Kultura

Debata Noama Čomskog i Mišela Fukoa

Pola veka od velikog retoričkog okršaja

Na poziv holandskog filozofa Fonsa Eldersa, pre tačno 50 godina, na Tehnološkom fakultetu Ajndhoven, Mišel Fuko i Noam Čomski učestvovali su u debati koja je do sada već stekla kultni status. Centralna tema oko koje su razmenjivana, često suprotstavljena, mišljenja ove dvojice velikih mislilaca i teoretičara, čije su ideje obeležile teoriju XX veka, bila je podjednako drevna i teška – možemo li identifikovati nešto poput urođene ljudske prirode i da li u njoj postoji nešto zajedničko, ili je ona uvek nekontrolisani proizvod različitih spoljašnjih faktora. Duboko razmimoilaženje njihovih stavova obeležiće celokupnu drugu polovinu debate, kada razgovor skrene na pitanja politike, moći, građanskog otpora, pravde… Kako je u predgovoru štampanom izdanju ovog razgovora podvukao inicijator susreta Elders, ova debata je toliko dragocena zato što su “Čomski i Fuko u njoj izneli na svetlo dana sukob koji postoji u samom srcu zapadne kulture i politike.” Prenećemo vam fragmente iz druge polovine debate gde se raspravljalo o političkoj mogućnosti postojanja univerzalne pravednosti. Ovaj razgovor je kod nas 2017. godine objavila izdavačka kuća Derata, pod nazivom O ljudskoj prirodi: pravda protiv moći (prevod: Slobodan Damnjanović).

Elders:

Dobro, haj­de sada da pre­đe­mo na dru­gi deo ras­pra­ve, na poli­ti­ku. Pre sve­ga, hoću da pitam gospo­di­na Fukoa zaš­to se toli­ko zani­ma za poli­ti­ku? Nai­me, kazao mi je da zapra­vo poli­ti­ku mno­go više voli od filo­so­fi­je.

Fuko:

Nikad se nisam zani­mao za filo­so­fi­ju. Ali to nije pro­blem (sme­je se).

Vaše pita­nje gla­si: zaš­to se toli­ko zani­mam za poli­ti­ku? Ako bih morao da vam pru­žim jed­no­sta­van odgo­vor, rekao bih: a zaš­to se ne bih zani­mao? Dru­gim reči­ma, kakvo sle­pi­lo, kakva glu­vo­ća, kakav ide­o­loš­ki mrak može da me nate­ra da se ne zani­mam za ono što je vero­vat­no naj­va­žni­ja stvar našeg posto­ja­nja – a to je druš­tvo u kome živi­mo, pri­vred­ni odno­si unu­tar kojih ono funk­ci­o­ni­še i oblik vla­da­vi­ne koji odre­đu­je način našeg pona­ša­nja, ono što jeste i ono što nije dozvo­lje­no. Naj­zad, suš­ti­na našeg živo­ta sasto­ji se u poli­tič­kom funk­ci­o­ni­sa­nju druš­tva u kome smo se zate­kli.

Zato vam ne mogu odgo­vo­ri­ti na pita­nje zaš­to se zani­mam za poli­ti­ku; tač­ni­je, mogu vam odgo­vo­ri­ti samo pro­tiv­pi­ta­njem: zaš­to se ne bih zani­mao za nju?

Elders:

Hoće­te da kaže­te da to zani­ma­nje za vas pred­sta­vlja oba­ve­zu?

Fuko:

Da. Ovde nema ničeg neo­bič­nog, vred­nog pita­nja ili odgo­vo­ra. Ne biti zain­te­re­so­van za poli­ti­ku, to je zapra­vo pra­vi pro­blem. Dakle, ume­sto da mene pita­te zaš­to se zani­mam za poli­ti­ku, vi tre­ba da pita­te nekog ko se ne zani­ma za nju zaš­to je tako. Onda će vaše pita­nje biti ute­me­lje­no i vi ćete ima­ti pra­vo da kaže­te: „Zaš­to se, dođa­vo­la, ne zani­maš za nju?” (sva tro­ji­ca se sme­ju, a sme­je se i pri­sut­na publi­ka).

Elders:

Gospo­di­ne Čom­ski, veo­ma nas zani­ma­ju vaši poli­tič­ki sta­vo­vi, poseb­no u odno­su na vaš dobro pozna­ti anar­ho­sin­di­ka­li­zam ili, kako vi to for­mu­li­še­te, slo­bo­dar­ski soci­ja­li­zam. Koji su naj­va­žni­ji cilje­vi vašeg slo­bo­dar­skog soci­ja­li­zma?

Čom­ski:

Odre­ći ću se želje da odgo­vo­rim na vaše pret­hod­no zani­mlji­vo pita­nje i okre­nu­ću se ovom dru­gom pita­nju.

Poče­ću sa onim o čemu smo već pri­ča­li, nai­me, da, ako – što mislim da jeste – suš­tin­ski ele­ment ljud­ske pri­ro­de čini potre­ba za kre­a­tiv­nim radom, za kre­a­tiv­nim istra­ži­va­njem, za slo­bod­nom kre­a­ci­jom, koju insti­tu­ci­je pri­nu­de neće pro­iz­volj­no ogra­ni­ča­va­ti, onda iz toga sle­di da druš­tvo, pra­vlje­no po meri čove­ka, tre­ba mak­si­mal­no da uve­ća­va moguć­no­sti za rea­li­zo­va­nje ove suš­tin­ske ljud­ske karak­te­ri­sti­ke. To zna­či da ono tre­ba da pre­vla­da­va ele­men­te repre­si­je i tla­če­nja, destruk­ci­je i pri­nu­de, koje u sva­kom posto­je­ćem druš­tvu, na pri­mer našem, zati­če­mo kao isto­rij­ski rezi­du­um.

Dalje, sva­ki oblik pri­nu­de ili repre­si­je, sva­ki oblik auto­krat­ske kon­tro­le neke obla­sti posto­ja­nja, reci­mopri­vat­ne svo­ji­ne nad kapi­ta­lom ili držav­ne kon­tro­le nekih vido­va ljud­skog živo­ta, sva­ka auto­krat­ska restrik­ci­ja nad nekom oblaš­ću ljud­skog delo­va­nja može se oprav­da­ti ako i samo ako sto­ji u slu­žbi opstan­ka ili potre­be za odbra­nom od neke gro­zne sud­bi­ne ili neke slič­ne stva­ri. Oni nisu oprav­da­ni po sebi. Napro­tiv, tre­ba ih pre­vla­da­va­ti ili eli­mi­ni­sa­ti.

Dalje, sma­tram da smo danas, bar u teh­nološ­ki napred­nim druš­tvi­ma Zapa­da, u pozi­ci­ji da u veli­koj meri može­mo uklo­ni­ti besmi­sle­ne, nekre­a­tiv­ne delat­no­sti, odno­sno da ih tamo gde još uvek posto­ji potre­ba za nji­ma može­mo pra­ved­ni­je ras­po­de­li­ti među sta­nov­niš­tvom, i to tamo gde je cen­tra­li­zo­va­na, auto­krat­ska kon­tro­la, pre sve­ga pri­vred­nih insti­tu­ci­ja, bilo pri­vat­nog kapi­ta­li­zma ili držav­nog tota­li­ta­ri­zma ili raznih mešo­vi­tih obli­ka držav­nog kapi­ta­li­zma, posta­la destruk­tiv­no nasle­đe isto­ri­je.

Sve su to obli­ci nega­tiv­nog nasle­đa, koji se mora­ju pre­vla­da­va­ti i eli­mi­ni­sa­ti u korist direkt­ne par­ti­ci­pa­ci­je u rad­nič­kim save­ti­ma ili dru­gim neza­vi­snim udru­že­nji­ma, koje stva­ra­ju sami poje­din­ci zbog una­pre­đe­nja svog druš­tve­nog polo­ža­ja i pro­iz­vod­nog rada.

Dalje, fede­ra­tiv­ni, decen­tra­li­zo­va­ni sistem neza­vi­snih udru­že­nja koje obu­hva­ta­ju, kako pri­vred­ne, tako i druš­tve­ne insti­tu­ci­je, jeste ono što ja nazi­vam anar­ho­sin­di­ka­li­zam. Sma­tram da je on ade­kva­tan oblik druš­tve­nog orga­ni­zo­va­nja jed­nog teh­no­loš­ki napred­nog druš­tva, u kome ljud­ska bića neće mora­ti da budu oru­đe ili zup­ča­nik na maši­ni. Više ne posto­ji nika­kva druš­tve­na nužnost da se pre­ma ljud­skim bići­ma u pro­ce­su pro­iz­vod­nje postu­pa kao pre­ma meha­nič­kim ele­men­ti­ma; to se može i mora pre­va­zi­ći kroz izgrad­nju druš­tva slo­bo­de i neza­vi­snih udru­že­nja, druš­tva u kome će kre­a­tiv­na potre­ba, po mom miš­lje­nju, sama suš­ti­na čove­ka, biti u sta­nju da se ostva­ru­je ona­ko kako to sama želi.

I ja takođe, kao i gospo­din Fuko, ne vidim kako neko ljud­sko biće može biti rav­no­duš­no pre­ma ovom pita­nju (sme­je se).

Elders:

Gospo­di­ne Fuko, veru­je­te li da posle ovog što je rekao gospo­din Čom­ski može­mo za naše druš­tvo reći da je demo­krat­sko?

Fuko:

Ne, ne mogu da veru­jem da neko može naše druš­tvo sma­tra­ti demo­krat­skim (smeh).

Ako pod demo­kra­ti­jom raz­u­me­mo delo­tvor­nu vla­da­vi­nu sta­nov­niš­tva koje nije pode­lje­no ni hije­rar­hij­ski ras­po­re­đe­no u kla­se, onda je sasvim jasno da smo vrlo dale­ko od demo­kra­ti­je. Onda je tako­đe jasno da živi­mo u reži­mu dik­ta­tu­re kla­se, kla­se na vla­sti, koja se namet­nu­la i vla­da nasi­ljem, čak i onda kada su instru­men­ti tog nasi­lja ustav­ni i insti­tu­ci­o­nal­ni. Ima­ju­ći to u vidu, može­mo reći da kod nas nema demo­kra­ti­je.

Kad ste me pita­li zaš­to se zani­mam za poli­ti­ku, odbio sam da odgo­vo­rim jer mi se pita­nje uči­ni­lo besmi­sle­nim. Ali možda ste zapra­vo hte­li da zna­te kako sam se zain­te­re­so­vao za nju?

A da ste mi posta­vi­li takvo pita­nje, odgo­vo­rio bih vam da na svom duhov­nom i poli­tič­kom putu zna­čaj­no zao­sta­jem za gospo­di­nom Čom­skim. To zna­či da pri­zna­jem kako nisam u sta­nju da odre­dim, pa čak ni sa jakim raz­lo­zi­ma da pred­lo­žim neki ide­al­ni druš­tve­ni model za funk­ci­o­ni­sa­nje našeg nauč­nog i teh­no­loš­kog druš­tva.

S dru­ge stra­ne, jedan od zada­ta­ka za koji mislim da je hitan i nepo­sre­dan, koji je iznad sveg osta­log, jeste sle­de­ći: mi tre­ba da otkri­je­mo i uka­že­mo, čak i tamo gde su skri­ve­ni, na sve odno­se poli­tič­ke moći i vla­sti koji kon­tro­li­šu druš­tve­no telo i vrše repre­si­ju nad njim.

Ono što hoću da kažem jeste sle­de­će: u evrop­skom druš­tvu je obi­čaj da se sma­tra kako je moć loka­li­zo­va­na u ruka­ma vla­de i drža­ve i kako se ona ostva­ru­je pre­ko odre­đe­nog bro­ja poseb­nih insti­tu­ci­ja, kao što su admi­ni­stra­ci­ja, poli­ci­ja, voj­ska i držav­ni apa­rat. Zna­mo da su sve ove insti­tu­ci­je stvo­re­ne da raz­ra­de i pre­ne­su odre­đen broj odlu­ka u ime naro­da ili drža­ve, da se te odlu­ke pri­me­nju­ju i da se kažnja­va­ju oni koji im se ne poko­ra­va­ju. Ali ja mislim da se moć tako­đe ispo­lja­va kroz odre­đen broj insti­tu­ci­ja koje izgle­da­ju kao da nema­ju niš­ta zajed­nič­ko sa poli­tič­kom vlaš­ću, koje osta­vlja­ju uti­sak da su neza­vi­sne od nje, ali to u stva­ri nisu.

Ovo važi za poro­di­cu; a svi zna­ju da su uni­ver­zi­tet i svi obra­zov­ni siste­mi, koji na prvi pogled samo šire naše zna­nje, napra­vlje­ni da odre­đe­nu druš­tve­nu kla­su odr­že na vla­sti, kao i da neu­tra­li­šu instru­men­te moći dru­ge druš­tve­ne kla­se. Insti­tu­ci­je obra­zo­va­nja, nad­zo­ra i bri­ge, kao što je medi­ci­na, tako­đe su u slu­žbi odr­ža­nja posto­je­će poli­tič­ke moći. Tako­đe je pozna­to i goto­vo na ivi­ci skan­da­la da ovo u odre­đe­nim slu­ča­je­vi­ma važi i za psi­hi­ja­tri­ju.

Mislim da je naj­va­žni­ji poli­tič­ki zada­tak u druš­tvu poput našeg da podvrgne kritici delovanje insti­tu­ci­ja, koje su pri­vid­no neu­tral­ne i neza­vi­sne; da se one ospo­ra­va­ju i napa­da­ju na način koji će raz­ot­kri­ti poli­tič­ko nasi­lje koje se ispo­lja­va pre­ko njih i koji će nam omo­gu­ća­va­ti da se bori­mo i pro­tiv nasi­lja i pro­tiv insti­tu­ci­ja koje mu slu­že.

Ova kri­ti­ka i ova bor­ba za mene su važne iz više raz­lo­ga: prvo, zato što se poli­tič­ka moć širi mno­go dublje nego što misli­mo, zatim, što posto­je nevi­dlji­vi i sla­bo zna­ni cen­tri podrš­ke toj moći i što se nje­na istin­ska sna­ga i čvr­sti­na nala­ze tamo gde ih ne oče­ku­je­mo. Nije dovolj­no samo reći da se iza vla­sti, iza držav­nog apa­ra­ta, nala­zi vla­da­ju­ća kla­sa, mora­mo otkri­ti srž nje­ne delat­no­sti, mesta i obli­ke izra­ža­va­nja nje­ne domi­na­ci­je. I poš­to ova domi­na­ci­ja nije samo poli­tič­ki izraz eko­nom­ske eks­plo­a­ta­ci­je, ona je njen instru­ment i u veli­koj meri uslov koji omo­gu­ća­va tu eks­plo­a­ta­ci­ju; uki­da­nje jed­ne posti­že se kroz detalj­no raz­ot­kri­va­nje dru­ge. Ako pre­vi­di­mo ove cen­tre podrš­ke kla­snoj vla­da­vi­ni, mi ćemo im onda omo­gu­ći­ti da i dalje delu­ju i doži­ve­ti da vidi­mo kako se ova kla­sna domi­na­ci­ja uspo­sta­vlja čak i posle revo­lu­ci­o­nar­nog pro­ce­sa.

Čom­ski:

Da, slo­žio bih se sa tim, i to ne samo u teo­ri­ji već i u prak­si. To jest posto­je dva inte­lek­tu­al­na zadat­ka: prvi, o kome sam već govo­rio, odno­si se na stva­ra­nje vizi­je budu­ćeg pra­ved­nog druš­tva, to zna­či stva­ra­nje huma­ni­stič­ke druš­tve­ne teo­ri­je, zasno­va­ne na nekom čvr­stom shvat­anju ljud­ske suš­ti­ne ili ljud­ske pri­ro­de. To je, dakle, prvi zada­tak.

Dru­gi zada­tak jeste jasno raz­u­me­va­nje pri­ro­de moći i tla­če­nja, tero­ra i destruk­ci­je u našem druš­tvu. A to sigur­no uklju­ču­je insti­tu­ci­je koje ste pome­nu­li kao i cen­tral­ne insti­tu­ci­je sva­kog indu­strij­skog druš­tva, nai­me, pri­vred­ne, trgo­vač­ke i finan­sij­ske insti­tu­ci­je, a pre sve­ga veli­ke mul­ti­na­ci­o­nal­ne kor­po­ra­ci­je koje ni veče­ras nisu fizič­ki dale­ko od nas (tj. „Filips” u Ajndho­ve­nu).

To su osnov­ne insti­tu­ci­je tla­če­nja i pri­nu­de i auto­krat­ske vla­sti, koje poku­ša­va­ju da sebe pri­ka­žu kao neu­tral­ne upr­kos sve­mu što zna­mo o nji­ma. Mi smo, dakle, pod­vrg­nu­ti demo­kra­ti­ji tržiš­ta, što zna­či da smo pod­vrg­nu­ti auto­krat­skoj kon­tro­li pome­nu­tih insti­tu­ci­ja. Ova kon­tro­la pored osta­log uklju­ču­je i onaj vid kon­tro­le koji pro­iz­­la­zi iz domi­na­ci­je tržiš­nih sna­ga u druš­tvu nejed­na­ko­sti.

Sva­ka­ko mi mora­mo raz­u­me­ti ove činje­ni­ce; i ne samo raz­u­me­ti, mi se mora­mo bori­ti pro­tiv njih. U stva­ri, kada se radi o našem poli­tič­kom anga­žo­va­nju, anga­žo­va­nju na koje tro­ši­mo naj­ve­ći deo svo­je sna­ge i napo­ra, ono se mora ispo­lja­va­ti upra­vo u ovoj obla­sti. Ne želim da ovo zvu­či lič­no, ali ja se anga­žu­jem upra­vo u ovoj obla­sti, a pret­po­sta­vljam da i dru­gi to čine.

Dalje, mislim da bi bila veli­ka sra­mo­ta ako bismo zane­ma­ri­li neš­to apstrakt­ni­ji i više filo­sof­ski zada­tak uspo­sta­vlja­nja veze izme­đu poj­ma ljud­ske pri­ro­de koja sadr­ži slo­bo­du, dosto­jan­stvo i kre­a­tiv­nost i dru­ge osnov­ne ljud­ske oso­bi­ne i odre­đe­ne vizi­je druš­tve­ne struk­tu­re u kojoj se ove oso­bi­ne mogu ostva­ri­ti i u kojoj je mogu­će vodi­ti smi­saon ljud­ski život.

Ako raz­miš­lja­mo o druš­tve­noj pro­me­ni ili soci­jal­noj revo­lu­ci­ji, mada je, narav­no, nemo­gu­će stvo­ri­ti detalj­nu sli­ku cilja kome teži­mo, ipak mora­mo ima­ti izve­snu pred­sta­vu o tome kuda ide­mo; a pome­nu­ta teo­ri­ja je u sta­nju da nam to kaže.

Fuko:

Da, ali zar tu ne posto­ji opa­snost. Ako kaže­te da posto­ji ljud­ska pri­ro­da, da ta pri­ro­da u aktu­el­nom druš­tvu nije dobi­la pra­vo i moguć­nost da se ostva­ri… A mislim da ste upra­vo to rekli.

Čom­ski:

Jesam.

Fuko:

Ali šta ako pri­li­kom defi­ni­sa­nja ljud­ske pri­ro­de – koja je u isto vre­me ide­al­na i real­na i koja je do sada bila skri­ve­na i poti­snu­ta – mi u stva­ri pre­u­zi­ma­mo poj­mo­ve iz našeg druš­tva, civi­li­za­ci­je, kul­tu­re?

Uze­ću jedan pri­mer. Soci­ja­li­zam odre­đe­nog peri­o­da, tač­ni­je s kra­ja XIX i počet­ka XX veka, tvr­di kako čovek u kapi­ta­li­stič­kom druš­tvu ne ostva­ru­je sav poten­ci­jal svog raz­vo­ja, i kako ne rea­li­zu­je svo­je moguć­no­sti i tvr­di kako je ljud­ska pri­ro­da u kapi­ta­li­stič­kom siste­mu otu­đe­na od čove­ka. I pri­tom taj soci­ja­li­zam sanja o konač­no oslo­bo­đe­noj ljud­skoj pri­ro­di.

Ali na osno­vu kog mode­la taj soci­ja­li­zam stva­ra pred­sta­vu o ljud­skoj pri­ro­di i na osno­vu čega poku­ša­va da je ostva­ri? Ja mislim da on pola­zi od bur­žo­a­skog mode­la.

Za taj soci­ja­li­zam otu­đe­no druš­tvo jeste druš­tvo zasno­va­no na opštoj kori­sti, na sek­su­al­no­sti bur­žo­a­skog tipa, poro­di­ci bur­žo­a­skog tipa, este­ti­ci bur­žo­a­skog tipa. A šta se dogo­di­lo u Sovjet­skom Save­zu i zemlja­ma tako­zva­ne narod­ne demo­kra­ti­je? Druš­tvo koje je tamo izgra­đe­no u veli­koj meri je pre­u­ze­lo vred­no­sti bur­žo­a­skog druš­tva XIX veka. Uto­pi­ja koja je pokre­ta­la kon­sti­tu­i­sa­nje sovjet­skog druš­tva u stva­ri se zasni­va­la na uni­ver­za­li­zo­va­nju mode­la bur­žo­a­skog druš­tva pret­hod­nog veka.

Rezul­tat ovog izla­ga­nja, a veru­jem da ste i vi shva­ti­li, jeste da je teš­ko tač­no odre­di­ti sadr­žaj ljud­ske pri­ro­de.

Zar tu ne posto­ji opa­snost od greš­ke? Mao Cedung govo­ri o bur­žo­a­skoj ljud­skoj pri­ro­di i pro­le­ter­skoj ljud­skoj pri­ro­di, i sma­tra da su to dve raz­li­či­te pri­ro­de.

Čom­ski:

Po mom miš­lje­nju, u inte­lek­tu­al­nom delo­kru­gu poli­tič­kog delo­va­nja, to jest u sfe­ri stva­ra­nja vizi­je pra­ved­nog i slo­bod­nog druš­tva, zasno­va­nog na odre­đe­nom shva­ta­nju ljud­ske pri­ro­de, mi se suo­ča­va­mo sa istim pro­ble­mom sa kojim se suo­ča­va­mo u nepo­sred­nom poli­tič­kom delo­va­nju, nai­me, sa oba­ve­zom da zbog veli­či­ne i teži­ne pro­ble­ma neš­to uči­ni­mo, sve­sni da ćemo svo­je delo­va­nje mora­ti da ute­me­lji­mo na deli­mič­nom raz­u­me­va­nju druš­tve­ne i ljud­ske stvar­no­sti.

Da budem sasvim odre­đen: veli­ki deo mog delo­va­nja pove­zan je sa ratom u Vijet­na­mu. Veli­ki deo ener­gi­je ulo­žio sam u gra­đan­sku nepo­sluš­nost. Gra­đan­ska nepo­sluš­nost u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma vrlo je neiz­ve­sna u pogle­du efe­ka­ta. Na pri­mer ona, po nekim miš­lje­nji­ma, posto­je­ći pore­dak može da ugro­zi u toj meri da se on pro­me­ni nagore, to jest u prav­cu faši­zma. A faši­zam je loša stvar i za Ame­ri­ku i za Vijet­nam i za Holan­di­ju i za sva­ku dru­gu zemlju. Zna­te, ako levi­ja­tan tipa Sje­di­nje­nih Drža­va posta­ne faši­stič­ki, onda će se čitav svet suo­či­ti sa veli­kim bro­jem pro­ble­ma; to je, dakle, opa­snost koju u sebi nosi gra­đan­ska nepo­sluš­nost.

S dru­ge stra­ne, ne pred­u­zi­ma­nje nika­kve akci­je, odno­sno pasiv­no posma­tra­nje ono­ga što se deša­va pred­sta­vlja veli­ku opa­snost, tako­đe. Ako bude­mo bili pasiv­ni i ne poku­ša­mo da pro­me­ni­mo stva­ri, ame­rič­ka sila će uniš­ti­ti Indo­ki­nu. Pri­li­kom dono­še­nja odlu­ke o daljem delo­va­nju uvek mora­mo ima­ti u vidu obe ove moguć­no­sti.

Na sli­čan način mi se i u inte­lek­tu­al­noj sfe­ri suo­ča­va­mo sa odre­đe­nim neiz­ve­sno­sti­ma. Naše shva­ta­nje ljud­ske pri­ro­de je ogra­ni­če­no; ogra­ni­ča­va­ju ga kako naš karak­ter tako i druš­tve­ni i kul­tur­ni uslo­vi u koji­ma je to shva­ta­nje nasta­lo. Ipak, izu­zet­no je važno da odre­di­mo i nedo­sti­žne cilje­ve da bismo onda mogli da ostva­ri­mo one koji su dosti­žni i mogu­ći. To zna­či da mora­mo biti dovolj­no hra­bri da, pola­ze­ći od par­ci­jal­nog zna­nja, stva­ra­mo druš­tve­ne teo­ri­je i pri­tom osta­ne­mo otvo­re­ni za moguć­nost, zapra­vo za veli­ku vero­vat­no­ću da u odre­đe­nim vido­vi­ma bude­mo u veli­koj zablu­di.

Fuko:

Hteo bih da vam posta­vim jed­no pita­nje. Kad u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma postu­pi­te pro­tiv­za­ko­ni­to, da li taj svoj postu­pak oprav­da­va­te pozi­va­ju­ći se na neku višu prav­du ili se pozi­va­te na zah­te­ve kla­sne bor­be, koju pro­le­ta­ri­jat tre­nut­no vodi pro­tiv vla­da­ju­će kla­se?

Čom­ski:

U ovom slu­ča­ju zau­zeo bih sta­no­viš­te koje je u takvim okol­no­sti­ma zau­zeo ame­rič­ki Vrhov­ni sud, a vero­vat­no bi i dru­gi sudo­vi to uči­ni­li u slič­nim okol­no­sti­ma, to jest nasto­jao bih da pita­nje rešim što je moguće konstruktivnije. U kraj­njoj lini­ji mislim da u mno­gim slu­ča­je­vi­ma tre­ba delo­va­ti pro­tiv legal­nih insti­tu­ci­ja nekog druš­tva ako tim delo­va­njem ospo­ra­va­te sam izvor sile i tla­če­nja u pome­nu­tom druš­tvu.

Među­tim, posto­je­ći zakon u veli­koj meri sadr­ži i one ljud­ske vred­no­sti koje tre­ba poš­to­va­ti. I posto­je­ći zakon, ako se pra­vil­no tuma­či, omo­gu­ća­va nam da ne uči­ni­mo sve ono što nam drža­va nare­đu­je. A mislim da je važno isko­ri­sti­ti činje­ni­cu…

Fuko:

Da.

Čom­ski:

… važno je isko­ri­sti­ti one obla­sti zako­na koje su pra­vil­no for­mu­li­sa­ne, pa onda direkt­no delo­va­ti pro­tiv onih dru­gih obla­sti tog istog zako­na koje oprav­da­va­ju neki sistem nepra­ved­ne vla­da­vi­ne.

Fuko:

Ali ja…

Čom­ski:

Pusti­te me da…

Fuko:

Pitao sam… Moje pita­nje bilo je sle­de­će: kad poči­ni­te neko oči­gled­no neza­ko­ni­to delo…

Čom­ski:

… delo koje ja sma­tram neza­ko­ni­tim, a ne samo drža­va.

Fuko:

Ne, ne, koje drža­va…

Čom­ski:

… koje drža­va sma­tra neza­ko­ni­tim…

Fuko:

… koje drža­va sma­tra neza­ko­ni­tim.

Čom­ski:

Da.

Fuko:

Da li delo koje drža­va sma­tra neza­ko­ni­tim vi doži­vlja­va­te kao izraz neke ide­al­ne prav­de ili ga oprav­da­va­te kla­snom bor­bom? To jest misli­te li da ga kla­sna bor­ba čini kori­snim i nužnim? Moje pita­nje je da li se vi pozi­va­te na ide­al­nu prav­du?

Čom­ski:

Da pono­vim: često se deša­va da činim neš­to što drža­va sma­tra neza­ko­ni­tim, ali ga ja sma­tram zako­ni­tim. To zna­či da ja drža­vu sma­tram za pre­stup­ni­ka. Ali u nekim slu­ča­je­vi­ma to nije tač­no. Dozvo­li­te mi da u vezi sa tim budem sasvim kon­kre­tan i da sa kla­snog pre­đem na impe­ri­ja­li­stič­ki rat, gde je situ­a­ci­ja neš­to jasni­ja i jed­no­stav­ni­ja.

Uzmi­mo među­na­rod­no pra­vo, vrlo slab instru­ment kao što zna­mo, ali ipak instru­ment koji sadr­ži neke vrlo zani­mlji­ve prin­ci­pe. Među­na­rod­no pra­vo je u mno­gim aspektima sred­stvo moć­nih: ono je tvo­re­vi­na drža­va i nji­ho­vih pred­stav­ni­ka. U raz­vi­ja­nju tre­nut­no posto­je­ćeg siste­ma među­na­rod­nog pra­va nema, na pri­mer, učeš­ća masov­nog pokre­ta selja­ka.

Struk­tu­ra među­na­rod­nog pra­va odra­ža­va ovu činje­ni­cu; to jest među­na­rod­no pra­vo posto­je­ćim struk­tu­ra­ma moći, koje sebe defi­ni­šu kao drža­ve, daje veli­ka ovlaš­će­nja i pra­vo da kori­ste nasi­lje pro­tiv narod­nih masa koje se pro­ti­ve drža­vi i svo­je inte­re­se sta­vlja­ju iznad nje­nih inte­re­sa.

To je fun­da­men­tal­na mana među­na­rod­nog pra­va. Ta mana oprav­da­va suprot­sta­vlja­nje onom nje­go­vom aspek­tu koji, u pogle­du valja­no­sti i oprav­da­no­sti, ima isti sta­tus kao i božan­sko pra­vo kra­lje­va. Ono je pro­sto instru­ment kojim moć­ni­ci bra­ne i čuva­ju svo­ju vlast.

Ali među­na­rod­no pra­vo nije samo to. U stva­ri, posto­je ele­men­ti među­na­rod­nog pra­va, ele­men­ti izra­že­ni u Nir­nberš­kim prin­ci­pi­ma i Pove­lji Uje­di­nje­nih naci­ja, koji ne samo što dopuš­ta­ju već i zah­te­va­ju da gra­đa­nin delu­je pro­tiv sop­stve­ne drža­ve, na nači­ne koje ta drža­va pogreš­no kva­li­fi­ku­je kao pre­stup. Ipak, gra­đa­nin postu­pa zako­ni­to jer među­na­rod­no pra­vo tako­đe zabra­nju­je pret­nju silom ili nje­no koriš­će­nje u među­na­rod­nim odno­si­ma, osim u nekim pre­ci­zno odre­đe­nim okol­no­sti­ma u koje, reci­mo, ne spa­da i raz­log za rat uVi­jet­na­mu. To zna­či da u slu­ča­ju Vijet­nam­skog rata, koji me ovog časa naj­vi­še zani­ma, ame­rič­ka drža­va delu­je u svoj­stvu pre­stup­ni­ka. A narod ima pra­vo da pre­stup­ni­ku, tač­ni­je zlo­čin­cu, ne dozvo­li da izvr­ši ubi­stvo. To što će zlo­či­nac vaš poku­šaj da ga spre­či­te u izvr­še­nju zlo­či­na nazva­ti neza­ko­ni­tim, još uvek ne zna­či da on i jeste neza­ko­nit.

Savr­še­no jasan slu­čaj jeste onaj koji se tiče Doku­me­na­ta Pen­ta­go­na. Slu­čaj za koji pret­po­sta­vljam da ste čuli.

Da pojed­no­sta­vi­mo stva­ri: ono što se tre­nut­no deša­va jeste poku­šaj drža­ve da kri­vič­no goni lju­de koji uka­zu­ju na nje­ne zlo­či­ne. U osno­vi, sve se svo­di na to.

Dalje, to je oči­gled­no apsurd­no i mi ne sme­mo obra­ća­ti pažnju na to izvr­ta­nje sva­kog razum­nog sud­skog pro­ce­sa. Osim toga, mislim da posto­je­ći sistem zako­na čak i objaš­nja­va zaš­to je to apsurd­no. Ali ako se poka­že da on to ipak ne čini, mi smo u oba­ve­zi da se suprot­sta­vi­mo takvom prav­nom siste­mu.

Fuko:

Dakle, vi u ime neke više prav­de kri­ti­ku­je­te funk­ci­o­ni­sa­nje sud­stva.

Ovde se poja­vlju­je važno pita­nje. Tač­no je da se u svim druš­tve­nim bor­ba­ma uvek posta­vlja pita­nje „prav­de”. Da bude­mo pre­ci­zni, bor­ba pro­tiv kla­sne prav­de, pro­tiv nje­ne nepra­ved­no­sti uvek je deo druš­tve­ne bor­be: otpuš­ta­nje sudi­ja, pro­me­na sudo­va, pomi­lo­va­nje osu­đe­ni­ka, otva­ra­nje zatvo­ra uvek je bilo deo soci­jal­nih pro­me­na čim su one, makar i u maloj meri, posta­le nasil­ne. U današ­njoj Fran­cu­skoj funk­ci­o­ni­sa­nje sud­stva i poli­ci­je meta je napa­da onih koje nazi­va­mo „levi­ča­ri­ma”. Ali ako je u bor­bi reč o prav­di, onda se ona pre­tva­ra u sred­stvo moći; ne radi se o nadi da će konač­no jed­nog dana, u ovom ili onom druš­tvu, lju­di biti nagra­đi­va­ni u skla­du sa svo­jim zaslu­ga­ma i kažnja­va­ni u skla­du sa svo­jim pre­stu­pi­ma. Ume­sto da o soci­jal­noj bor­bi misli­mo u poj­mo­vi­ma prav­de i neprav­de, mi prav­du tre­ba da sta­vi­mo u kon­tekst soci­jal­ne bor­be.

Čom­ski:

Da, ali vi sigur­no misli­te da je vaša ulo­ga u tom ratu pra­ved­na, da vodi­te pra­ve­dan rat. Smatram da je to veoma važno. Ako misli­te da vodi­te nepra­ve­dan rat, onda ne može­te sle­di­ti taj način raz­miš­lja­nja.

Hteo bih done­kle da pre­for­mu­li­šem ono što ste rekli. Čini mi se da raz­li­ka nije izme­đu legal­no­sti i ide­al­ne prav­de, ona je pre izme­đu legal­no­sti i više prav­de.

Sla­žem se da nismo u pozi­ci­ji da stvo­ri­mo sistem ide­al­ne prav­de, kao što nismo u pozi­ci­ji da u sve­sti stvo­ri­mo ide­al­no druš­tvo. Za takav posao nema­mo dovolj­no zna­nja, suvi­še smo ogra­ni­če­ni i op­te­re­će­ni pred­ra­su­da­ma i slič­nim. Ali jesmo u pozi­ci­ji – a mora­mo delo­va­ti kao razum­na i odgo­vor­na ljud­ska bića – da zami­sli­mo bolje druš­tvo i sistem više prav­de i da im se pri­bli­ži­mo. Dalje, ovaj viši sistem sigur­no će ima­ti i neke mane. Ali ako viši sistem prav­de upo­re­di­mo sa posto­je­ćim siste­mom, ne pada­ju­ći u isku­še­nje da taj viši sistem sma­tra­mo ide­al­nim, onda može­mo tvr­di­ti sle­de­će:

Pojam zako­ni­to­sti ili legal­no­sti i pojam prav­de nisu iden­tič­ni, ali nisu ni pot­pu­no raz­li­či­ti. Uko­li­ko legal­nost obu­hva­ta prav­du u smi­slu više prav­de, koja uka­zu­je na bolje druš­tvo, onda mi tre­ba da poš­tu­je­mo zakon, da pri­si­li­mo drža­vu da poš­tu­je zakon, da pri­si­li­mo veli­ke kor­po­ra­ci­je da poš­tu­ju zakon, da pri­si­li­mo poli­ci­ju da poš­tu­je zakon; narav­no, ako ima­mo moći za to.

Narav­no, u onim zemlja­ma gde legal­ni sistem ne samo što ne pred­sta­vlja višu prav­du već je pre izraz teh­ni­ke tla­če­nja, kodi­fi­ko­va­ne u odre­đe­nom auto­krat­skom siste­mu, razum­no ljud­sko biće tre­ba da mu se suprot­sta­vi; bar zato što iz nekog raz­lo­ga to ne može da čini u prak­si.

Fuko:

Ali želeo bih samo da odgo­vo­rim na vašu prvu reče­ni­cu u kojoj kaže­te kako ne biste vodi­li rat za koji misli­te da nije pra­ve­dan.

Hteo bih da vam odgo­vo­rim na Spi­no­zin način i kažem kako pro­le­ta­ri­jat ne vodi rat pro­tiv vla­da­ju­će kla­se zato što taj rat sma­tra pra­ved­nim. Pro­le­ta­ri­jat vodi rat pro­tiv vla­da­ju­će kla­se zato što prvi put u isto­ri­ji hoće da pre­u­zme vlast. I zato što hoće da sru­ši vlast vla­da­ju­će kla­se, on takav rat sma­tra pra­ved­nim.

Čom­ski:

Sa tim se ne sla­žem.

Fuko:

Rat se vodi zbog pobe­de, a ne zato što je pra­ve­dan.

Čom­ski:

Ni sa tim se ne sla­žem.

Na pri­mer, ako sam uve­ren da će pro­le­ta­ri­jat, kad dođe na vlast, stvo­ri­ti tero­ri­stič­ku poli­cij­sku drža­vu u kojoj će biti uniš­te­ni slo­bo­da i dosto­jan­stvo i razo­re­ni pri­stoj­ni među­ljud­ski odno­si, onda ću dati sve od sebe da pro­le­ta­ri­jat ne pre­u­zme vlast. U stva­ri, jedi­ni raz­log za tra­že­nje takve stva­ri, po mom miš­lje­nju, leži u tome što, isprav­no ili pogreš­no, misli­mo da će pome­nu­ta pro­me­na vla­sti dove­sti do ostva­re­nja nekih fun­da­men­tal­nih vred­no­sti.

Fuko:

Ako pro­le­ta­ri­jat pre­u­zme vlast, sasvim je mogu­će da pre­ma kla­sa­ma koje je pora­zio i poko­rio postu­pi na nasil­nič­ki, dik­ta­tor­ski, pa čak i krvo­lo­čan način. Mislim da je to sasvim mogu­će.

Ali ako me upi­ta­te da li je mogu­će da pro­le­ta­ri­jat pre­ma samo­me sebi postu­pa krvo­loč­no, tiran­ski i nepra­ved­no, odgo­vo­ri­ću vam da se tako neš­to može dogo­di­ti samo onda ako pro­le­ta­ri­jat stvar­no ne pre­u­zme vlast, već to u nje­go­vo ime uči­ni neka dru­ga kla­sa, neka mala gru­pa unu­tar pro­le­ta­ri­ja­ta ili odre­đe­ni sit­no­bur­žo­a­ski ele­men­ti.

Čom­ski:

Posto­ji mno­go raz­lo­ga, isto­rij­skih i dru­gih, zbog kojih ni ja nisam zado­vo­ljan tom teo­ri­jom revo­lu­ci­je. Ali čak i ako je pri­hva­ti­mo, ta teo­ri­ja tvr­di kako pro­le­ta­ri­jat tre­ba da pre­u­zme vlast i tre­b da je spro­vo­di na nasi­lan, nepra­ve­dan i krvav način, i to zbog, po mom miš­lje­nju, pogreš­nog uve­re­nja da će taj način postu­pa­nja dove­sti do pra­ved­nog druš­tva, druš­tva u kome će drža­va odu­mre­ti, u kome će pro­le­ta­ri­jat posta­ti uni­ver­zal­na kla­sa itd. Kad ne bi bilo te vrste oprav­da­nja koja se pozi­va na buduć­nost, onda bi nasil­na i krva­va dik­ta­tu­ra pro­le­ta­ri­ja­ta sva­ka­ko bila nepra­ved­na. Ovo je dru­go pita­nje, ali sam ja vrlo skep­ti­čan pre­ma ide­ji nasil­ne i krva­ve dik­ta­tu­re pro­le­ta­ri­ja­ta, poseb­no kad nju spro­vo­de samoproklamovani pred­stav­ni­ci avan­gard­ne par­ti­je, koji će – a ima­mo dovolj­no isto­rij­skog isku­stva da to može­mo pred­vi­de­ti – jed­no­stav­no posta­ti novi vla­da­ri druš­tva.

Fuko:

Da, ali ja ne govo­rim o vla­da­vi­ni pro­le­ta­ri­ja­ta koja će po sebi biti nepra­ved­na; ima­te pra­vo kad kaže­te da bi to bilo suvi­še lako. Hoću da kažem da vla­da­vi­na pro­le­ta­ri­ja­ta u odre­đe­nom peri­o­du može uklju­či­ti nasi­lje i nasta­vak rata pro­tiv druš­tve­ne kla­se koja nije do kra­ja pobe­đe­na.

Čom­ski:

Vidi­te, ja ne kažem da posto­ji apso­lut­na… na pri­mer, ja nisam bez­u­slov­ni paci­fi­sta. Ne tvr­dim da je upo­tre­ba nasi­lja pogreš­na pod svim okol­no­sti­ma, čak i kad je koriš­će­nje nasi­lja u odre­đe­nom smi­slu nepra­ved­no. Mislim da mora­mo pro­ce­ni­ti rela­tiv­nu pra­ved­nost.

Ali upo­tre­ba nasi­lja i stva­ra­nje odre­đe­nog ste­pe­na neprav­de može se oprav­da­ti samo na teme­lju pro­ce­ne – koju uvek tre­ba uzi­ma­ti vrlo ozbilj­no i sa veli­kom dozom skep­ti­ci­zma – da se to nasi­lje spro­vo­di radi posti­za­nja pra­ved­ni­jeg cilja. Ako ono nema takvo ute­me­lje­nje, onda smatram da je ono pot­pu­no nemo­ral­no.

Fuko:

Ne mislim, bar kad se radi o cilju koji pro­le­ta­ri­jat sebi posta­vlja u kla­snoj bor­bi, da je dovolj­no reći kako se taj cilj sasto­ji u ostva­re­nju više prav­de. Ono što će pro­le­ta­ri­jat posti­ći ruše­ći kla­su koja je tre­nut­no na vla­sti i sam pre­u­zi­ma­ju­ći vlast jeste uki­da­nje vla­da­vi­ne kla­sa uopšte.

Čom­ski:

U redu, ali to je dodat­no oprav­da­nje.

Fuko:

To jeste oprav­da­nje, ali ne ono koje se pozi­va na prav­du, već ono koje se pozi­va na moć.

Čom­ski:

Ali to jeste pozi­va­nje na prav­du, i to zato što se konač­ni cilj te bor­be opi­su­je kao pra­ve­dan.

Nije­dan lenji­ni­sta niti bilo koji dru­gu levi­čar neće reći: „Mi, pro­le­ta­ri­jat, ima­mo pra­vo da pre­u­zme­mo vlast i onda sve osta­le pobi­je­mo i baci­mo u kre­ma­to­ri­jum.” Kad bi to bile posle­di­ce dola­ska pro­le­ta­ri­ja­ta na vlast, onda to narav­no nika­ko ne bi bilo u redu.

Pre­ma osnov­noj zami­sli – pre­ma kojoj sam iz već pozna­tih raz­lo­ga skep­ti­čan – taj period nasil­ne dik­ta­tu­re, odno­sno nasil­ne i krva­ve dik­ta­tu­re oprav­da­va se time što će dove­sti do uki­da­nja kla­snog tla­če­nja, do cilja za koji se vre­di bori­ti. Ta konač­na kva­li­fi­ka­ci­ja može da oprav­da čitav podu­hvat. Dru­go je pita­nje da li ona to i čini.

Fuko:

Ako dozvo­li­te, u ovom slu­ča­ju biću niče­a­nac. Dru­gim reči­ma, sma­tram da je ide­ja prav­de po sebi ide­ja koja je nasta­la i delo­va­la u raz­li­či­tim tipo­vi­ma druš­tva kao sred­stvo odre­đe­ne poli­tič­ke i pri­vred­ne moći, odno­sno sred­stvo usme­re­no pro­tiv te moći. Ipak, meni se čini da sam pojam prav­de delu­je unu­tar kla­snog druš­tva kao zah­tev i cilj za koji se zala­že potla­če­na kla­sa.

Čom­ski:

Ne sla­žem se sa tim.

Fuko:

Nisam sigu­ran da bi u bes­kla­snom druš­tvu i dalje kori­sti­li ovaj pojam prav­de.

Čom­ski:

E, sa ovim se stvar­no ne sla­žem. Mislim da posto­ji neka vrsta apso­lut­ne osno­ve – nemoj­te me suvi­še pri­ti­ska­ti da je opi­šem jer to nisam u sta­nju da ura­dim sa malo reči – neki fun­da­men­tal­ni ljud­ski kva­li­te­ti u koji­ma se teme­lji pojam prav­de.

Smatram da naše posto­je­će siste­me prav­de ola­ko opi­su­je­te kao siste­me kla­snog tla­če­nja. Ne mislim da se oni mogu izjed­na­či­ti sa tla­če­njem. Sla­žem se da oni deli­mič­no ote­lo­vlju­ju siste­me kla­snog tla­če­nja i ele­men­te dru­gih vrsta tla­če­nja, ali nagla­ša­vam da oni tako­đe ote­lo­vlju­ju i težnju ka istin­skim huma­nim vred­no­sti­ma prav­de, pri­stoj­no­sti, lju­ba­vi, fino­će i sim­pa­ti­je.

I mislim da ćemo u sva­kom budu­ćem druš­tvu, koje narav­no nikad neće biti savr­še­no, ima­ti takve poj­mo­ve, poj­mo­ve za koje se nada­mo da će ade­kvat­ni­je ote­lo­tvo­ri­ti odbra­nu fun­da­men­tal­nih ljud­skih potre­ba, uklju­ču­ju­ći i potre­bu za soli­dar­noš­ću, sim­pa­ti­jom i slič­nim stva­ri­ma, ali će vero­vat­no i dalje na neki način izra­ža­va­ti neprav­du i ele­men­te tla­če­nja posto­je­ćeg druš­tva.

Među­tim, mislim da ono što opi­su­je­te važi samo za prilično raz­li­či­te situ­a­ci­je.

Na pri­mer uzmi­mo slu­čaj među­na­rod­nog suko­ba. Tu ima­mo dva druš­tva koja poku­ša­va­ju da jed­no dru­go uniš­te. U takvom suko­bu ne posta­vlja se pita­nje prav­de. Jedi­no pita­nje koje se posta­vlja jeste na čijoj ste stra­ni. Hoće­te li bra­ni­ti vaše druš­tvo i uniš­ta­va­ti ono dru­go?

Mislim da su se u odre­đe­nom smi­slu, ako apstra­hu­je­mo od mnoš­tva isto­rij­skih pro­ble­ma, sa ovim suo­ča­va­li voj­ni­ci koji su tokom Prvog svet­skog rata kasa­pi­li jed­ni dru­ge. Oni su se bori­li ni za šta. Oni su se bori­li za pra­vo da uniš­ta­va­ju jed­ni dru­ge. A u takvim okol­no­sti­ma pita­nje prav­de se ne posta­vlja.

Narav­no, i tada je bilo razum­nih lju­di, od kojih je veći­na dopa­la zatvo­ra. Dovolj­no je da pome­ne­mo Kar­la Lip­kneh­ta s jed­ne i Ber­tran­da Rase­la s dru­ge stra­ne. Oba ova čove­ka shva­ti­la su da je među­sob­no ubi­ja­nje liše­no smi­sla, to jest da se ono ne može oprav­da­ti pozi­va­njem na prav­du.

Dalje, ove lju­de nji­ho­va oko­li­na sma­tra­la je luda­ci­ma ili zlo­čin­ci­ma, a oni su u stva­ri bili jedi­ne nor­mal­ne oso­be.

U okol­no­sti­ma o koji­ma vi govo­ri­te, u okol­no­sti­ma u koji­ma se ne posta­vlja pita­nje prav­de, već je važno samo ko će u bor­bi na život i smrt odne­ti pobe­du, jedi­na ljud­ska reak­ci­ja jeste zah­tev da se sa tom kla­ni­com pre­ki­ne i da se pod­ne­se sud­bi­na koja obič­no poga­đa takve lju­de. A ta sud­bi­na, to je robi­ja, pone­kad i smrt, stva­ri koje se deša­va­ju razum­nim i moral­nim lju­di­ma.

Ali, po mom miš­lje­nju, to nije tipič­na situ­a­ci­ja kod lju­di. To nije situ­a­ci­ja u kojoj se nala­ze kla­sna bor­ba i soci­jal­na revo­lu­ci­ja. Tu se ne radi o pro­stom suda­ru dve moći. U kla­snoj bor­bi i revo­lu­ci­ji vi ste u oba­ve­zi da nave­de­te moral­ne raz­lo­ge ili, ako ih nema­te, da se povu­če­te iz te bor­be. Raz­log za soci­jal­nu revo­lu­ci­ju ne može biti samo želja da se vlast jed­ne zame­ni vlaš­ću dru­ge kla­se. Cilj soci­jal­ne revo­lu­ci­je jeste ostva­re­nje pra­va, rea­li­zo­va­nje osnov­nih ljud­skih potre­ba, a ne ruše­nje jed­ne i dovo­đe­nje dru­ge kla­se na vlast.

Fuko:

Imam li vre­me­na za odgo­vor?

Elders:

Da.

Fuko:

Koli­ko? Jer…

Elders:

Dva minu­ta. (Fuko se sme­je.)

Fuko:

Ali rekao bih da je to nepra­ved­no. (Svi se sme­ju.)

Čom­ski:

Apso­lut­no, da.

Izvor: Glif

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close