Zove me nekidan Davor da hoćemo li na skup o jeziku u Saloči od zrcala. Kako nas te stvari obojicu zanimaju, nijesu nas omele ni silne delubije koje su se spuštile na Grad te večeri. Glavna zvijezda bila je profesurica hrvatskog jezika iz klasično-sjemenišne gimnazije gospođa Mirjana Žeravica, koja je u svom više nego nadahnutom izlaganju opetovano istaknula da se (hrvatskog) jezika ne treba bojati, da je svaki idiom (hrvatskog) jezika dobrodošao i treba ga njegovati kao doprinos ukupnosti bogatstva (hrvatskog) jezika. Svaki idiom u svoje vrijeme i na svom mjestu, doma između nas ćemo slobodno govoriti svojim mjesnim odnosno kućnim idiomom, a u školi, javnosti (hrvatskim) književnim standardom. Ideje, primjeri su nezaustavljivo navirali, sustizali jedni druge, izlagačica kao da je tonula u trans gubeći svijest o vremenu koje troši i mjestu gdje se nalazi.
Kad se moderatorica napokon nadljudskim naporima uspjela dočepati mikrofona, predala ga je drugoj izlagačici, simpatičnoj dubrovačkoj novinarki gospođi Katarini Fjorović, koja je iznijela baš za ovu priliku izvrstan primjer iz svoje prakse na lokalnom portalu koji uređuje. Napisala je da je policija UHAPSILA određenu osobu, na što da je dobila bulikan (hrvatski: mnoštvo) primjedbi u smislu da je to srbizam, a da je HRVATSKI ispravno UHITITI, pa da je, iako je provjerom utvrdila da se ta riječ navodi u svim rječnicima hrvatskog jezika, na kraju morala ispraviti…A nije trebala, jer ona kao dubrovačka novinarka ima pravo u konkretnom slučaju dati svojoj pretežno dubrovačkoj publici točnu (dubrovački: tačnu), nedvosmislenu informaciju da policija te zgode nije trčala i napokon UHITILA (hrvatski: uhvatila) odnosnu osobu, što je možda i bio slučaj, ali bit poruke je bio da je ona uhapšena, lišena slobode. Kao što smo mi Dubrovčani, iako u ukupnosti hrvatskoga korpusa brojčano zanemarivi, ishodili da se svekoliki hrvatski standard nakloni našemu svetom Vlahu (hrvatski: Vlahi), odnosno Pelješkom (hrvatski: Pelješačkom) mostu, tako bi naše dubrovačko pravo i dužnost trebalo biti naučiti Hrvatsku kako se dekliniraju dubrovačke riječi spašene, odnosno ovjekovječene u ovdašnjim (prez)imenima. Rijetki će u Gradu više rijet da je, na primjer, dr.Borislav Maletić počasni KONSUO Republike Crne Gore u Dubrovniku. Ali, ako se netko baš tako preziva, pa je još i javno eksponiran, poput gospara Željana, onda njegovo prezime valja (slobodno, ne bojati se jezika, uči nas profesurica!) deklinirati po pravilima dubrovačkog idioma iz kojega potječe: izjava gospara Željana Konsula; u Pera Kanjula iza kuće; vanjskopolitički komentar gospodina Davora Gjenerala (Đenèrāla; nominativ: Gjenèrō).
Jadna mala pjesnikinja Lara Čustović, četvrta za stolom, jedva da je dobila priliku išta reći, jer je profesurica potrošila svo predviđeno vrijeme, pa je voditeljica pokušala zaključiti skup najavljen kao “Razgovor o jeziku” sugerirajući da bi deplasirano bilo otvarati diskusiju, s čime se Davor, a ni ja nijesmo složili. Pa je iz Davora navro nezaustavljivi mlaz tema i dilema kumuliranih tijekom (dubrovački: tokom) profesuričinog izlaganja. Uspio je čak i prijeći hrvatski jezični rubikon i spomenuti u relevantnom, posebice njemačkom, slavističkom svijetu cijenjenu lingvisticu dr.Snježanu Kordić i njezinu, dakako ne sam njezinu, znanstveno, lingvistički dokazanu i statistički potkrijepljenu tezu da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govori „standardnim varijantama jednog te istog policentričnog standardnog jezika“. Čim je Davor, zahvaljujući ponajviše momu bezobraznom upadu u njegov tijek misli, završio, profesurica je zgrabila mikrofon, dozvolila (ili dopustila?) da se Konsuo i Kanjuo mogu deklinirati po dubrovačkom „standardu“, novinarki poručila da je „uhapsiti“ ipak turcizam, kojega bi, valjda, trebalo izbjegavati; a nije propustila decidirano se ograditi od lingvističkog nauka dr.Snježane Kordić.
Dakle, i bednjanski i komiški i konavoski idiom, iako se njihovi izvorni govornici, kad se, na primjer, po nesreći zateknu u istoj sobi u zagrebačkoj bolnici, međusobno teško mogu razumjeti, dio su bogatstva hrvatskog jezika i treba ih sve njegovati. A pod svaku cijenu, kao vraga crnoga kloniti se srbizama, jer su nacionalna (lingvistička) politika i prisajedinjena (lijepoga li srbizma u ovom kontekstu!) joj nacionalistička Crkva (u Hrvata) definirale da se hrvatski identitet temelji na isključivosti hrvatskog jezika. Koji ima nekih sličnosti s kineskim, pa i bušmanskim jezikom, ali je bitno različit od srpskog, pa i bosanskog, pa i crnogorskog jezika.
Zaključiti je, na nacionalnim planovima, da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski identiteti međusobno različiti taman koliko su različiti jezici kojim govore, a u profesoričinom slučaju, da su njezina, inače zdrava, ljubav i respektabilno znanje o materinjem jeziku zakriljeni nezdravom političkom odnosno religijskom definicijom odnosno deformacijom toga jezika srozanog na instrument nacionalne odnosno nacionalističke odnosno religijske isključivosti.
Darko Kaciga Evropljanin
Glasu Grada / Dubrovnik
