The Guardian: Kako vam je neoliberalizam uništio živote

Mora da su dosta krvarili zbog nas. U 2012. sto najbogatijih ljudi u svijetu postali su bogatiji za 241 milion dolara. Sada su “teški” 1,9 biliona (hiljada milijardi) dolara: nešto malo manje od godišnjeg BDP-a Velike Britanije.

Ovo se nije desilo slučajno. Rast bogatstva superbogatih je direktni rezultat politike. Evo nekoliko poteza: smanjenje poreskih stopa i nametnutih poreza; vladino odbijanje da nadoknadi pristojan dio prihoda od rudnih bogatstava i zemljišta; privatizacija javne imovine i stvaranje “ekonomije naplatne rampe”; liberalizacija zarada i uništenje kolektivnog pregovaranja.

Politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih. To teorija nije predviđala. Ekonomisti Fridrih Hajek, Milton Fridman i njihovi učenici – u hiljadama poslovnih škola, MMF-u, Svjetskoj banci, OECD-u i u gotovo svakoj savremenoj vladi – tvrde da što se manje oporezuju bogati, brane radnici i preraspodjeljuje bogatstvo, svi će biti prosperitetniji.

Svaki pokušaj da se smanji nejednakost naštetio bi efikasnosti tržišta, sprečavajući „nadolazeću plimu koja podiže sve brodove“. Ovi pioniri su sproveli 30-godišnji globalni eksperiment i sada imamo rezultate. Potpuni promašaj.

Prije nego što nastavim, istakao bih da smatram da stalni ekonomski rast nije ni održiv, ni poželjan. Ali ako je rast vaš cilj – cilj na koji svaka vlada tvrdi da se pretplatila – ne možete od njega napraviti veći haos nego da superbogate pustite da izađu iz okvira demokratije.Prošlogodišnji izvještaj Konferencije UN za trgovinu i razvoj trebalo je da bude nekrolog za neoliberalni model koji su osmislili Hajek, Fridman i njihovi učenici. Izvještaj nedvosmisleno pokazuje da je njihova politika proizvela suprotne rezultate od onih koje su oni očekivali.

Kako je neoliberalna politika (smanjenje poreza bogatima, privatizacija državne imovine, deregulacija tržišta rada, smanjenje socijalne pomoći) počela da steže od 1980-ih naovamo, stopa rasta je počela da opada, a nezaposlenost da raste.

Izraziti rast u bogatim zemljama tokom 1950-ih, ‘60-ih i ‘70-ih bio je moguć zbog razaranja bogatstva i moći elite nakon depresije i Drugog svjetskog rata. Njihov pad dao je ostalim 99% jedinstvenu šansu da zahtijeva preraspodjelu, državnu potrošnju i socijalna davanja, a sve to je stimulisalo potražnju.

Neoliberalizam je bio pokušaj da se ove reforme zaustave. Bogato finansirani od strane milionera, zagovarači neoliberalizma su postigli zadivljujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali.U zemljama OECD-a, oporezivanje je postalo regresivnije: bogati su plaćali manje, siromašni više. Kao rezultat toga, prema tvrdnjama neoliberala, trebalo je da se povećaju ekonomska efikasnost i investicije, što bi svima donijelo bogatstvo. Desilo se suprotno.

Kako su se smanjivali porezi bogatima i preduzećima, opadala je kupovna moć i države i siromašnijih građana, a s njom i potražnja. Kao rezultat toga pao je nivo investicija, kao i očekivani rast.

Zagovarači neoliberalizma takođe su insistirali da će nekontrolisana nejednakost prihoda i fleksibilne zarade smanjiti nezaposlenost. Međutim, u bogatim zemljama i nejednakost i nezaposlenost su se pogoršale.

Nedavnom skoku nezaposlenosti u većini razvijenih zemalja – najgori koji je zabilježen u svim recesijama posljednje tri decenije – prethodio je najniži nivo zarada od Drugog svjetskog rata. Opet udarac za teoriju. Teza se nije obistinila iz istog očiglednog razloga: niže zarade smanjuju potražnju, što povećava nezaposlenost.

Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulisane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a stope njenog rasta niže.

Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju da smanje deficit i stimulišu ekonomiju je kontraproduktivna.

Planirano smanjenje najviših stopa poreza na dohodak (sa 50% na 45%) neće podići državne prihode, niti podstaći privatno preduzetništvo, ali će obogatiti špekulante koji su upropastili ekonomiju: Goldman Saks i druge banke sada razmišljaju da odlože isplatu bonusa kako bi to iskoristili.

“Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i učešću”, kažu UN “je jedini način da se konačno prevaziđe kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja”.

Kao što sam rekao, mene ova priča lično ne dotiče, osim uvjerenje da niko iz ovog mora bogataša ne bi trebalo da bude siromašan. Ali, zapanjen zbog toga što ni Britanija, ni Evropa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju, zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prevara.

Zahtjevi ultrabogatih su presvučeni u sofisticiranu ekonomsku teoriju i sprovođeni su bez obzira na ishod. Uz to, potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino sa čim to ima veze je moć.

 

Tekst je preuzet sa Vijesti.me

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close