Der Spiegel: Savremeno ropstvo u Njemačkoj

Prije nego je Biser Rusev (36) napustio Bugarsku i krenuo u potragu za “njemačkim snom”, živio je u selu Vetovo, gdje je čuvao koze i bio relativno zadovoljan svojim životom.

Za sebe kaže da je bio dobar u svom poslu, nikada nije izgubio nijednu kozu. Vlasnici koza su bili prezadovoljni njegovim radom. Plaćali su ga rakijom, krompirom i hljebom, jer je rijetko ko dobijao platu u novcu. Ipak, Rusevu nikada nije palo na pamet da napusti svoje selo. U Vetovu je bio siguran, nikada nije zaključavao vrata svoje kuće.

Međutim, onda se 2007. godine Bugarska pridružila EU i seljani iz Vetova su masovno krenuli na Zapad, prvenstveno u Njemačku. Kada bi se vraćali u posjetu selu, svi su vozili dobre automobile, renovirali kuće, kupovali zemlju i nosili zlato na sebi: “Imali su dosta zlata, vidjelo se da tamo dobro žive”. I tako je Rusev počeo da se interesuje o toj dalekoj zemlji, mjestu za koje je mislio da novac raste na drveću, bar ako je bilo vjerovati njegovim seljanima iz Vetova. Tako se Rusev u ljeto 2011. godine obreo u Njemačkoj.

Danas, godinu i po kasnije, Rusev leži u krevetu, smještenom u hostelu za beskućnike, u blizini Ostparka, u Frankfurtu, ne vjerujući kakva ga je sudbina zadesila. Tijelo mu je mršavo, oko očiju ima tamne kolutove, a obrazi su mu upali. Ovo je novi život čuvara koza iz Vetova; soba od osam metara kvadratnih, gdje plafon otpada, a zidovi godinama nisu okrečeni.

Iz njegovog stomaka izlazi plastična cijev, kateter, bez kojeg danas ne može da živi. “Više ne sanjam o njemačkom zlatu”, kaže iskreno Rusev i dodaje: “Sad mi je samo bitno da se riješim ove cijevi”.

Pored cijevi, on nosi i pelene za odrasle. A sve je počelo u januaru kada je doživio nesreću na radnom mjestu i tom prilikom mu je pokidan mokraćni kanal. Do tada je radio u jednoj hemijskoj fabrici u Frankfurtu, ali problem je što nije imao zdravstveno osiguranje. Sedmicama se nije znalo ko treba da plati operaciju na koju je Rusev hitno trebao, ali nije otišao, i na kraju je došlo do komplikacije koja mu danas otežava život.

Štaviše, kompanija u kojoj je Rusev radio čak nije ni prijavila nesreću.

Problem je nastao zbog njegovog statusa koji je imao u Njemačkoj, a vodio se kao “pseudo samozaposleni”. Zapravo, on je jedan od desetine hiljada radnika koji su formalno registrovali kao vlasnici malih preduzeća, kako bi dobili pravo na rad, ali su u stvarnosti, savremeni robovi. On se sada nalazi u bezizlaznoj situaciji, ne može se vratiti nazad, a više ne može ni raditi, jer nije sposoban za rad. On se, zapravo, nalazi u tzv. sivoj zoni, jer zakoni koji upravljaju migrantskim radnicima jednostavno nemaju odredbe za ljude poput Ruseva.

“Nisam ni sanjao da će sve ovako završiti”, kaže on, dodajući da ne želi da zvuči nezahvalno, jer ipak postoje ljudi koji su mu pomogli. Ipak, on ne želi da odustane od snova i nade, zbog kojih je i napustio Vetovo. Prije dolaska, o Njemačkoj je znao samo ono što je vidio na bugarskoj televiziji, gdje je vidio prosperitet i bio uvjeren da ga čeka bolji život.

Jedino što sada zna jeste da mora da sačeka da njegov status bude riješen ili da se dovoljno oporavi da se može vratiti u svoje selo odakle i danas seljani odlaze u Njemačku, u nadi za boljim životom, baš kao što se i Rusev nekada nadao.

Buka