U Metkoviću je nekidan na „osamdesetu godišnjicu mučeničke smrti“ svečano otkrivena spomen ploča ovakvoga izgleda i sadržaja:
„U ovoj kući rodio se 16.veljače 1883.godine
mons.dr. Josip Marija Carević
biskup dubrovački
(1929.-1940.)
Ubijen od partizana
23.ožujka 1945.
U Hrvatskom zagorju
O 80. godišnjici mučeničke smrti
spomen – ploču postaviše vjerni Neretvani
A.D. MMXXV.“
Lijevo na ploči je veliki grb s križem, a desno biskupov portret.
Taj događaj bio je uvod u Dane biskupa dr.Josipa Marije Carevića koje organiziraju Grad Metković, Ustanova za kulturu i sport Metković, Ogranak Matice Hrvatske u Metkoviću te Udruga Hrvatski domobran ogranak Metković. U sklopu programa otvorena je izložba pod nazivom „Damnatio memoriae“ (Zabranjeno sjećanje – zatiranje), a koja da, kako izvješćuje Slobodna Dalmacija, „prikazuje život, djelovanje i mučeničku smrt biskupa Carevića“.
Ploču su otkrili prof. Zorana Vekić, predsjednica Matice Hrvatske u Metkoviću i znani zagrebački Metkovac Mario Talajić, koji je tom prilikom istaknuo da među znamenitim osobama „s područja naše županije nema osobe koja bi svojim podrijetlom, rođenjem, životom i djelom bolje povezala našu neretvansku krajinu, naš Metković, naše neretvansko more, naš Pelješac i naš Dubrovnik“.
A istina je, da se o sudbini eksbiskupa Josipa Marije Carevića ne zna ništa, ni kad je umro, ni gdje, ni kako, pa čak, teoretski, ni je li uopće umro. Ako se malo zagrebe u dostupne kontroverze iz njegova života, može se zaključiti da je baš Crkvi u Hrvata najviše u interesu da Carevićev, kako život, tako i smrt ostanu zaogrnuti velom tajne, da se njegovi posmrtni ostaci nikad ne pronađu, a da se po njegovu životopisu ne čeprka.
Što bi Papi, koji ono bijaše Pio XI, XII ?, da naprasno smijeni dugogodišnjeg navodno uspješnog biskupa u Dubrovniku u naponu snage u 57-oj godini života i natjera ga da navrat-nanos bježi put Zagreba? Je li i do Pape došla informacija da i golubi po Stradunu guguću da ona gospođa koja je sa svojom već poodraslom kćeri uselila u biskupske dvore netom po Carevićem ustoličenju nije njegova nepuča nego majka njihova zajedničkog djeteta? Kako to da se nedugo nakon što se „stavio na raspolaganje“ zagrebačkom nadbiskupu Alajziju Stepincu, obreo i stalno nastanio u stanovitom Vižovju, u crkveno-administrativnom smislu zadnjoj zagorskoj vukojebini, da bi tobože pomagao župniku u čiju župu spada i ta selendra, ne nastanivši se u njegovom koliko-toliko komfornom župnom dvoru, već „kod svoje rodbine“ u potleušici vjerojatno sa zemljanim podom, kod iste one dvije gospođe iz njegove dubrovačke biskupske epizode?
Ne zna se, dakle, pouzdano ništa o smrti biskupa Carevića. Kad bi datum 23.ožujka 1945 bio istinit, od mogućih kategorija ubojica: ustaša, gestapovaca, lokalnih razbojnika, protuha koje su iz ovih ili onih razloga bježali iz države u rasulu, mještana koji su imali ozbiljnih motiva za osvetu itd., partizani, kojih u vojničkom smislu u Zagorju jedva da je tada i bilo, su najmanje vjerojatni počinitelji toga zločina. Dakle, kategoričke tvrdnje ovjekovječene na metkovskoj spomen-ploči da bi Carević bio ubijen od partizana, te da je njegova smrt „mučenička“ su bezbožne, a za kleroustaški mentalitet karakteristične, laži! Baš će zgodno biti pratiti čime će odličnici metkovske Matice hrvatske ili Hrvatskog domobrana odnosno njihovi još odličniji gosti iz crkvenih odnosno povjesničarskih krugova na predstojećim Danima biskupa dr. Josipa Marije Carevića obogatiti konglomerat laži sazidan oko njegova lika i djela na dosadašnjim takvim i sličnim „znanstvenim“ skupovima i povijesnim „istraživanjima“. A trebalo bi i skočiti do Metkovića vidjeti kako je to na izložbi „Damnatio memoriae“ prikazana Carevićeva „mučenička“ smrt.
Kako je razbijanje ovakvih spomen-ploča, istina sa suprotnim ideološkim predznakom, u današnjoj nezavisnoj državi Hrvatskoj (ndH) legitiman i u više od tri tisuće (brojkama: 3000) slučajeva legaliziran čin, što bi se dogodilo ako bi koji Metkovac s mudima, ili, što da ne, moja malenkost na proputovanju kroz Metković, odlučio/la razbiti tu javnu sablazan koja odnedavno nagrđuje jednu metkovsku fasadu? Bi li nas Metkovci linčovali? Bi li nas Turudićev čovjek u Metkoviću kazneno gonio? Po kojem osnovu? Narušavanje javnog reda i mira, oštećenje tuđe stvari? A čija je zapravo ta stvar? Koji je idiot odnosno grupa idiota donio odluku da se izradi i postavi? Koji je idiot odnosno grupa idiota autor teksta na ploči? Tko ih je ovlastio da tu blasfemiju javno naprde đe su je naprđeli? I na koncu, ako mi se na najavljenom proputovanju slučajno u ruci zatekne gogica (dubrovački izraz za čekić srednje veličine, između maloga koraća i velikoga maja), volio bih, u slučaju odštetnog zahtjeva, znati koliko je isplaćeno autorima odnosno klesarima. A i iz čijeg budžeta? Gradskog, matičinog, domobranskog, privatnog Talajićevog?
Skoro bi se složio s gosparom Talajićem da je ovakav tretman svrzibiskupa Carevića najbolja poveznica „naše Neretvanske krajine, našeg Metkovića, našeg neretvanskog mora, našeg Pelješca i našeg Dubrovnika“. U kolektivnoj, nacionalnoj ideološkoj mantri zvanoj – Crkva u Hrvata. Sve da je utemeljitelj kršćanstva/hrišćanstva, dakle i Crkve u Hrvata, Isus stvarno bio „put, istina i život“, a dvije hiljade godina se uvjeravamo da nije, njegove Crkve (u Hrvata, Srpska pravoslavna, Ruska pravoslavna, Fratarska Gospe Hercegovske i bezbrojne druge) izrodile su se u protekla dva milenija, fatalno obilježena njihovim međusobnim, dakako i inovjerskim, netrpeljivostima, u vlastitu suprotnost – stranputicu, laž i smrt.
Darko Kaciga Evropljanin
magazinplus.eu
