Demokracija i unutrašnji uzroci krize

Midhat Hajdarević 2015-03-25

Autor razmatra demokraciju kao prijepornu društvenu pojavu, a globalnu krizu iz 2008., ne samo kao puki ekonomski problem, nego prvorazredno kao problem sociokulturnoga stanja i nacionalne sigurnosti svake zemlje. Unutrašnji i vanjski uzroci, u pojedinim zemljama, izazvali su prvu globalnu krizu 21. stoljeća. Unutrašnji uzroci aktualne globalne krize slični su ili istovjetni u većini zemalja zahvaćenim globalnom krizom. To su, ponajviše, kriza (raz)umijevanja, profesionalna nesposobnost, manjak demokracije, tajno vladanje, politička i ina demagogija, pogrešna ekonomska politika, dominantno komuniciranje i kriza vođenja, manjak moralnih subjekata i moralnih objekata, kultura rasipanja, ignoriranje društvenih subjekata-aktera, manjak sveukupne socijalne sinergije, nered. Autor u zaključnoj misli razmatra i prevladavanje globalne krize koje je, prije svega, pitanje kritičke recepcije univerzalnih i kozmopolitskih vrijednosti, kao što su: moral, demokracija, vladavina prava, socijalna pravda, globalna pravda, odgovorna sloboda, stručna sposobnost, nadzor, socijalna sigurnost, holistička ekološka kultura, prospektivna odgovornost.

(Fahrudin Novalić – behar.hr)

Financijske krize postaju sve češće i žešće, a svjetsko gospodarstvo sve turbulentnije. Kreditna je kriza, posebice početkom ovoga tisućljeća , pridonijela takvoj turbulenciji. George Cooper[1] tu je pojavu slikovito nazvao „mamurluk uzrokovan pretjerivanjem sa kreditima povezanim s poletom tržišta kapitala kasnih 1990-tih godina.“ (Cooper, 2009:13). Slijedio je i stambeni polet koji se „pretvorio u neizbježno kreditno škripanje.“ (Cooper, 2009:13). Financijska su tržišta izgubila učinkovitost, postala nestabilna i krizna zbog nekritičkoga povjerenja u moć „nevidljive ruke“ tržišta koje je zavelo svjetsku financijsku industriju da zanemari svoju osnovnu zadaću – čuvanje stabilnosti financijskoga sustava.

U svim zemljama zahvaćenim globalnom krizom, zapostavlja(lo) se krizno komuniciranje i upravljanje, te proaktivna ekonomska politika, a dugoročni je razvoj podređivan brzoj zaradi i bogaćenju. Aktualna je globalna kriza snažno razotkrila pohlepu, neznanje, konformizam, rizik, prospektivnu neodgovornost, tajno vladanje, manjak demokracije.

Demokracija, danas najčešće zastupan oblik legitimne vladavine, ispunjena je manipulacijom i opsjenom. Zato je bila, jest i bit će prijeporna društvena pojava. Pojam demokracije u suvremenim je raspravama djelomično izgubio preciznu određenost. Makijavelističko političko geslo ‘korist i vladavina’, utemeljeno na odvojenosti politike od etike, zajednički je motiv političkoga djelovanja velike većine današnjih političkih poredaka. Moćna i superiorna vladajuća politička klasa, privatizirajući politiku i demokraciju, zahvaljujući i postvarenim, te frustriranim građanima, stvorila je od njih raspršenu nevidljivu i inferiornu javnost. Mnogi politički poreci, koji nisu uvijek i u svemu dosljedno demokratski, nastoje legitimirati vlastito postojanje lažnim pozivanjem na demokraciju. To se odnosi kako na zapadnu demokraciju, njezinu političku desnicu, politički centar i političku ljevicu; tako i na nove demokracije u tranzicijskim zemljama, autoritarne režime, različite diktature u tzv. zemljama u razvoju.

U mnogim od njih postojeći oblici demokracije nedosljedno se ostvaruju ili su tek u povoju.

Priroda svake političke zajednice, u uvjetima pluralnosti i međuovisnosti, danas se ne može razumjeti samo unutar granica nacionalne države. Politički je realizam neodrživ, ako je determiniran samo nacionalnim pogledom. Alternativa je takvom političkom realizmu, prema Ulrichu Becku, kozmopolitski realizam[2], koji odgovara na dva osnovna pitanja. Prvo, kako i kojim strategijama akteri svjetskoga gospodarstva nameću svoje zakone djelovanja? Drugo, kako države mogu ponovno osvojiti neki oblik državnopolitičke meta-vlasti u odnosu na aktere svjetske politike i tako međunarodnom političkom kapitalu nametnuti kozmopolitski režim koji sadrži političku slobodu, globalnu pravdu, socijalnu sigurnost i trajnu ekološku odgovornost (Beck, 2004:10). Zato Beck smatra da se nacionalni interesi trebaju braniti na nacionalnoj razini – maksimom kozmopolitske realne politike, koja glasi: „Naša je politika to nacionalnija i uspješnija što je više kozmopolitska.“ (Beck, 2004:14).

Što je i kako funkcionira kozmopolitska demokracija?

David Held upotrebljava termin kozmopolitska demokracija koja „izražava potrebu da se produbi demokratija unutar država i da se prošire oblici demokratske odgovornosti izvan granica država.“ (Held, 1997:8). Prema Heldu, kozmopolitska demokracija uspostavlja koherentan pravni poredak i omogućava da građanin u sebi pomiri obveze poštovanja nacionalnog zakonodavstva i međunarodno priznatih normi. Pritom demokratsko javno pravo unutar država mora biti „podržano međunarodnom strukturom takvog prava – ‘kozmopolitskim demokratskim pravom’.“[3] (Held, 1997:264). To još uvijek ne znači da je demokracija neprijeporna pojava. Čovjek je ‘nepoznanica’ (Ernst Bloch), a suvremeni svijet nije, u svemu i uvijek, spoznatljiv, predvidljiv, te istinski demokratski. Naprotiv, Anthony Giddens misli da je „novi kapitalizam, koji pokreću globalizacijske sile, tajna. Ne znamo u potpunosti kako on djeluje.“ (u: Capra, 2004:131).

Prema Franku Furediju, na djelu je rastuće carstvo nepoznatog. „Premda iskustvo i znanje pružaju uvide o vjerojatnim razvojima i ishodima, budućnost uvijek sadrži elemente nepoznatog.“ (Furedi, 2009:105). A nepoznato nam treba biti ozbiljan izazov za spoznaju, primjerice prijetnje, koje su opasne upravo zato što su nepoznate. Zygmunt Bauman smatra da su upravo one prijetnje mnogo veće i strašnije „koje su nemoguće ili koje je iznimno teško predvidjeti, nepredviđene i po svoj prilicinepredvidljive.“ (u: Furedi, 2009:105).[4] Pogrešnim odlukama o korporacijskom i hipotekarnom kreditiranju, uopće odlukama o prošloj i sadašnjoj pogrešnoj ekonomskoj i inoj politici, poput odluka o upotrebi atomske energije, genetske tehnologije, ljudske genetike, nanotehnologije, kompjutorske tehnologije, oslobađamo nepredvidljive, nezaustavljive, pa čak i nespoznatljive posljedice. One ugrožavaju političku slobodu, socijalnu pravdu, socijalnu sigurnost, demokratsko odlučivanje na nacionalnoj i globalnoj razini, prospektivnu odgovornost, čime ugrožavaju i život na zemlji. Eskapizam[5] je sastavni dio takvih odluka koje se prepoznaju i u uzrocima aktualne globalne krize.

Eskapizam političke kulture

Paradigme izopačene – politike, vlasti, moći, demokracije, postale su velik biznis i obmana građana. Prepoznaju se i u tajnom vladanju – entropiji vladanja kao mjeri za dezorganizaciju i krizu na nacionalnoj i globalnoj razini. Prema Colinu Crouchu, „demokracija nije napredovala po kružnici nego po paraboli.“ (Crouch, 2007:11). To znači da se dva puta našla na istoj visini – prvi puta na uzlaznom, a drugi puta na silaznom kraku parabole. Stvari su krenule loše u svim zemljama u kojima su vlade bile upletene u kriminal i korupciju. Otvoreno i prikriveno nasilje kriminalne kulture zavladalo je posvuda.

„Bitni su“, primjećuje Capra, „zakonodavci koji silom nameću zakone, suci i političari koji su na platnoj listi kriminalnih organizacija i koji se ponekad cinično nazivaju ‘sigurnosnim aparatom’ organiziranoga kriminala.“ (Capra, 2004:140).

Akteri kriminalne kulture postali su i implicitni teroristi i neodarvinisti, čija su gesla – prisili, podčini, pobijedi, dominiraj, prisvoji, osvoji; budi koristoljubiv, slavan. Neodarvinisti su, unekoliko, iskrivili teoriju evolucije Charlesa Darwina, pa je ljudski život, prema njima, slučajan, besmislen i usamljen. O tome Lynne McTaggart kaže:

„Ako nisi najbolji nećeš preživjeti. Jedi druge ili ćeš biti pojeden… U životu nisu ključni dijeljenje i međuzavisnost… Važno je pobjeđivati, biti prvi. Uspiješ li preživjeti, na samom si vrhu evolucijskog drveta.“ (McTaggart, 2005:16).

Vladajuće nacionalne i nadnacionalne elite, žive postdemokraciju[6] i transpolitiku[7], isključuju opće dobro i demokratsku autonomiju nacionalne razine odlučivanja – legitimiraju „demokraciju (i politiku, op. a.) bez naroda“ (Maurice Duverger). One se, ponajviše, mogu prepoznati u kriminalnim, nacionalnim i globalnim mrežama – politokracije, plutokracije, meritokracije, klikokracije[8], nepotizma. Colin Crouch zadovoljavanje minimalnim zahtjevima liberalne demokracije, te odlučivanje političkih i poslovnih elita na nadnacionalnoj razini, koje slabi nacionalnu razinu odlučivanja, naziva postdemokracijom (Crouch, 2007). Bjekstvo društvenih subjekata od rješavanja takva stanja, nemoć i mirenje s njim, slika su društava masovnog ravnodušja i „…dekadentnih društava kojima dominiraju umorni i apatični eskapisti i infatilni nasilnici – teroristi.“ (Starčević, 2009:156). To je jedna od točka u kojoj se prepoznaje prožimanje vanjskih[9] i unutrašnjih uzroka globalne krize iz 2008. godine.

Što je s eskapizmom u većini tranzicijskih zemalja, uključjući Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku?

Većina vlada tranzicijskih zemalja, još uvijek, nema dalekosežan, cjelovit i učinkovit, koncept prevladavanja aktualne globalne krize, koja „malo pomalo uništava naš (njihov, op. a.) imunitet i obrambenu sposobnost.“ (Baudrillard, 2003:80-81). Sve vlade tranzicijskih zemalja, više od tri godine, nakon pojave globalne krize, sporo uče a brzo zaboravljaju. Nerazumno se ponašaju, rekli bi, prema onoj narodnoj – „Selo gori, a baba se češlja“. Umjesto da su s prvim pokazateljima krize mobilizirale sve kompetentne društvene snage s nakanom njezina odlučnoga prevladavanja, najodgovorniji pojedinci, primjerice u hrvatskoj vladi, uvjeravali su hrvatske građane da krize u Hrvatskoj nema, te da stanje nije alarmantno kao u nekim zemalja na Zapadu. Naprotiv, govorili su kako će nam nerazvijenost omogućiti lakše prevladavanje krize, da su njezini uzroci samo vanjski, a ne i unutrašnji.

Pojavljujući se u pojedinim zemljama, globalna je kriza postala paravan za mnoga kriminalna djela. Neki najodgovorniji članovi vlada zemalja zahvaćenim globalnom krizom postali su stjegonoše kriminala i korupcije. Takav politički diskurs i djelovanje jedan je od oblika i eskapističke političke kulture u tim zemljama.

Unutrašnji uzroci aktualne globalne krize za Bosnu i Hercegovinu još su teži i pogubniji. Njezino dezorganizacijsko i dezintegracijsko – postsocijalističko i postdejtonsko državno i društveno uređenje, utemeljeno je na nacionalnim podjelama koje proizvode socijalnu entropiju. Socijalna sinergija prirodnih i društvenih potencijala Bosne i Hercegovine, čeka bolje dane.

Suočene s ispražnjenim državnim blagajnama – pogođene „šokom budućnosti“[10], vlade zemalja zahvaćenim aktualnom globalnom krizom poduzimaju, pretežito, neučinkovite mjere za njezino prevladavanje. To su, ponajviše rebalansi državnih proračuna, povećanje stope postojećih poreza i prireza ili nametanje novih; malo i neučinkovito investiranje, čime se ne smanjuje nezaposlenost i ne stvara nova vrijednost. Hrvatski građani su već plaćali krizni porez, prvotno im je povećana stopa poreza na dodanu vrijednost sa 22 na 23 posto, a od nedavno sa 23 na 25 posto.

„Umijeće oporezivanja“, primjećuje Jean Baptiste Colbert, „sastoji se u tome da se s guske očerupa što više perja, uz što manje gakanja.“ (u: Santini, 2009:59).

Guste Santini, ugledni hrvatski ekonomist i poslovni konzultant, smatra da „rebalans iz srpnja 2009. godine, koji je donijela tadašnja hrvatska vlada, pokazuje da vlast još uvijek nije spremna provesti potrebne kirurške zahvate.“ (Santini, 2009:53). Usto, servisiranje javnoga duga ozbiljna je prepreka učinkovitom funkcioniranju državnog aparata; ne samo zbog kontinuiranog povećanja cijene servisiranja, nego i zbog neodlučnosti državne administracije da korjenito smanji vlastite rashode; zbog čega se dug stalno povećava. Zakašnjelim i neprimjerenim reagiranjem na pojavu krize, vlade su ignorirale spoznaju da se mora živjeti i vladati – predviđajući. Korijeni budućnosti su u prošlosti i sadašnjosti. Ili, kako kaže Martin Heidegger:

„Budućnost nije kasnija od bilosti i ova nije ranija od sadašnjosti. Vremenost se vremeni kao bilujuće-sadašnjujuća budućnost.“ (Heidegger, 1984:325).

Građani tranzicijskih zemalja, uključujući Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, žive u društvu s oskudnom demokratskom tradicijom i političkom kulturom koja baštini i elemente političke romantike. Zabrinjavajući dio njih živi u apatiji i neimaštini, djelomično žive i u „zatonu parlamenta“, jer se politička moć od javno izabranog parlamenta prenosi na Vladu, formalne i neformalne skupine, organizacije, pojedine državne službenike. Politički romantičari, žele i upravljaju državom kao idealom, a ne kao učinkovitom političko-pravnom institucijom; žele pravednost, bez jurisprudencije; opće dobro, bez moralnih obveza i odgovornosti. To je, prije svega, posljedica političke demagogije, tajnog vladanja, nesposobnosti i prospektivne neodgovornosti svih vlada, ali i njihovih oporbi. Kao posljedice, u najširoj javnosti, pojavljuju se nemoć, rezignacija, politička pasivizacija građana, anomija. Ova potonja, snažno, pojačava entropiju društvenoga sustava, dezorganizira ga, deinstitucionalizira i dovodi u krizu. U krajnjem, dovodi do sloma društvenoga poretka.

Aktualnu svjetsku krizu proizvela je interakcija unutrašnjih i vanjskih uzroka. I bez svjetske krize, ponajprije, u tzv. zemljama u razvoju, zbog njihovih vlastitih slabosti, te dominacije moćnih međunarodnih i nadnacionalnih subjekata, stalno vlada ‘kronična’ – ‘stabilna kriza’. Globalna je kriza razotkrila i naglasila stalne probleme zemalja koje je zahvatila. Santini, raspravljajući o krizi u Hrvatskoj, kaže: „Prisutna kriza“, „samo je katalizator koji je dinamizirao i dramatizirao učinke postojeće ekonomske politike.“ (Santini, 2009:21). Takav su učinak vanjski uzroci globalne krize izazvali i u ostalim zemljama zahvećnim tom krizom –ekstenzivirali su i intenzivirali već postojeće učinke ‘stabilne krize’ u njima.[11] Unutrašnji su uzroci krize posljedica širih sociokulturnih zbivanja u svakoj zemlji zahvaćenom krizom.

U ovome radu razmotrit ćemo sljedeće unutrašnje uzroke globalne krize iz 2008.: krizu (raz)umijevanja, profesionalnu nesposobnost, dominantno komuniciranje, manjak moralnih subjekata i moralnih objekata, kulturu rasipanja, ignoriranje društvenih subjekata-aktera. Oni djeluju sinergijski. U zaključnoj misli razmotrit ćemo i prevladavanje globalne krize.

Unutrašnji uzroci globalne krize

Kriza (raz)umijevanja. Martin Heidegger je razumijevanje odredio ne više kao vrstu spoznaje različitu od objašnjenja, „nego egzistencijalno-ontološki kao ‘bitak vlastite mogućnosti’.“ (u: Filipović, 1984:281). Zbog toga se i povijesnost čovjeka očituje kao „simultanost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.“ (u: Filipović, 1984:281). „Razumijevanje se“, primjećuje Heidegger, „primarno temelji u budućnosti, nalažljivost (Befindlichkeit) se, naprotiv primarno vremeni u bilosti.“ (Heidegger, 1984:340).

Na pitanje kako nešto razumjeti, Günter Figal, autor Smisla razumijevanja, odgovara:

„Umjesto da stvar o kojoj je riječ promatramo izvana kao predmet, moramo se upustiti u nju: razumijevanje u osnovi nije ništa drugo.“ (Figal, 1997:27). Hans M. Baumgartner u Konačnom umugovori o umu kao strukturi i funkcionalnoj cjelini, od koje ovisi samorazumijevanje tijekom spoznavanja, odlučivanja i djelovanja.

„Kad govorimo o umu, zapravo govorimo o sklopu odnosa među misaonim, refleksivnim i argumentacijskim operacijama, tj. govorimo o umu kao strukturi… Ta funkcionalna cjelina, kako teorijske tako i praktičke spoznaje istine, temelj je samorazumijevanja homo sapiensa u spoznavanju i djelovanju.“ (Baumgartner, 1998:90).

Max Horkheimer i Herbert Marcuse, također, iskazuju neupitno povjerenje u moć uma tijekom spoznavanja i djelovanja, kad polaze “od uvjerenja da je sav posao, zapravo, u tome da se iznađe istina… pa je, odatle, ‘već’ moguća kritička pozicija koja ‘vidi u teoriji faktor poboljšanja zbilje'…“ (u:Puhovski, 1989:251).

Ali, subjektivnom umu, naviknutom da monopolizira i privatizira istinu kao iskrivljenu potrebu, sve postaje sredstvo. U takvim okolnostima istinom često postaje i ono što kaže vlast. José Ortega y Gasset, primjećuje:

„Općenito, vladati znači sjediti. Prijestolje, krunski stolac, ministarski stolac… naslonjač, sjedište…, vlast nije toliko pitanje šake koliko stražnjice.“ (Ortega y Gasset, 2003:141).

Vlada koja sebe shvaća kao inkarnaciju božanstva nelegitimne upotrebe moći, živi apsolutnu nemoralnu legitimnost. Gubitak legitimiteta upotrebe moći – početak je transformacije moći u nasilje, kad se ona konačno gubi. Parafrazirajući Jeana Baudrillarda iz jednoga drugog konteksta (Baudrillard, 2003:10), i Georgea Orwella (Orwell, 1983:207-208), možemo reći da svaka vlada objavljuje implicitni rat i sebi i vlastitim građanima, te tako postaje suicidna. Zato, uvijek, ne samo oni koji vladaju nego svi ljudi moraju paziti na svoje misli, jer one postaju riječi, koje tijekom vremena postaju naše odluke i naša djela. Potonja postaju naše navike, potom naš karakter i naša sudbina.

Ljudi, kao racionalna bića, nisu savršeni. Dan Ariely[12] u knjizi Predvidljivo iracionalni: nevidljive sile koje upravljaju našim odlukama, razmatra nesavršenost ljudi – njihovu iracionalnost. Razumijevanje iracionalnosti važno je i u svakidašnjem životu i radu za razumijevanje načina na koji oblikujemo svoju prirodnu i socijalnu sredinu, te za razumijevanje izbora odluka. Ariely ističe da nismo samo iracionalni nego predvidljivo iracionalni. Naša iracionalnost pojavljuje se uvijek i iznova,

„bilo da se ponašamo kao potrošači, poslovni ljudi ili oni koji donose odluke. Spoznaja da smo predvidljivo iracionalni ishodišna je točka nastojanja da popravimo svoj način donošenja odluka i promijenimo način života nabolje.“ (Ariely, 2009:21).

Iracionalnost se događa i u okolnostima toleriranja i poticanja profesionalne nesposobnosti. Zato, Robert Johnson poručuje: „Nemoj se baviti poslovanjem kojim ne znaš upravljati.“ (u: Renko, 2005:383).

Profesionalna nesposobnost, kao sveopća društvena pojava, stalno se i učinkovito širi. Radeći u različitim društvenim djelatnostima ljudi su uključeni i u hijerarhiju. Analiza brojnih primjera profesionalne nesposobnosti, otkrila je i oblikovala Petrovo načelo, koje glasi: „U svakoj se hijerarhiji svaki djelatnik uspne na svoj stupanj nesposobnosti.“ (Laurence i Raymond, 1974:23).

To znači da će, prije ili poslije, svaki djelatnik postati nesposoban za obnašanje dužnosti na svome radnom mjestu. Sposobnost tih djelatnika, najčešće, ne ocjenjuje netko izvan hijerarhije, nego njegov nadređeni u toj hijerarhiji. Stoga, često, slijedi začarani krug konformizma, nepotizma, klijentelizma, korupcije. Usto, i ako postoji ocjenjivanje i nadziranje nadziratelja, dosljednoga nadzora, najčešće, nema. Zato je u većini hijerarhija nadprosječna sposobnost više problematična nego nesposobnost, jer nesposobnost nije uzrok za otpuštanje, nego samo prepreka za napredovanje. Zbog toga je nadprosječna sposobnost često razlog za otpuštanje, jer razbija monolitnost hijerarhije i krši njezinu prvu zapovijed: ‘Hijerarhiju treba očuvati’.

Svaka je vlast, uključujući i Vladu, sklona rafiniranoj kulturi laži i tajnog vladanja – entropiji vladanja i političkoj demagogoji, osobito kad se procijeni da je vladavina ugrožena. „Entropija je“, primjećuje France Vreg, „mjera za dezorganizaciju, informacija je pak mjera za organizaciju.“ (Vreg, 1998:22).

Manjak profesionalne sposobnosti, sa ostalim činiteljima, uzrokuje i pojavu dominantnoga komuniciranja.

Dominantno komuniciranje. Politički, gospodarski, financijski i ini sustavi planski i agresivno, uspostavljaju dominantno komuniciranje, koje je jedna od, unutrašnjih i vanjskih pretpostavki svake, pa i globalne krize. Dominantno komuniciranje sadrži i tajno vođenje koje guši demokratičnost, kritičnost, kreativnost, humano partnerstvo. Potkrepljujući primjerima monopola i dominacije Svjetske banke, MMF-a, WTO-a., te najmoćnijih zemalja svijeta[13], na takvo dominantno komuniciranje ukazuje i Joseph E. Stiglitz[14].

„Politika MMF-a, djelomice utemeljena na zastarjeloj pretpostavci da tržišta sama po sebi postižu djelotvorne rezultate, ne dopušta poželjne vladine intervencije na tržištu. Takve vladine mjere mogu upravljati gospodarskim rastom i svima donijeti boljitak.“ (Stiglitz, 2004:12).

Stiglitz je u intervjuu za časopis Time izjavio:

„Vjerujem u kapitalizam, ali ne i u slobodno tržište. Ideja slobodnog tržišta je mit. Sva su tržišta oblikovana prema zakonima i odredbama, a naši zakoni i odredbe su, nažalost, formirani da bi stvorili više nejednakosti, a manje mogućnosti… Ono što će se dogoditi Europi u jednakoj je mjeri političke prirode koliko i ekonomske.“ (http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/198402/Vjerujem-u-kapitalizam-ali-ne-i-u-slobodno…) 15.6.2012.

Poželjne vladine intervencije na tržištu, smatra Stiglitz, imaju važnu ulogu u koncipiranju naputaka za donošenje pojedinih odluka koje se odnose na – razvoj, upravljanje krizom, tranzicijom, na reformu međunarodnih institucija kao nositelja gospodarskoga razvoja, na ostvarivanje bolje informiranosti.

U uvjetima kriminalne – svjetske i nacionalne ekonomije, zavladala je i kriza vođenja. Menadžment, ponajviše onaj skorojevićko-zgrtački, čini malo ili ništa za stvaranje humanijih uvjeta rada i realizaciju kreativnih mogućnosti svojih djelatnika, kao i odnosa prema klijentima.[15] Unatoč tome, od djelatnika se traži nadprosječna učinkovitost. Taj bi fenomen mogli nazvati i neotejlorizam ‘divljeg kapitalizma’. Kriza vođenja posljedica je, prije svega, dominantnog komuniciranja s unutrašnjim i vanjskim javnostima. Ona obilježava manjak analitičko-kritičkog diskursa i konkretno logičke prosudbe pojava i problema o kojima se odlučuje. Menadžeri koji znaju uspješno komunicirati s javnostima svojih organizacija – najbolji su branitelji njihova ugleda.

Teorija i praksa kriznoga komuniciranja, organizacije 21. stoljeća naziva percepcijskim organizacijama (Novak, 2000:21-25). To su one organizacije čiji je primarni cilj postići i zadržati ugled i dobro mišljenje o sebi u vlastitim ciljnim javnostima. Primjerice, organizacija s respektabilnim ugledom svoje proizvode i usluge prodaje, prije nego što njezino prodajno osoblje počne djelovati (Novak, 2000:138). Eminentna stručnjakinja za inovacije, Anna Kirah[16], u tom smislu zaključuje:

„Ljudi kupuju iskustvo, a ne proizvod ili uslugu, te ukoliko iskustvo ne zadovolji očekivanja, kompanija će platiti visoku cijenu. Gledanje na taj proces na holistički način od iznimne je važnosti u današnjoj informacijskoj revoluciji.“ (u: Kotler i Caslione, 2009:38).

James Gilmore i Joseph Pine, u knjizi Authenticity: What Consumers Really Want, iskustvo postmodernih potrošača smatraju neodvojivim od autentičnosti:

„U našem svijetu koji se sve više vodi iskustvom, klijenti traže ono što je autentično. To je paradoks današnje ‘ekonomije iskustva’: što se svijet doima nestvarnijim, to više tražimo ono što je stvarno. Kako se stvarnost određuje, mijenja i komercijalizira, klijenti reagiraju na ono što je privlačno, osobno, pamtljivo – i, više od svega, ono autentično.“ (u: Kotler i Caslione, 2009:187-188).

Što je autentično suvremenom potrošaču? Kako kompanije svoju ponudu, robu i usluge, mogu učiniti stvarno „stvarnom“? Suvremeno tržište roba i usluga, sve više zahtijeva i nudi planirane – uzbudljivo uprizorene sadržaje/događaje, a klijenti odluku o kupnji temelje na tome koliko im se ponuda čini stvarnom. Danas svaki posao i svakoga prate turbulencije, što je razlog više biti stvaran – izvoran, iskren, istinit, zajamčen, vjerodostojan – autentičan. Ako je istina „u cjelini“ (Hegel, 1982:250), onda kompanije, primjerice, ne bi smjele početi rezati troškove prije nego saznaju koje probleme imaju njihovi kupci i potrošači, trgovci, dobavljači, konkurencija, te kako im mogu pomoći.

Jedan od strateških interesa kompanije je ostati fokusirana na svoje ciljane potrošače, pridajući posebnu pozornost svojim najvjernijim potrošačima.[17] Ne treba zanemariti činjenicu da u mnogim poslovanjima mali postotak potrošača čini najveći postotak prodaje. Organizacije koje proizvode robu ispod standarda ili daju nekvalitetne usluge, veoma brzo nestaju. Voditelji organizacija trebaju biti orijentirani na stvaranje strategije, organizacijskih struktura i izvrsnosti njihove poslovne kulture, s temeljnim ciljem – razvoja ‘superiorne vrijednosti klijentu’ koja će dominirati organizacijom i afirmirati njezin ugled. Mali ugled organizacije obezvrjeđuje njezine proizvode, usluge, povjerenje, ponajviše u vrijeme krize. Temeljni je cilj tih subjekata-aktera na globalnome tržištu, postići i sačuvati ugled koji je važniji od dobitka.

U turbulentnim okolnostima nužno je razvijati sustav ranog praćenja i otkrivanja malih znakova turbulencije, a potom učinkovito upravljati organizacijom. Istini za volju, većina organizacija to ne čini. Razmatrajući turbulentna zbivanja tijekom duboke recesije u ranim 90-tim godinama 20. stoljeća, Peter E. Drucker kaže:

„U turbulentnim vremenima kompanijom treba upravljati tako da se istovremeno opire iznenadnim udarima kao i da se iskorištavaju iznenadne i neočekivane prilike. To znači da se u turbulentnim vremenima treba dobro upravljati osnovama.“ (u: Kotler i Caslione, 2009:41).[18]

Aktualnoj globalnoj krizi znatno je pridonio i

Manjak moralnih subjekata i moralnih objekata, što se prepoznaje i u pojavi permisivna izobilja čiji logos nalaže da je sve dopušteno i da se sve može imati. U takvom socijalnom ozračju nastaje i sakralizacija svjetovnoga. Sveto je, pretežito, postalo općenit pojam; postalo je Netko i Nešto – odlika onoga što se čovjeka bezuvjetno tiče. Sveto je postalo roba i pitanje statusfrenije – kužne jagme za pozicijskim dobrima i povlasticama. Praznine sekulariziranoga, prije svih religije, popunili su svjetovni mitovi i svjetovne sakralne pojave – različiti oblici pohlepnoga politeizma. Riječ je o iskrivljenoj interakciji subjekta i objekta tijekom vrednovanja objekta. Permisivno izobilje pojavljuje se u društvu u kojem progresivno smanjenje, ili u pojedinim slučajevima nepostojanje dosljednih moralnih mjerila subjekata – prati pohlepna orjentacija na materijalna i osjetilna zadovoljstva. Primjerice, u aferi Hrvatskoga fonda za privatizaciju, prigodom dogovora o cijeni usluge, za korumpiranoga djelatnika imenovanog fonda ponuđeni iznos od 50.000 eura bio je bagatelan i izjednačio ga je s cijenom jedne kave. Tako poslovno komuniciraju pohlepni moćnici u svijetu organiziranoga kriminala i korupcije. Slušajući hrvatsku himnu, mnogi drže ruku na srcu, u bogomolji su kao umišljeni vjernici u prvim redovima, posebice kad ih slikaju. Ono što obećavaju ne izvršavaju, pa su demagogija i cinizam njihova prepoznatljiva obilježja. Na osnovane optužbe i pravosnažne sudske presude uvijek odgovaraju da su nevine žrtve političkih spletki. Za neke su pojedince takve pravosnažne sudske presude – sumrak hrvatskoga sudstva. Povećanje broja moralnih subjekata i moralnih objekata, pokazatelj je i recepcije holističke ekološke kulture, a njihov manjak – pokazatelj rasipanja prirodnih i društvenih potencijala.

Kultura rasipanja

Rasipanje je visokoentropijska paradigma ciničkog i nihilističkog odnosa čovjeka prema prirodi, društvu i samome sebi – jedan od ključnih i trajnih uzroka ‘stabilne krize’ koja zajedno s vanjskim uzrocima proizvodi globalnu krizu.

Lažne vrijednosti i potrebe, sastavni su dio hibridnih oblika kapitalizma, utemeljenih na predatorskom logosu – težnji za velikim i brzo stečenim profitom, na pohlepi neofeudalne kaste, obiteljskim dinastijama, korupciji, organiziranome kriminalu. Riječ je i o refeudalizaciji svijeta (Ziegler, 2007), o novom srednjem vijeku (Minc, 2008) – o rasipničkoj i potrošačkoj paradigmi ponašanja, čija su osnovna obilježja neracionalnost, pohlepnost[19], koristoljublje, egoistički osobni i korporativni interesi, luksuzna upotreba i potrošnja, prospektivna neodgovornost. Izostavljajući mnoštvo oblika rasipanja u svijetu, uključujući i tranzicijske zemlje, na ovom mjestu ističemo samo rasipničku hrvatsku administaciju. Primjerice, Hrvatska je 1991., prema podacima Instituta za javne financije u Zagrebu, imala 102 općine i 70 gradova, a sredinom 2009., 430 općina, 126 gradova i 21 županiju (u: Turčin, 2009:2). Prema podacima istoga Instituta, od 1997. do 2008. godine broj zaposlenih u gradskim administracijama, bez Grada Zagreba, narastao je za 47 posto, u općinama 68 posto, i u županijama 161 posto (u: Turčin, 2009:2).[20] Nužna je sveobuhvatna i korjenita reforma i racionalizacija navedenih i inih administracija, uključujući racionalizaciju rada, proizvodnje, potrošnje i života uopće. Više o uzrocima, oblicima, posljedicama, te o prevladavanju rasipanja i potrošačkoga ponašanja, vidjeti u: (Novalić, 2003).

Sve su češći i oblici vidljive i nevidljive homicidomanije – nevidljive strasti za tihim ubijanjem ljudi. Walter Hollenweger, poznati teolog sa sveučilišta u Zürichu, ovako je opisao stanje duha arogantnih bogova kapitala, koji u svojim rukama drže pravo na život i smrt mnogih ljudi:

«Bjesomučna neograničena pohlepnost naših bogataša i korupcija elita u takozvanim nerazvijenim zemljama čine jedno golemo planirano ubojstvo… Svugdje u svijetu, i to svakoga dana, ponavlja se betlehemski pokolj nedužnih.» (u: Ziegler, 2003).

Nažalost, mnoge od tih žrtava istinski su junaci našega doba čija je smrt jedan od osnovnih oblika ciničnoga rasipanja ljudskoga kapitala.

Ignoriranje društvenih subjekata-aktera, tzv. malih-velikih, vrsnih i kreativnih ljudi u svim zanimanjima i na svim razinama društva, koje treba primjereno njihovim sposobnostima i rezultatima rada – nagraditi, te razvijati njihovu vrsnost i stvaralaštvo. Oni su dio mase ignoriranih, nezaposlenih, te onih koji rade a nisu plaćeni za svoj rad. Umjesto njih, nacionalni junaci i junakinje često postaju prevaranti, licemjeri, rodijaci, konformisti, partitokrati – asocijalni svijet lažnih identiteta u politici, znanosti, gospodarstvu, trgovini, odgoju i obrazovanju, umjetnosti, religiji. Oni misle i djeluju prema maksimi: „Ne moramo biti u pravu, ne moramo biti moralni, ali moramo uspjeti“. Ignoriranje društvenih subjekata-aktera uzrokuje i manjak sveukupne socijalne sinergije, koja kao komplementarna aktivnost ima respektabilan učinak za rast i razvoj društva, te za prevladavanje njegova kriznog stanja.

I na kraju, ali ne manje važno, pretpostavka svih unutrašnjih i vanjskih uzroka aktualne globalne krize je i nered, koji kao i red „ovisi o organizaciji“ (Rober C. Camp).

Zaključna misao

Aktualna je globalna kriza višedimenzionalna i strukturno-sinergijska pojava: financijska, gospodarska, politička, kulturalna, vrijednosna, moralna. To moraju biti i uporišne točke njezine slojevite analize i prevladavanja. Vanjski uzroci globalne krize samo su ubrzali, proširili i produbili učinke već postojećeg ‘stabilnog kriznog stanja’ – unutrašnjih uzroka globalne krize u pojedinim zemljama.
Politokracija, plutokracija, klikokracija, meritokracija, nepotizam, klijentelizam, siva ekonomija[21], umreženi su nacionalni i planetarni sustavi organiziranoga kriminala i korupcije i glavni činitelji aktualne globalne krize.
Prevladavanje globalne krize, središnji je nacionalno-sigurnosni problem i uvjet opstanka, rasta i razvoja svakoga društva zahvaćenog krizom. Aktualna nacionalna i globalna društvena zbilja zahtijevaju korjenitu promjenu načina mišljenja, odlučivanja i djelovanja.
Početni su koraci u promjeni vrijednosnoga sustava i vraćanju niskoentropijskim načinima proizvodnje, potrošnje i djelovanja. To zahtijeva holistički svjetonazor i novi životni stil s prospektivno odgovornim ekosocijalnim tržišnim gopodarstvom, utemeljenim na senzibiliziranom modelu holističke ekološke kulture, uključujući i ekologizaciju svih oblika društvene svijesti.S dosadašnjim antirecesijskim mjerama vlade su više koketirale nego sinergijski i konzistentno osmišljava program, prije svih, ekonomskih mjera koji bi sustavno mogao oživljavati gospodarstvo, a onda i čitavo društvo. Bez kritičkoga suočavanja s objektivnom istinom o stanju krize u svakom društvu, nema istinskoga razgovora o sebi i vlastitoj budućnosti. Martin Heidegger u tom je smislu eksplicitan: „Sve dok misaono ne iskusimo ono što jest, nećemo nikada moći pripadati onome što će biti.“ (Heidegger, 1996).
Nužno je prevladati i ekonomski redukcionizam, jer su ekonomski odnosi integralni dio cjelovitih duštvenih odnosa i kulturnih obrazaca, te prakticirati dijalog ekonomista sa znanstvenicima društvenih, humanističkih i inih znanosti. Nema opstanka i respektabilna razvoja s nekritičkim osloncem na tuđu moć. Prevladavanje krize je, prije svega, pitanje moći koju treba odgovorno upotrebljavati, bez iluzije da će se locirana u vlastitim izvorima, sama od sebe upotrijebiti. Takva je moć smještena i u ljudskim umovima. „Vladat će (upravljat će op. a.) onaj tko dobije bitku nad ljudskim umovima…» (Castells, 2002:365-366). „Izum je glavni izvor bogatstva u svijetu“, potsjeća Stevan Dedijer, „jer se na temelju njega stvaraju novi proizvodi, proizvodni procesi i nove tvrtke, ali i novi društveni sistemi rada. Zbog toga se svaka vlast treba stalno pitati kolika je umna moć njezinog stanovništva“ (Klanac, 2001:15).
Prevladavanje krize zahtijeva sposobne i učinkovite krizne komunikatore, novu poslovnu orjentaciju i sinergijsko partnerstvo, transformaciju «mrtvih kapitala» – neostvarenih prirodnih i društvenih – intelektualnih, političkih, ekonomskih, poslovnih, znanstvenih, diplomatskih, odgojno-obrazovnih, umjetničkih, kulturno-duhovnih mogućnosti – u žive kapitale. Iz tih pretpostavki nacionalnoga bogatstva moguće je učinkovito razvijati mikro i makro svijet nacionalne moći. Prevladavanja krize nema ni u uvjetima: političke demagogije i isključivosti, tajnog vladanja, profesionalne nesposobnosti, dominantnog komuniciranja, neučinkovitog upravljanja, rasta nezaposlenosti, pada prozvodnje, visoke zaduženosti, nelikvidnosti, rasipanja, uključujući i rasipnu javnu potrošnju.
Imperativ prevladavanja, ne samo problema aktualne krize, je i prevladavanje kulture formalnologičkoga – individualnoga i kolektivnog mindwaera – programa pogrešnoga mišljenja i odlučivanja. Ona je generator niskoga stupnja etičke kulture i ekonomije zajedništva, uključujući slabu regionalnu ekonomsku i inu suradnju, te niski stupanj kulture javne prospektivne odgovornosti. Državna vodstva nemaju ni razvijenu kulturu respektiranja znanja – da nam države i građani imaju svoje, vrsnim djelom dokazane eksperte, pa svaka politička stranka i nova vlada pronalazi svoje stručnjake. Oni koji su kumovali aktualnom kriznom stanju, ne mogu nas izvesti iz njega. Za prevladavanje krize u svim, ponajviše, tranzicijskim zemljama trebalo je još 2008. formirati vlade nacionalnoga spasa (jedinstva), sastavljene od poznatih i priznatih eksperata iz širega spektra ključnih društvenih oblasti, bez obzira na političko-stranačku, nacionalnu i inu pripadnost.
U svim tranzicijskim zemljama još uvijek se malo i neučinkovito racionalizira, inovira, razvija; ponajviše u industriji, poljoprivredi[22], turizmu, energetici, znanosti, odgojno-obrazovnom sustavu[23]. Vladine mjere koje ne potiču nove učinkovite investicije, prije svega, u nove i perspektivne industrijske grane, u konkurentno gospodarstvo[24]; koje ne potiču razvoj stabilnog financijskog i monetarnog sustava, fiskalnu politiku koja osigurava racionalnu strukturu proračunskih rashoda, koje ne potiču uspostavljanje i funkcioniranje istinske pravne države, koje ne respektiraju dostojanstvo čovjeka i rada, ne proizvode ni izlazak iz aktualne krize.
Službenici nacionalnih vlada ne smiju biti indiferentni kako funkcionira njihov poslovni sektor. Naime, slojevita autonomija modernoga korporacijskog kapitalizma ima dominantan utjecaj na mogućnosti građana da ravnopravno sudjeluju u svojim kolektivnim udruženjima. Usto, ograničena je i sama sposobnost vlada da djeluju u skladu s legitimnim težnjama interesnih grupa. C. E. Lindblom[25] misli da se taj problem može riješti na sljedeći način:
„Pošto se javne funkcije u tržišnom sistemu nalaze u rukama poslovnih ljudi iz toga sledi da se zaposlenost, cene, proizvodnja, ekonomski rast, životni standard, kao i ekonomska sigurnost ljudi takođe nalaze u njihovim rukama. Prema tome, službenici vlade ne mogu biti ravnodušni kako poslodavci obavljaju te funkcije. Glavna funkcija vlade je, stoga, da vodi računa da poslovni ljudi izvršavaju svoje zadatke.“ (u: Held, 1997:286).
Nacionalne vlade su najodgovornije i za anomiju društvenoga sustava, uključujući i anomiju vlastitih Ustava i pratećih zakona.
Dok se demokracija u pojedinim državama, manje ili više, razvija, evidentan je manjak demokracije između država. U mnogim državama, ponajviše, nastalim nakon pada socijalističkog sustava, postoje različiti oblici autarhične nacionalne – politike, ekonomije, kulture, demokracije; nacionalno-državne isključivosti. S obzirom da su tržišni odnosi, bili i ostali, odnosi moći, načelo demokracije potrebno je proširiti i na ekonomsku sferu djelatnosti.[26] Pritom, potreban je učinkovit i trajan nadzor saveza politizirane poslovne elite i nove političke klase[27]. Razvojem demokracije prevladava se i iskrivljeni sustav moralnih vrijednosti, ponajviše, sustava neoliberalizma u sustav političke demokracije sa širokim sudjelovanjem građana u odlučivanju o svim bitnim pitanjima njihova života.[28]
Moćni i grabežljivi, svjetski gospodari u političkim, gospodarskim, financijskim centrima moći, zahvaljujući i korupciji nacionalnih vladajućih elita, privatiziraju ne samo državne poslove nego i čitave nacionalne države, prije svih, siromašne zemlje. Povijest nas poučava da je više organizacija i država propalo ili nazadovalo zbog povrede morala nego zbog povrede zakona. Prevladavanje aktualne globalne krize, ponajviše, je pitanje kritičke recepcije univerzalnih i kozmopolitskih vrijednosti, kao što su – moral[29], demokracija, socijalna pravda, globalna pravda, odgovorna sloboda, vladavina prava, stručna sposobnost, učinkoviti nadzor, socijalna sigurnost, holistička ekološka kultura, javna prospektivna odgovornost.
Navedene su vrijednosti nezaobilazan most prema pravednijoj i sigurnijoj budućnosti kojim se izbjegava ili barem ublažava šok budućnosti.[30] Mora se djelovati preventivno umjesto korektivno, ne ponavljati loše odluke, navike i djelovanja koji su uzrokovali turbulencije, kaos i aktualnu globalnu krizu.

Literatura

Ariely, Dan (2009): Predvidljivo iracionalni: nevidljive sile koje upravljaju našim odlukama, Zagreb, V.B.Z.
Bakan, Joel (2006): Korporacija: patološka težnja za profitom i moći, Zagreb, Mirakul.
Baudrillard, Jean (2001): Simulakrumi i simulacija, Karlovac, Naklada društva arhitekata, građevinara i geodeta.
Baudrillard, Jean (2003): Duh terorizma, Zagreb, Meandar.
Bauman, Zygmunt (2011): Tekuća modernost, Zagreb, Naklada Pelago.
Baumgartner, Hans Michael (1998): Konačni um, Zagreb, Matica Hrvatska.
Beck, Ulrich (2004): Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička ekonomija, Zagreb, Školska knjiga.
Bosanac, Milan et al. (1977): Rječnik sociologije i socijalne psihologije, Zagreb, Informator.
Buiter, Willem; Sibert, Anne (2008): „Propuštena prilika Federalne banke“, u: Prva globalna financijska kriza 21. stoljeća (2008), Zagreb, Novum.
Capra, Fritjof (2004): Skrivene veze: znanost o održivosti: objedinjavanje biološke, spoznajne i društvene dimenzije života, Zagreb, Liberata.
Castells, Manuel (2002): Moć identiteta, svezak II., Zagreb, Golden marketing.
Cooper, George (2009): Uzroci financijskih kriza: propusti središnjih banaka, kreditni mjehuri i zablude, nekritičko povjerenje u moć slobodnog tržišta, uzroci ciklusa kriznih uspona i padova,Zagreb, Masmedia.
Crouch, Colin (2007): Postdemokracija: političke i poslovne elite u 21. stoljeću, Zagreb, Izvori.
Eagleton, Terry (2002): Ideja kulture, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk.
Ferguson, Niall (2009): Uspon novca: financijska povijest svijeta, Zagreb, Naklada Ljevak.
Figal, Günter (1997): Smisao razumijevanja: prilozi hermeneutičkoj filozofiji, Zagreb, Matica hrvatska.
Filipović, Vladimir, et al. (1984): Filozofijski rječnik, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske.
Furedi, Frank (2009): Poziv na teror: rastuće carstvo nepoznatog, Zagreb, Naklada Ljevak.
Glenny, Misha (2008): McMafija: kriminal bez granica, Zagreb, Naklada Ljevak.
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich (1982): Fenomenologija duha, u: Filipović Vladimir (1982):Klasični njemački idealizam i odabrani tekstovi filozofa, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske.
Heidegger, Martin (1984): Sein und Zeit, Tübingen.
Heidegger, Martin (1996): Kraj filozofije i zadaća mišljenja: rasprave i članci, Zagreb, Naprijed.
Held, Dejvid (1997): Demokratija i globalni poredak: od moderne države ka kosmopolitskoj vladavini, Beograd, „Filip Višnjić“.
Klanac, Mirela (2001): „Hrvatskoj treba netko poput Deng Xiao Pinga“, razgovor sa Stevanom Dedijerom, u: Novi list, 24. studenoga, prilog Profil.
Kotler, Philip; Caslione, A. John (2009): Kaotika: upravljanje i marketing u turbulentnim vremenima, Zagreb, Mate.
Laurence, J. Peter; Raymond, Hull (1974): Petrovo načelo, Ljubljana, Mladinska knjiga.
McTaggart, Lynne (2005): Polje: potraga za tajnim silama svemira, Zagreb, Teledisk.
Minc, Alain (2008): Novi srednji vijek, Zagreb, Alfa.
Novak, Božidar et al. (2000): Krizno komuniciranje in upravljanje nevarnosti: priročnik za krizne odnose z javnostmi v praksi, Lubljana, Gospodarski vestnik.
Novalić, Fahrudin (2003): Rasipanje budućnposti: kritika mita napretka i cinizma rasipanja, Zagreb, Alinea.
Novalić, Fahrudin (2009): Imperij pohlepnoga politeizma: ogledi iz bioetike i socijalne ekologije, Zagreb, Izvori.
Ortega y Gasset, José (2003): Pobuna masa, Zagreb, Golden marketing.
Orwell, George (1983): Tisuću devetstoosamdeset četvrta, Zagreb, August Cesarec.
Parkinson, C. Northcote (1973): Parkinsonov zakon: ali prizadevanje za napredek, Ljubljana, Mladinska knjiga.
Puhovski, Žarko (1989): Um i društvenost: filozofija politike „Frankfurtske škole“ od 1932. do 1945., Zagreb, Informator (etc.).
Renko, Nataša (2005): Strategije marketinga, Zagreb, Naklada Ljevak.
Santini, Guste (2009):Porezna reforma i hrvatska kriza, Zagreb, Rifin.
Starčević, Goran (2009): „Kako je vuk zalutao u supermarket“ (pisma ljubljanskim prijateljima), Pula, Nova istra, br. 3-4.
Sternthal, Brian; Craig, C. Samuel (1982): Consumer Behavior: An Information Processing Perspective, New Jersey, Englewood Cliffs, Prentice-Hall.
Stiglitz, E. Joseph (2004): Globalizacija i dvojbe koje izaziva, Zagreb, Algoritam.
Stiglitz, E. Joseph (2012): „Vjerujem u kapitalizam, ali ne i u slobodno tržište“, intervju Timeu(http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/198402/Vjerujem-u-kapitalizam-ali-ne-i-u-slobodno…) 15.6.2012.
The Oxford Dictionary of Modern English, second edition, compiled by Joyce M. Hawkins (1983), Oxford University Press; Ljubljana, Cankarjeva založba.
Toffler, Alvin (1975): Šok budućnosti, Rijeka, „Otokar Keršovani“.
Turčin, Kristina (2009): „Vlada: Ukidamo 150 općina koje životare na račun države“, Jutarnji list, 10. kolovoza.
Vreg, France (1998): Humana komunikologija : etološki vidici komuniciranja, ponašanja, djelovanja i opstanka živih bića, Zagreb, Hrvatsko komunikološko društvo; Nonacom.
Ziegler, Jean (2003): Novi gospodari svijeta i oni koji im se suprotstavljaju, Zagreb, Izvori.
Ziegler, Jean (2007): Imperij srama: refeudalizacija svijeta, Zagreb, Izvori.

[1] „George Cooper je istaknuti engleski financijski stručnjak… Znatno je pridonio razumijevanju financijskih zakonitosti na globalnom planu…“ (Cooper, 2009.10).
[2] Beck pojam ‘kozmopolitski’ ne shvaća kao elitistički pojam kojim se nadnacionalna elita i organizacije služe u svojim imperijalističkim ambicijama. Naprotiv, cilj koji se njemu čini poželjnim bile bi, „vrijednosti priznate, životne šarolikosti koja prožima sve društvene slojeve i povijesne kontekste u smislu kozmopolitskog common sense što zahvaća znatan dio čovječanstva i navodi ga na možda nezaustavljive promjene.“ (Beck, 2004:14).
[3] Više o kozmopolitskom demokratskom pravu vidjeti u: (Held, 1997).
[4] Bauman u knjizi Tekuća modernost tematizira političke, ekonomske, kulturalne promjene, kao i promjene u privatnom životu, čiji smo svjedoci. Njih teško možemo prepoznati, istražiti i definirati. (Bauman, 2011).
[5] „Eskapizam (engl. escape – bijeg, uzmak), tendencija prema bijegu, prema napuštanju situacije koja je subjektu zbog bilo kojeg razloga neugodna.“ (Bosanac, et al., 1977:167). „Escapist n. onaj koji voli pobjeći od stvarnosti života…“ (The Oxford Dictionary of Modern English, 1983:215). Eskapizam je i prikrivanje, zaborav i minimiziranje problema, te odlaganje njihova pravodobnoga i valjanog rješenja. Eskapizam je i neodgovorno obnašanje i napuštanje državnih i društvenih funkcija, birokratska, autokratska, totalitarna i svaka druga isključivost, socijalna neosjetljivost i neodgovornost.
[6] Navodimo neke pokazatelje postdemokracije: interesi moćnih elita postaju aktivniji od interesa građana; političke elite manipuliraju javnim mnijenjem i potrebama građana; programi političkih stranaka i njihova rivalstva postaju sve isprazniji; vrhovi političkih stranaka izlazak građana na izbore proglašavaju njihovom najvažnijom političkom aktivnosti; postizborni politički inženjering koalicijskih partnera i raspodjela pozicijskih dobara njihovim istaknutim članovima; široki spektar mogućnosti za poslovne aktivnosti raznih lobija.
[7] Transpolitika: „povlašteno područje načina nestanka [stvarnog, smisla, scene, povijesti, društvenog, pojedinca (moralnog subjekta, ljudskog značenja, objektivne istine, pravde, op. a. )].“ (Baudrillard, 2001:223).
[8] Organizirane neformalne skupine motivirane zajedničkim nečasnim probitkom.
[9] Osnovni vanjski uzroci globalne krize jesu: politika niskih kamatnih stopa Američke federalne banke, kriza američkoga hipotekarnog tržišta, neodgovornost Američke vlade, pogrešna poslovna politika središnjih banaka, kriza međunarodnoga bankovnog sustava, neravnoteža između tržišta i vladavine prava, mikroekonomske i makroekonomske pogreške, masovna sekuritizacija nelikvidnih sredstava. Te uzroke prožimaju: nedostatno znanje o izlaganju likvidnosti i tržišnim rizicima, loše prosudbe, špekulacije, pomanjkanje učinkovita bankarskoga nadzora. Unutrašnjim uzrocima globalne krize u pojedinim zemljama zahvaćenim krizom pripadaju i neki navedeni vanjski uzroci koji su autohtoni proizvod tih zemalja.
Više o vanjskim uzrocima globalne krize vidjeti u članku, Fahrudin Novalić, Demokracija i globalna kriza: vanjski uzroci globalne krize, Filozofska istraživanja, 121, 2011, Sv. 1, str. 109-128.
[10] Do „šoka budućnosti“, potsjeća Alvin Toffler, dolazi zbog sve većeg raskoraka između brzine promjena okoline i ograničene brzine ljudskih reakcija na njih (Toffler, 1975:11).
[11] Uloga čovjeka u proizvodnji krize je odlučujuća. „Ako“, (bilo koji, pa i, op. a.), „financijski sustav ima manu, to je onda činjenica da odražava i uvećava osobine nas, ljudskih bića.“ (Ferguson, 2009:20). Sve veći broj radova s područja biheviorističkih financija pokazuje da novac pojačava našu sklonost pretjeranim reakcijama.
[12] Dan Ariely je profesor biheviorističke ekonomije na The Fuqua School of BusinessSveučilišta Duke. „Bihevioristička ekonomija ili procjenjivanje i donošenje odluka“, kaže Ariely, „relativno je novo područje i bavi se istodobno i pitanjima psihologije i pitanjima ekonomije.“ (Ariely, 2009:19). „Postalo je jasno da psihologija i iracionalna ponašanja imaju mnogo veću ulogu u funkcioniranju ekonomije nego što su to zagovornici racionalizma u ekonomiji (i mi ostali) bili voljni priznati.“ (Ariely, 2009:217).
[13] Koalicija najmoćnijih država – svojevrsni globalni direktorijum (G-7), unatoč rivalstvu, uspostavlja kakve-takve, međusobne odnose na načelima demokracije i konsenzusa, ali i zajedno nastupa prema ostatku svijeta s pozicija dvostrukih standarda, autoritarnosti i prinude,.
[14] J. E. Stiglitz – ugledni sveučilišni profesor ekonomije, predsjedatelj Clintonova Vijeća ekonomskih savjetnika, do 2000. glavni ekonomist Svjetske banke, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001., odnos vlade i tržišta smatra komplementarnim odnosom u kojem su vlada i tržište partneri, iako tržište ima ključnu važnost za gospodarstvo.
[15] Dominantni komunikatori poslovne odnose često doživljavaju i tretiraju kao nešto što treba konzumirati, a ne proizvesti i održivo razvijati. Oni čitav svijet, uključujući i poslovne partnere, percipiraju „kao zalihu potrošnih dobara.“ (Bauman, 2011:159). Održivost trajnih odnosa među ljudima, u takvim okolnostima, iznimno je teška.
[16] Anna Kirah, Concept making, http://kirahconsult.com/about/.
[17] O teorijama ponašanja potrošača vidjeti i u: (Sternthal, Brian; Craig, C. Samuel, 1982:39-55) – treće poglavlje navedenoga izvora – Theories of Consumer Behavior. U tom poglavlju razmatraju se dva pristupa o ponašanju potrošača – prvi, jednostavni modeli, iz pojedinih disciplina, kao što je ekonomija ili psihologija (mikroekonomski model, psihoanalitički model i opažajno rizični model). U drugom pristupu razmatraju se tri višestruko promjenljiva modela. Model Engel-Kollat-Blackwell predstavlja pokušaje opisivanja krajnjeg ponašanja potrošača. Model Webster-Wind opisuje industrijsko ponašanje kupca. Model Howard-Ostlund pokušava obuhvatiti kritičke aspekte i krajnjeg ponašanja potrošača i industrijskog ponašanja kupca u jedan model.
[18] Drucker je sastavio popis deset najgorih pogrešaka kompanija, vezanih uz inovacije, koje su se pokušavale nositi sa sporijom ili turbulentnom ekonomijom: „1. Otpuštanje nadarenih. 2. Smanjivanje troškova za tehnologiju. 3. Smanjivanje rizika. 4. Zaustavljanje razvoja proizvoda. 5. Dopuštanje odborima da glavne direktore usmjerene na rast zamjenjuju onima koji mogu smanjiti troškove. 6. Povlačenje iz procesa globalizacije. 7. Dopuštanje glavnim direktorima da mijenjaju inovativnost kao ključnu strategiju. 8. Promjena metrike izvedbe. 9. Pojačano naglašavanje hijerarhije, a ne suradnje. 10.Povlačenje u utvrde.“ (u: Kotler i Caslione, 2009:57).
[19] Više o pohlepi, pohlepnome politeizmu i imperiju pohlepnoga politeizma, vidjeti u: (Novalić, 2009).
[20] Prema Parkinsonovom zakonu, kao zakonu rasta, u svakoj radnoj organizaciji raste broj adminstrativnog osoblja prema već unaprijed određenoj godišnjoj stopi, bez obzira da li se širi ili smanjuje područje djelovanja ustanova u kojima radi to osoblje i bez obzira na stvarno obavljeni posao (Parkinson, 1973).
[21] „Prema brojkama MMF-a, Svjetske banke i istraživačkih instituta u Europi i Sjevernoj Americi, na sivu ekonomiju otpada između 15 i 20 posto globalnog prometa“ (Glenny, 2008:15). Siva je ekonomija djelo globalne mafije, posebno nakon pada socijalističkog sustava, a otkriva nam mreže kriminala, politike i novca diljem svijeta.
[22] Primjerice, zbog prekomjernog uvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, Hrvatska svake godine izgubi nekoliko desetina tisuća radnih mjesta.
[23] Ističemo nužnost usklađivanja sustava obrazovanja s potrebama tržišta kao i novih djelatnosti bez kojih neće biti konkurentnosti, napretka i razvoja, već u prvoj polovici sljedećeg desetljeća.
[24] Konkurentno gospodarstvo moguće je, prije svega, orijentacijom na razvoj novih tehnologija koje će ostvariti visokoobrazovani kadrovi. Pritom, ne treba se samo orjentirati na nanotehniku, informatiku i komunikacijsku tehniku, nego i na inovacije u postojećoj industrijskoj proizvodnji. „Poreznim sustavom moguće je značajno privući ne samo kapital nego i visokoobrazovane kadrove koji će dinamizirati gospodarsku aktivnost.“ (Santini, 2009:81). „Oporezivanjem dohotka ispod egzistencijalnoga minimuma znači da imalac dohotka nije u stanju reproducirati svoju radnu snagu, odnosno svoju obitelj. …dinamiziranje privredne aktivnosti znači povećanje dohotka, pa će značajno povećani dohoci (iznad munimuma) omogućiti državi da ostvari porezne prihode upravo u tom opsegu u kojem se povećalo blagostanje njezinih građana.“ (Santini, 2009:81).
[25] Lindblom, C. E., 1977: Politics and Markets, New York, basic Books, pp. 122-3.
[26] Spektar teorijskih rasprava o odnosu tržišta i države prema korporacijama sadrži i stajalište da korporacije mogu i moraju biti pod nadzorom tržišta, a ne državnih regulatora. Takvo stajalište zastupaju i Ira Jackson i Robert Monks. Jacksonovi i Monksovi modeli «primjer su dvaju opširnijih pojmova, poznatih pod imenom ‘potrošačka’ odnosno ‘dioničarska demokracija'», navodi Joel Bakan, «i nisu potpuno neuvjerljivi. (…) Ako se regulacija korporacija premjesti s države na tržište, korporacije postaju imune na sudjelovanje građana u političkom procesu, a kontrola je prepuštena instituciji u kojoj jedan dolar – ne jedna osoba – ima jedan glas» (Bakan, 2006:184).
[27] Prema Colinu Crouchu, novu političku klasu čini: „neznatan broj privilegiranih osoba koji predstavlja velike tvrtke (često su to bivši ministri i bivši dužnosnici), politički savjetnici…“ (Crouch, 2007:97).
[28] Demokratska stranka Japana premoćno je pobijedila Liberalnu demokratsku stranku na japanskim parlamentarnim izborima 30. kolovoza 2009. Istraživanje The Economist Intelligence unit – skupine stručnjaka vezanih uz tjednik The Economist pokazalo je da su sve poželjnije državne intervencije u gospodarstvo, a slobodna trgovina i slobodno tržište sve su više u njihovoj sjeni. Menadžeri, također, pozdravljaju jačanje nadzora nad bankama, uključujući i njihovu nacionalizaciju. Vrijeme će pokazati je li to dugotrajna orijentacija.
[29] Osim ostalih autora, na tragu ovoga stajališta su i Willem Buiter i Anne Sibert koji o izbjegavanju poticanja krize, kažu: „Neophodno je, naravno, da se moralni hazard minimalizira.“ (Buiter i Sibert, 2008:208).
[30] U tom smislu Terry Eagleton smatra da je potrebno: „Uzdići kulturu iznad politike – da bismo najprije bili ljudi, a onda građani – znači da politika mora proizlaziti iz dublje etičke razine…“ (Eagleton, 2002:14).