Said Šteta: Biiip grlice
Odrastao sam na lijepim pričama, bajkama i basnama, ispričanim onim umilnim glasom mojih učiteljica, Đurđe, Rabije i Katice i nikad učitelja Šemse kada bi onako mrzovoljno iz kafane došao na čas, jer su i učiteljice još tad, sedamdesetih godina prošloga vijeka, smjenjivane po ključu onom nacionalnom. Još tada, naučio sam makar jedno, slušati. Samo ne mogu prihvatiti neke druge, jezovite basne na kojima bi pozavidio i sam Ezop a po dužini i strahobom kojom obiluju i braća Grim. Ova posljednja dvojica su da
ništa drugo za svoju Njemačku učinili toliko da su napisali riječnik njemačkog jezika i ujedinili govorno cijelu Njemačku.
Eto, desi se, da mi prst omakne na onu televiziju koju još zovu i državni servis, kad tamo nakav skup metuzalema i leziljebovića koji prepričavaju basne. Da baš tako, donoseći priče „sa ognjišta“, kako jedan nazva mjesto svoga odrastanja, sebi drage vukojebine ko što je i svaka druga na kugli zemaljskoj, mada su meni zvučale ko one iz gluhog doba noći, prepičavali su i poistovjećivali one oko sebe sa nakim gavranovima, bezbeli crnim, i po njihovoj žestini crnji od najcrnje noći i ako hoćete od ove naše stvarnosti. Jedino šta je bilo zanimljivo da su govorili na tri jezika, srpskom , hrvatskom i bosanskom, a tako se dobro razumjeli, oni tamo u onom državnom parlamentu, dok je nama sa ove strane malih ekrana do uha dopiralo samo biiip.
Nezaustavni, valjda posljedično lošoj probavi, u tom mitološkom provjetravanju prostora zvanog parlament i to državni, pojedinci su otišli tako daleko da su sebe predstavljali nakim orlovima, sigurno ne onim Ćopićevim, koji rano lete, jer su mi svi izgledali ko onaj učitelj Paprika, nosa crvenog od alkohola ili je možda sindrom Pinokia?
Tako u nedogled javljali su se jedni da bi na to odgovorili drugi, mlatarujići rukama ko onaj mitski letač, samo što su se u ovoj priči krila topila od jakih neonskih svjetala i naprijd pomenutih pražnjenja, pa bi se nakon propisane minutaže pozornosti i uključenosti crvene „puljke“ ispred, stropoštavali onako oznojeni od tog „leta“ dole u nivo, gravitacijske obaveznosti, gdje sve kad-tad završi.
I potraja to cijeli dan, ne znajući više čija mati crnu vunu prede jer se i na ekranu vidjelo a nije tehnička neispravnost niti smetnja, samo crnilo. U neka doba objaviše da oni više nisu oni a da će umjesto njih biti opet oni jer je to najbolje za sve nas.
Pritisnem onu crvenu, meni dostupnu „puljku“ na mom daljiskom upravljaču i kontam.
I sutra će djeca iz Konjević polja čekati na livadi ispred OHR-a, i sutra će izmamiti osmjeh starica koja živi u kartonskoj kutiji u po Sarajeva, jer su javili lijepo vrijeme i neobično visoke temperature, i sutra će radnici širom Bosne i Hercegovine tražiti makar jednu od sedamnaest zarađenih plata, i sutra će se gledajući prijateljsku utakmicu sa Argentinom piti uvozno pivo, i sutra će Mostar biti zatrpan smećem ili poplavljen ako padne kiša, taj biser hercegovački, i sutra će naki „drugovi plavi“ u Banjaluci dilati drogu. I sutra ali vjerujte i prekosutra.
I sutra ćemo umjesto himne slušati intermeco.
A sa onijeh malih ekrana, i sutra će oni isti, onako prizemno inovativni i maštoviti ali natprirodno bezobrazni, pričati bajke ili ti basne. Svejedno, ma koliko se upinjali u svom nastojanju da se transformišu u silne ptice one koje nose dobar glas i one zloslutnice, sa ove strane ekrana, u cijeloj Bosni i isto dragoj Hercegovini, mi građani smo najsličniji pingvinima. I hladno nam je, oko srca baška, i tapkamo u mjestu, nikad da poletimo, ovdje na jugu Europe.
Umjesto cvrkuta koji znači život, od onoliko nabrojanih ptica od strane dobro plaćenih debeloguzana, od ispričanih basni, ja sam čuo i zaključio samo jedno, da su oni, svi odreda, ma kojim jezikom pričali, ustvari samo, biiip grlice.
Svi isto seru…
Piše: Said Šteta
www.magazinplus.eu
