“… i tako, Bosna sama sebe otrovnim zubom ujeda. Pa neka joj je na zdravlje još koja stotina godina krvi i fukarluka! Rob je kriv za ropstvo jer nije odabrao rizik kojim se gospodarenje plaća. Ah, begovi! Njihov ponos je samo tvrdoglavost pirimitive koja od svijesti o svojoj odgovornosti bježi u bezumlja sebičnosti. Aaj, kako će nas Evropa mljeti i kuhati! Potomstvu će na uši krv prskati od napora da se što prije prilagodi neumitnoj sili. A sve je moglo brže i bezbolnije proći da nije strašne sebičnosti.”
“a vidio je, shvatio je… Ona ista muka složena od žala i srdžbe što mu se kupila od Save naovamo i trovala mu možđane, potvrdi se i ovdje svakom pojedinošću zlehude postojbine i navali mu još teži kamen mučnine u želudac. Slušao ih je i mislio – kakva razlika između onih litavskih, pruskih, praških i bečkih vedrina i jednostavnosti u sobi, za stolom, ili u predvorjima, i ove ojađene obamrle gomilice koja blehne u njega kao u čudo, blehne kao kurban spreman za klanje. A u očima, na čelima, u tijelima – zdravlja i bistrine da se prekroje tri evropske carevine… samo sve zapretano, zatrpano, ubijeno čamom i masnim kiselim vazduhom i vonjom.”
“Ali, čovjek, sam, sitna je zvjerčica što se koprca oko teških čizama koje sudbinu kroje. Povremen ponos sobom je zabluda pijanog miša o lavovskoj ulozi svojoj. Trajna i vječita je samo istina o potpunoj nemoći žitelja pred gluhom i nadmenom silom što se ukopala u zakone vremena, prostora, nastanka i opstanka. Ona ne pita želiš li se roditi, ni namjeravaš li umrijeti. Čovjek je samo svirepe igre posljedica kažnjena sviješću o svom položaju.”
“Od prelaska Save kupe se u njemu nekakav žal i jed. Zapušteni zirati, razriveni krovovi, isprovaljivane ograde, sela i kasabe bez glasa, svijet dronjav, šutljiv, nepovjerljiv, malo ko radi, sve se zbjeglo u stare, od vremena ogubavjele kuće, šuti i zuri napolje, čeka nešta, kameni se, kao da je svu Bosnu pritisnuo neizmjeran čemer nekakvog posljednjeg nepopravljivog gubitka, pa sva, i tlem i nebom i oranicom i kućom i umornim okom govečeta i mraznim licem šutljivog žitelja, dotrajava posljednje dane gaseći se prije mraka i umirući prije smrti. Ti teški tmasti utisci od prelaska na desnu Savinu obalu, pa do ovog žalosnog pogleda na avliju na kojoj je odrastao, zagomilaše se u bol, u očajanje koje je moglo odušiti samo plačom ili urlavom psovkom. Zamalo ne dreknu iz sedla –
Pa gdje ste, verdammtes Volk?
je li radni dan ili nije?
ko vam je dopustio da se izležavate?
ustaaaj, stoko, loss!
Golem zeljov izvuče se ispod hambara, osmotri, pođe režeći, a jahač mirno sjaha. Kad zvijer stade da nasrće, bjelasajući zubima, gost ga olovnim vrškom kamdžije pucnu između ušiju. Zvijer skiknu i pobježe u hambar. Gost pljunu za njim. Nekad je predak ove lijenčine skakao medvjedu na prsa.”
Roman Nevakat
Buka
