Kultura

Neokrunjeni kralj sevdalinke u Americi

Ministar finansija KJ, prije nego što će izvršiti samoubistvo, kao posljednju želju zatražio je da mu na dan sahrane Edo Ljubić otpjeva pjesmu

U donjevakufskoj ulici Jaz, u centru grada, rođen je poznati bosanskohercegovački slikar Roman Petrović, a samo malo dalje, u istoj ulici, u staroj bosanskoj kući, sedmog maja 1912. godine Klara Ljubić je donijela na ovaj svijet svoga i Nikolinog sina – Edu.
Ko bi tada mogao i naslutiti da će Edo, završivši Jezuitsku klasičnu gimnaziju u Travniku, postati neokrunjeni kralj sevdaha Kraljevine Jugoslavije, koji je, kao prvi od ljudi s ovoga tla, u Sjedinjenim Američkim Državama zapjevao i proslavio sevdalinku?!

Tragovi vremena

“Četrdesetih godina prošlog vijeka, Edo Ljubić (Lubić) snimao je jednu za drugom gramofonske ploče za razne američke producentske kuće (RCA, VICTOR, DECCA, COLUMBIA), a pjesme koje je on izvodio poticale su iz Hrvatske, Srbije, Makedonije i, najveći broj njih, iz Bosne i Hercegovine”, govori nam Mulo Hadžić, koji je nedavno objavio desetu knjigu posvećenu Donjem Vakufu “Tragovi jednog vremena – kulturna hronika”, na čije 492 strane se nižu i zanimljive priče o ljudima tog kraja.

– Naravno, nisam mogao nikako zaobići Edu Ljubića prije svega zato što su i u mojoj kući njegove pjesme bile rado slušane, govori Mulo (1939), koji je svojevremeno bio i prvi čovjek rodnog Donjeg Vakufa, potom šef kabineta nekoliko visokih funkcionera u BiH, državni službenik u Predsjedništvu BiH. Sve to vrijeme on je i objavljivao tekstove u gotovo svim listovima bivše Jugoslavije, za šta je dobio brojna priznanja, pa i Zlatnu značku Oslobođenja.
O tome koliko je Edo Ljubić bio važan muzičar u Americi, svjedoči i to da je tamošnji časopis Billboard njegovo ime uvijek isticao na najvišim mjestima rang-liste, odmah uz velikane kao što su Frank Sinatra, Louis Armstrong, Bing Crosby, Count Basie…

Mulo napominje da se porodica Ljubić davno odselila iz Donjeg Vakufa.
– Koliko znam, samo je jedna porodica tog prezimena do pred početak posljednjega rata živjela u našem gradu. Izmijenio se potpuno i ambijent kraja u kojem je Edo rođen, ostale su do danas samo dvije kuće iz tog vremena, kazuje autor knjige, od kojeg saznajemo da je, nakon završetka Jezuitske klasične gimnazije u Travniku, Ljubić otišao u Zagreb na studij muzike, iako je već tada, kao talentovani muzičar, dobio i poziv iz Beča da tamo studira. No, iz nekih razloga, koji Hadžiću nisu poznati, Edo se seli u Francusku, i 1933. godine tamo završava elektrotehniku, ali se nikad nije bavio tom vrstom posla.

– Vrlo je vjerovatno da je time samo ispunio želju svojih, za ono vrijeme, obrazovanih roditelja. Otac mu je bio državni službenik, što je u doba AU bio visok položaj, ističe Hadžić, dodajući da je, prema nekim izvorima do kojih je došao, Nikola Ljubić došao po službenoj dužnosti u Donji Vakuf, koji dvije godine prije nego što će se Edo roditi postaje i u administrativnom smislu grad u okviru Monarhije. Jedan od tada 66 gradova u BiH.

No, ovog mladog čovjeka ništa nije moglo skrenuti s muzičkog puta.
– Još u petnaestoj godini je odlično svirao tamburu i druge žičane instrumente i već tada oformljuje i svoj orkestar, koji će biti samo jedan od onih na čijem se čelu nalazio tokom svoje duge, bogate karijere muzičara, kazuje Mulo Hadžić, napominjući da je u Kraljevini Jugoslaviji Edin uspon ka muzičkom zvjezdanom nebu bio brz, propraćen brojnim aplauzima gdje god je dolazio, da li u dvorane ili u kafane, a njegov glas se često čuo i na tadašnjim radiostanicama.

– Zapravo, u to vrijeme, svugdje tamo gdje se slušala pjesma, vladali su njih dvoje, kralj i kraljica sevdaha, Edo Ljubić i Sofka Nikolić. Nije uopće bilo bitno da li izvode romanse, šansone, starogradske, romske pjesme, publika je uvijek tražila više, a vrhunac je bio kada bi zapjevali sevdalinku, kazuje Hadžić, podsjećajući na to da se u SAD-u, u to doba, među potomcima bivših robova širi jazz, koji prelazi i okean, i dopire do Balkana.

Edo Ljubić je, kaže Hadžić, bio prvi koji je u svoje interpretacije ubacivao elemente jazza, a koliko je sve to uticalo na tadašnju publiku, možda najbolje svjedoči i anegdota što je navedena i u desetoj Hadžićevoj knjizi.
Jedna jako važna ličnost iz beogradskog miljea, prije nego što će izvršiti samoubistvo (ministar finansija KJ), izrazio je, kao posljednju želju da mu na dan njegove sahrane Edo Ljubić otpjeva pjesmu “Kad mi pišeš moja mati”.
I doista je tako bilo.

Pariz, Pešta, Rim…

Dok je obavljana sahrana, Edo je na talasima Radio Beograda uživo izvodio tu pjesmu, koja je, inače, i njemu bila najdraža.

Ljubićeva popularnost tada toliko raste da ga pozivaju na gostovanja širom Evrope, pa u Edinim interpretacijama, posebno sevdalinki (o čemu bi trebali voditi računa oni koji u posljednje vrijeme poduzimaju aktivnosti oko uvrštavanja sevdalinke na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine) u Parizu, Pešti, Rimu, Berlinu… No, kako je to bilo vrijeme kada se ništa nije snimalo, nego je sve išlo direktno u uho slušaoca, najveća popularnost kod običnog svijeta se sticala preko radiotalasa. U terminu emitovanja njegovog šoua na Radio Beogradu kažu da su svi u tadašnjoj Kraljevini koji su imali radioaparat bili u kući. A, kako su rijetki bili vlasnici tih aparata, na slušanje Ljubića dolazilo bi “pola ulice”. Postaje najpoznatiji pjevač, a 1936. godine, ističe Mulo, u izboru ličnosti godine, on je bio na trećem mjestu u Kraljevini.

Tada su mu bile samo 24 godine.
Zovu ga i da nastupa uživo na evropskim TV stanicama, pa je tako postao prvi Jugosloven koji se sredinom tridesetih godina pojavio na berlinskoj televiziji. Učestvuje i u snimanju prvog bosanskohercegovačkog zvučnog filma “Ljubav u Sarajevu”, kojeg je režirao i snimio pionir filma iz regije, kako se to sada kaže, Nikola Drakulić, i to 1937. godine.

Ljubić u SAD odlazi 1939. godine kao član državne delegacije, kako bi bio dio programa Paviljona svoje države i to na velikom svjetskom sajmu u New Yorku. Ali, ne vraća se u Kraljevinu, i u SAD-u započinje iznova tražiti svoj put među tamošnjim muzičarima.
Hadžić podsjeća na to da su, sticajem ranijih ekonomskih gibanja prema novome kontinentu, u Americi živjeli brojni ljudi s područja Evrope, pa i iz Jugoslavije, a neki od njih su se već bili dobro snašli. Žal za zavičajem je bila izražena kod svih njih, a neodoljivi Edin glas ju je smanjivao. Ljubić prvobitno i sam svira u jednom orkestru, no, uskoro, kao onomad u Travniku, i u New Yorku osniva vlastiti tamburaški orkestar Edo Lubic&tamburitza orkestar, i počinje njegov vrtoglavi uspon.
Ljubićevo pjevanje je bilo interesantno svim Amerikancima, ono, jednostavno, nije moglo ostati nezapaženo, priča Hadžić.

U američkim prodavnicama gramofonskih ploča, Edine su bile vrlo tražene, a koliko su ga kolege muzičari cijenile, možda najbolje svjedoči to da je nerijetko svirao u ondašnjim najvećim američkim orkestrima… Koliko je sve to bilo važno za Ameriku, govori i to da je ta država, kada je umro, Edi podigla spomenik: “I kao vrsnom muzičaru, koji je širio vidike u toj oblasti kulture i umjetnosti, ali i kao čovjeku koji je bio veliki antifašista”.

Ašik osta na te oči

Postao je dobrovoljno pilot u Drugom svjetskom ratu i učestvovao u operacijama Američke avijacije, ali čim je rat završen, opet se okrenuo muzici, uvijek skroman, jednostavan, human, nikada ne zaboravljajući ljude u nevolji, niti svoj rodni kraj. Svjedoči o tome i činjenica da je kompletnu zaradu gramofonske ploče pod naslovom “Edo Ljubić i njegova pjesma” (Jugoton, 1963), Ljubić poklonio Skoplju, koje je te godine pretrpjelo razarajući zemljotres.
Hadžić kaže i to da je Edo Ljubić 1986. godine uvršten u američku tamburašku kuću slavnih, u Mineapolisu, a iste godine je odigrao epizodnu ulogu u filmu “Posljednji skretničar uzanog kolosijeka”, koji se snimao u njegovom Donjem Vakufu. Naš sagovornik je tada, kao načelnik općine, primio cijelu filmsku ekipu:

– Svi statisti su bili iz našeg grada, kaže Hadžić.
U filmu su glumili Bata Živojinović, Mustafa Nadarević, Boro Stjepanović, Milan Srdoč, Zijah Sokolović… Edo je otpjevao pjesmu “Ašik osta na te oči”.
Ljubić je umro 1993. godine, u vrijeme kada je u njegovoj domovini bjesnio rat. Grob mu se nalazi u Kaliforniji, u Santa Barbari.

U Donjem Vakufu su, pored Ljubića, Petrovića, rođene i mnoge druge poznate ličnosti, pa i reis Naim ef. Hadžiabdić, vrhbosanski nadbiskup Smiljan Franjo Čekada (1902-1976), za čiju smrt se veže jedna zanimljiva priča.

Naime, kada je nadbiskup umro, pronio se glas da će biti sahranjen u Donjem Vakufu, i za 24 sata je urađeno 1.500 metara jedne tamošnje dionice puta. No, sahrana nije tu obavljena.
– Nije mi jasno zašto Donji Vakuf zaboravlja svoje znamenite ljude, kaže Mulo Hadžić, koji je podnio prijedlog opštinskim vijećnicima da se obilježe mjesta gdje su oni rođeni.
– Njima bi se ponosio svaki grad na svijetu, smatra Mulo Hadžić.

 

Piše: Edina KAMENICA

Oslobođenje

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close