ne shvaća o čemu se radi, možda čak njega i s pravom pogađaju predbacivanja. U svim društvenim slojevima dolazi do procesa nastajanja prostaštva, no istovremeno se rađa novo plemenito držanje, koje povezuje jedan krug ljudi iz svih dosadašnjih društvenih slojeva.
Plemenit čovjek nastaje i postaje kroz žrtvu i odvažnost, kroz jasno razlikovanje onoga što dugujemo sebi, a što drugima, kroz prihvaćanje nužnog poštovanja koje nekome pripada te kroz isto tako nužno poštovanje prema ljestvici vrednotâ. Riječ je dakle o ponovnom nalaženju rasutih doživljaja kvalitete, o redu na temelju kvalitete. Kvaliteta je najjači neprijatelj svakog pomasovljivanja. Gledajući s društvenog stajališta to znači odustajanje od lova za položajima, kidanje sa svakim kultom zvijezda, slobodan i nepristran pogled, osobito što se tiče izbora užeg kruga prijatelja, radost u skrovitu životu te odvažnost za javni život. S obzirom na kulturu doživljaj kvalitete znači povratak od novina i radija knjizi, od žurbe miru i tišini, od rastresenosti sabranosti, od senzacije razmišljanju, od artizma k umjetnosti, od snobizma k skromnosti, od neumjerenosti k umjerenosti. Kvalitete su suparničke, kvalitete se međusobno upotpunjuju.
Samilost
Moramo računati s time da većina ljudi postaje razborita tek preko iskustva na vlastitom tijelu. Prvo, to može protumačiti začuđujuću nesposobnost većine ljudi za bilo koju vrstu preventivnog djelovanja – mi, naime, uvijek vjerujemo da ćemo zaobići opasnost dok to napokon ne bude prekasno; drugo, to objašnjava našu bezosjećajnost prema tuđem trpljenju; samilost se rađa s porastom straha pred prijetnjom bliske opasnosti. Možemo donekle i etički i psihološki opravdati takvo držanje. Prvo: time ne želimo zakočiti sudbinu; za unutarnjim poticanjima i energijama posežemo tek onda kad je nastupio ozbiljan slučaj; nismo odgovorni za svaku nepravdu i trpljenje u svijetu i ne želimo se postaviti za suca svijeta. Drugo: manjak mašte, osjećajnosti, nutarnje spremnosti, nadoknađuje se čvrstom smirenošću, neometanom radnom snagom i velikom sposobnošću za trpljenje. Dakako ako gledamo s kršćanskog stajališta, ne mogu sva ta opravdanja odvratiti od pomisli da je na tom području presudan manjak širine srca. Krist je izbjegavao trpljenje sve dok nije došao njegov čas; ali tada mu je pošao slobodno u susret, prihvatio ga i nadvladao. Krist je – kako kaže Pismo – iskusio na svojem tijelu sva trpljenja svih ljudi kao vlastito trpljenje, on je to trpljenje preuzeo slobodno. A to je neshvatljiva i duboka misao.
Mi nismo Krist, ali, ako želimo biti kršćani, tada trebamo velikodušnošću Kristova srca sudjelovati u odgovornom djelu, prihvatiti slobodno dani nam trenutak i izložiti se opasnosti, i to s pravom samilošću, koja ne izvire iz straha nego iz osloboditeljske i otkupiteljske ljubavi Kristove prema svima koji trpe. Besposleno čekanje i dugo promatranje nisu kršćanski stavovi
Sigurno je da mi nismo Krist i da nismo pozvani da vlastitim djelom i vlastitim trpljenjem otkupimo svijet; mi ne moramo na sebe tovariti nemoguće i mrcvariti se onim što ne možemo nositi, jer mi nismo gospodari nego sredstva u ruci Gospodara povijesti, mi smo sposobni podijeliti trpljenje drugih ljudi tek u ograničenoj mjeri. Mi nismo Krist, ali, ako želimo biti kršćani, tada trebamo velikodušnošću Kristova srca sudjelovati u odgovornom djelu, prihvatiti slobodno dani nam trenutak i izložiti se opasnosti, i to s pravom samilošću, koja ne izvire iz straha nego iz osloboditeljske i otkupiteljske ljubavi Kristove prema svima koji trpe. Besposleno čekanje i dugo promatranje nisu kršćanski stavovi. Kršćanina ne pozivaju na djelo i sućut tek iskustva stečena na vlastitom tijelu, nego iskustva na tijelu braće zbog kojih je Krist trpio.
O trpljenju
Beskonačno je mnogo lakše trpjeti slušajući neku ljudsku zapovijed, negoli u slobodi najosobnijega odgovornog djela. Beskonačno je mnogo lakše trpjeti u zajednici, negoli u samoći. Beskonačno je mnogo lakše trpjeti javno i časno, negoli po strani i u sramoti, Beskonačno je mnogo lakše trpjeti u zalaganju tjelesnog života, negoli u duhu. Krist je trpio u slobodi, u osami, po strani i u sramoti, u tijelu i duhu, i od tada trpe mnogi kršćani s njime.
Sadašnjost i budućnost
Dosad nam se činilo da neotuđivim pravima ljudskog života pripada mogućnost planiranja zvanja i osobnog života. S tim je svršeno. Prilike su nas prisilile da se moramo odreći »brige za slijedeći dan« (Mt 6,34). No nije svejedno da li se to zbiva iz slobodnog stava vjere, kako to shvaća Govor na gori, ili kao prisilno svakodnevno kulučenje. Prisilno odricanje da se planira budućnost za većinu ljudi znači neodgovornu lakomislenost ili rezigniranu predaju trenutka. Čeznutljivo sanja o nekoj boljoj budućnosti i pokušava zbog toga zaboraviti sadašnjost. Oba su stava za nas jednako neprihvatljiva. Nama preostaje samo vrlo uski i katkad jedva vidljivi put: prihvatiti svaki dan kao da je posljednji a ipak u vjeri i odgovornosti tako živjeti kao da postoji još neka velika budućnost. »Treba još kupovati kuće, polja i vinograde u toj zemlji« (Jr 32,l5). Jeremija mora u paradoksalnom protuslovlju sa svojim proročanstvima o propasti, neposredno pred razorenje svetog grada, na očigled potpunog nestanka budućnosti naviještati Božji znak i zalog nove velike budućnosti. Misliti i raditi za slijedeće pokoljenje i pri tome biti spreman svaki dan proživjeti bez straha i brige – to je stav koji nam je praktično prisilno natovaren. Nije to tako, ali moramo hrabro izdržati.
Optimizam
Pametnije je biti pesimist: na taj način izbjegavamo razočaranja i pred ljudima se ne izvrgavamo ruglu. Tako je optimizam zabranjen razboritima. U svojoj biti optimizam nije nikakav nazor o sadašnjoj situaciji. On je životna snaga, snaga da se nadamo tamo gdje se drugi predaju sudbini, snaga da kročimo upravo i onda kad se čini da sve ide po zlu, snaga da podnosimo udarce, snaga koja nikad ne prepušta budućnost protivniku, nego je uvijek na sebe preuzima. Sigurno je da postoji i glupi, kukavički optimizam, koji mora biti zaboravljen. No optimizam kao otvorenost prema budućnosti ne smije nitko prezirati, pa ni onda kad se on stotinu puta vara; on je životno zdravlje koje bolesnik ne smije zaraziti. Neki nas ljudi smatraju neozbiljnima, neki nas kršćani drže nepobožnima ako se nadamo nekoj boljoj zemaljskoj budućnosti i na nju se pripravljamo. Oni vjeruju u kaos, nered, u katastrofu kao smisao sadašnjeg događaja. Izvlačeći se od odgovornosti za daljnji život, za novu izgradnju, za sljedeća pokoljenja, oni nalaze utočište u rezignaciji i pobožnom bježanju. Možda će sudnji dan biti sutra. Tada ćemo rado obustaviti rad za bolju budućnost ali prije toga ne.
Ugroženost i smrt
Posljednjih godina misao na smrt postala nam je sve bliskija. Začuđuje nas mir kojim primamo vijest o smrti naših vršnjaka. Ne možemo više tako mrziti smrt. U njezinim crtama otkrili smo nešto dobrote i gotovo smo se pomirili s njom. Dakako, u biti osjećamo da joj već pripadamo i da je svaki novi dan jedno čudo. Bez sumnje, ne bi bilo ispravno reći da mi rado umiremo, iako nikome nije poznat onaj umor kojemu se ipak nikad ne smijemo predati. Mi smo još suviše znatiželjni, ili, nešto ozbiljnije rečeno: rado bismo htjeli, kad bismo mogli, vidjeti još nešto smisla u tom našem pregaženom životu. I budući da nam smrt nije više nešto herojsko, život nam je odviše velik i skup. Još više odbacujemo od sebe pomisao da u opasnosti gledamo smisao života. Nismo za to dovoljno očajni i previše znamo za blagodati života. Predobro poznajemo i strepnju za život i sve druge razorne učinke neprestane ugroženosti. Još ljubimo život, ali vjerujem da nas smrt ne može više jako iznenaditi. Nakon ratnih iskustava jedva se usuđujemo priznati svoju želju da nas smrt ne pogodi slučajno, silovito, daleko od bitnoga, nego u punini života i u cjelovitom zalaganju. No dragovoljno prihvaćanje smrti ne mogu ostvariti vanjske prilike, već mi sami.
Jesmo li još potrebni?
Bili smo nijemi svjedoci zlodjelâ, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudima i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici. Jesmo li dakle još potrebni? Nećemo trebati ni genije ni cinike, ni preziratelje ljudi, ni rafinirane takmičare, nego priproste, jednostavne, prave ljude. Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno bespoštedna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti?
Iz knjige Dietricha Bonhoeffera Otpor i predanje, prev. Tomislav Ivančić, KS, Zagreb, 21993., 11-24.
Polis.ba
