Piše: Ismail Raji Al-Faruqi
Islamska država koju je poslanik Muhammed (neka je mir i blagoslov s njime) osnovao nakon Hidžre nije bila samo država nego i svjetski poredak. On je poznavao političke sisteme koje je i svijet poznavao… Poslanik je pokušao donijeti novu definiciju čovjeka i građanina koju nijedan model, ni carstva ni plemena, nije dotad predstavio. Definirati čovjeka u odnosu na političku strukturu moći u kojoj živi, u odnosu na pleme u kojem je rođen ili zemlju u kojoj su on i njegovi roditelji odrasli, značilo bi uvredu i degradiranje toga čovjeka. Mnogo doličnije i dostojanstvenije za čovjeka jeste da bude identificiran kroz njegovu religiju ili ideologiju. Vladari, krvne veze, boja kože i imovina imaju svoj značaj, ali taj značaj ne može igrati ulogu u definiciji čovjeka.
Prije Hidžre postojala su carstva, a mnogi carevi nastojali su steći nadmoć nad ostatkom svijeta. Graditelji carstava koji su živjeli prije Hidžre imali su ideju svjetskog poretka u kojem bi čovječanstvo i četiri strane svijeta bile pod vladavinom jednog sistema moći. Oni su možda imali na umu i preobraćanje cijelog čovječanstva u jednu religiju – njihovu. Proces kojim se trebalo izgraditi svjetsko carstvo bilo je osvajanje, a religijsko preobraćenje je zamišljeno kao nasilno i netolerantno. Zamisao svjetskog poretka u kojem različite ljudske skupine čine sastavne članove nije rođena, niti je bila poznata ideja jednog zakona koji bi mogao upravljati odnosima između ljudskih skupina. U predhidžretskoj historiji zapisani su brojni slučajevi u kojima je jedna skupina drugima nametnula svoj zakon kao i svoje bogove, običaje i moć. Potomak Zapada ponosno ističe holandskog mislioca iz XVII stoljeća, Grotiusa (1583–1645) koji je uspostavio skromne početke zapadnjačkog međunarodnog prava. Njihov ponos im ne dopušta da vide da je “njihov“ Grotius pronašao inspiraciju u istom racionalizmu XVII stoljeća – preteče prosvjetiteljstva – koji se temeljito okoristio epistemologijom islama. I oni potpuno ignorišu činjenicu da je Hidžra 622. godine formirala prvi svjetski poredak i zasnovala ga na nepromjenljivom pravu, nedodirljivom za okaljane ruke careva i vlastodržaca.
Islamska država koju je poslanik Muhammed (neka je mir i blagoslov s njime) osnovao nakon Hidžre nije bila samo država nego i svjetski poredak. On je poznavao političke sisteme koje je i svijet poznavao. Model carstva bio je ostvaren u Vizantiji i Perziji, a plemenski modeli širom Arabije. Pored njih, moreplovci i putnici sigurno su donijeli zapise o drugim državama izoliranim od ostatka svijeta. Poslanik je pokušao donijeti novu definiciju čovjeka i građanina koju nijedan model, ni carstva ni plemena, nije dotad predstavio. Definirati čovjeka u odnosu na političku strukturu moći u kojoj živi, u odnosu na pleme u kojem je rođen ili zemlju u kojoj su on i njegovi roditelji odrasli, značilo bi uvredu i degradiranje toga čovjeka. Mnogo doličnije i dostojanstvenije za čovjeka jeste da bude identificiran kroz njegovu religiju ili ideologiju. Vladari, krvne veze, boja kože i imovina imaju svoj značaj, ali taj značaj ne može igrati ulogu u definiciji čovjeka. Čovjek je veći od bilo kojeg, odnosno od svih tih elemenata. Njegova vizija stvarnosti, njegova životna filozofija, percepcija svijeta i historije jeste ono na osnovi čega se on može definirati i identificirati.
Prvo, Medinski sporazum je uspostavio muslimansku zajednicu kao višeplemensko, višerasno društvo slobodnih pojedinaca koji su svojevoljno odlučili pridružiti joj se kao organizaciji međusobnog pomaganja, društvenog poretka i zajedničkog djelovanja za zajedničku dobrobit.
Drugo, istim sporazumom uspostavljeno jeda islamsku državu čine muslimanska zajednica i jevrejska zajednica, obje kao nezavisne u pogledu njihovih unutarnjih poslova, slobodne da uređuju živote svojih članova prema svojojvlastitoj vjerskoj, društvenoj i političkoj tradiciji. On je obje zajednice obavezao za islamsku državu čiju sigurnost moraju poštovati u zamjenu za to što islamska država garantira zaštitu zajednice od njezinih neprijatelja. S obzirom na to da je vrhovna država islamska, nemuslimanski članovi zajednice nisu dužni služiti u njezinoj vojsci niti se boriti u ratovima. Ukoliko neko od njih poželi služiti, njegova ponuda ne može se odbiti i mora mu se vratiti džizja kojom je platio zaštitu zajednice osiguranu od strane države. Ovo ne znači da se nemuslimanska zajednica ne treba pozivati u islam, ali to znači da se, ukoliko njezini članovi i članice odbace opciju islama, njihova odluka mora poštovati od islamske države i muslimanske zajednice. Bespogovorno, Poslanik je medinske Jevreje pozvao u islam i prije i na dan Hidžre. Oni koji su prihvatili njegov poziv postali su tako jednaki članovi muslimanske zajednice. One koji su odbili taj poziv – a to je bila većina – on je uključio u zajednicu koja čini islamsku državu, dao im slobodu da žive kao Jevreji, da primjenjuju Toru – njihovo zakonodavstvo – i da nastave održavati svoju kulturu pod zaštitom islamske države. Ovo je bio ogroman napredak za njih – jer su u Arabiji postojali samo kao podanici plemena i stoga drugorazredni građani. Preko noći, oni su kao Jevreji postali punopravni građani islamske države.
Treće, Medinski sporazum uspostavio je novi svjetski proedak. Ovo nije bio samo puki sporazum ili konvencija između država, nacija ili plemena; već jedna “superdržava“ s vođom, vladom, vojskom, permanentnim zakonodavstvom i politikom. Dakle, to je bila islamska država koja funkcioniše kao instrument svjetskog poretka. Na njezinom začetku, prvog dana Hidžre, imala je dva sastavna dijela: muslimanski ummet i jevrejski ummet. Osam godina kasnije, dodala je još jedan konstituent – kršćanski ummet, koji su sačinjavali kršćani iz Nedžrana. Te iste godine, prema nekim zapisima, primila je četvrti ummet – Sabijce iz Perzije. Nakon osvajanja Perzije, Indije i Centralne Azije, hinduska i budistička zajednica priznate su kao zasebni ummeti koji uživaju iste privilegije članstva kao i muslimanski i jevrejski članovi. Očito je da je islamska država bila zamišljena kao svjetska država kojoj je povjeren zadatak uspostave svjetskog mira i očuvanja univerzalnog poretka. Islam je osigurao zakonodavstvo kojim se mora održati svjetski mir i poredak zasnovan na slobodi i pravdi. Iako je islamsko, ovo zakonodavstvo nacija nije zakonodavstvo muslimanske zajednice nametnut svakome, već racionalni mehanizam za međunarodni poredak mira, jednakosti i pravde. Za razliku od savremenog međunarodnog prava, koje prepoznaje samo suverene države i nema moć vlastitog provođenja, islamsko međunarodno pravo prepoznaje suverene države kao i ljudske skupine i pojedince. Pod njim, svako ima pravo da se žali ili brani, a pravda je besplatna kako bi joj svi imali pristup.
Svjetski poredak koji islam predočava je onaj u kojem se ljudi, bogatstvo i ideje svuda slobodno kreću, u miru. Život, imovina i moć odlučivanja o vlastitom identitetu i vlastitoj sudbini su svetost – nepovrediva prava svih ljudi. I svi mogu izabrati ummet kojem žele pripadati, mjesto svog prebivališta i posao koji žele obavljati. Na osnovu toga što su ljudi, svi imaju pravo iznositi istinu; svi se mogu uključiti u raspravu, uvjeravati i biti uvjeravani od strane drugih u istinu i vrijednost života i realnosti. Sve dok se ovo pravo ostvaruje u miru, pristojno i s međusobnim poštovanjem, potpuno lišeno nemorala, ono je univerzalno i nikakva ga sila ne može dokinuti. Ali, ako je provođenje tog prava nemoralno, to jest ako uključuje bilo kakvu vrstu podmićivanja ili prijetnji, ukoliko se dopusti da bilo koji element koji nije čisto idejni utječe na proces odlučivanja –ono je neispravno. U tom slučaju, ono se može zaustaviti i treba biti zaustavljeno od strane autoriteta zaduženog za zaštitu društva od subverzije. Nijedna nacija nema pravo da se izolira od ostatka čovječanstva; kada bi to uradila, time bi narušila međunarodni poredak i pravo, a svjetska država imala bi pravo da protiv nje upotrijebi silu. Izgraditi željeznu zastavu oko bilo koje skupine ljudi i izolirati je time od čovječanstva uvreda je za cijeli ljudski rod.
Danas obilježavati Hidžru znači oživjeti je u sadašnjosti, realizirati je. Ništa nije potrebnije, primjerenije i zdravije za ovaj cijeli svijet – koji je po svim standardima obolio zbog međunarodnog nadmetanja u zlostavljanju prirode i podjarmljivanju čovječanstva – od svjetskog poretka poslanika Muhammeda, osmišljenog prije četrnaest stoljeća. Uistinu, ikameel-hidžra (uspostava hidžre) danas ne bi imala nikakav značaj osim ako muslimani s vizijom islama ne bi iskreno počeli pozivati prvenstveno svoje suvjernike muslimane, a onda i cijelo čovječanstvo, da se pridruže redovima onih koji žele novi svjetski poredak zasnovan na miru i pravdi, pobožnosti i vrlinama.
Allah naređuje djelovanje zasnovano na argumentu i na primjeru. Da se svi dokažemo dostojnim Njegove objave!
Prevod: Džemaludin Latić
Tekst je deo poglavlja knjige “Islam i druge vjere” Ismaila Rajia Al-Faruqia. Knjigu ““Islam i druge vjere” objavio je 2017. godine Centar za napredne studije, Sarajevo . Tekst je publikovan uz dozvolu izdavača.
