Ladislav Babić: KVANTUM FIZIKE ILI KVANTUM NADE?

“Sudbina miješa karte, a mi igramo!” reče jednom prilikom, vjerojatno fatalistički raspoloženi Schopenhauer. Sudbina Bog ili zakon prirode? Po čijim to pravilima ljudi ove planete igraju igru, koja se za mnoge nesretno i prerano prekida, u kojoj su ulozi prečesto životi pojedinaca ili opstanci čitavih društava, zemalja, nacija? “Napisali ste debelu knjigu (“Izlaganje o sistemu svijeta”) o sistemu svijeta, a da niste niti jedanput spomenuli tvorca svemira?” spočitnuo je Napoleon francuskom fizičaru Laplaceu. “Gospodine, ta mi hipoteza nije bila potrebna!”, spremno mu je odvratio poznati učenjak. “Čovjeku je nekako teško, iz ničega, vjerovati u Boga” sjećam se primjedbe slučajne znanice. Za mnoge suvremene, obrazovane, predrasudama neopterećene ljude, ova dilema više ne postoji. Svaka čast knjizi nad knjigama (Bibliji), no do danas je napisano milijune originalnih djela za čije razumijevanje je nepotrebna ta “hipoteza”.
Najjednostavniji logički argument za neprihvaćanje (ne i nepostojanje) nadnaravnog bića, ukratko se može sažeti: Nije na nama da obaramo, već vi morate dokazati svoju hipotezu! Upravo kao i pobornicima raznih Jetija, Nesija i slične ezoterije. Kad se, međutim, uspijete sa vjernicima uplesti u razgovor o tim stvarima, postaje nam očito da oni ne prihvaćaju nikakve racionalne metode dokazivanja, iako poput lovaca neprekidno vrebaju ne bi li svojoj vjeri prilagodili nalaze upravo racionalne nauke. I to očito, ne sebe radi, jer njima je vjera ionako sasvim dovoljna. Jasno je da se vrijednost i doprinosi pojedinaca ne mjere prema njegovoj vjeri, inovjernosti ili ateizmu konačno, i Newton je vjerovao u Prvog pokretača, a na orbiti oko Zemlje ne jednom se već služila sveta misa. Uz humanizam, možda upravo kao jednu njegovu komponentu, nužno je njegovati toleranciju. Toleranciju svjetonazora, vjere, narodnosti, običaja, kulture, civilizacija (mada je ona, po mom mnijenju samo jedna ljudska)… Ali nikako miješati toleranciju sa istinom. Je li samo po sebi razumljivo, da dok se u razredu do njegovog održava vjeronauk, đaci prijavljuju nastavnika koji im, korektno, slika drugačiju sliku svijeta? A znano mi je, to danas nije tako rijetka slika. U “ona” vremena, ne sjećam se (sem ako, možda, ne odemo predaleko u prošlost) da je ikada profesor prijavljivao (zbog čega i bi?) ili maltretirao đaka vjernika. Mnogi prosvjetari, zastupnici naučnog pogleda na svijet, koji ništa pritom nemaju protiv vjere, prisiljeni su pred đacima, u učionici, sa strahom potiskivati i skrivati svoja najblaže rečeno uvjerenja (u stvari, znanja, naučne spoznaje i pogled na svijet). Dok na američkom jugu, sud u tzv. “majmunskom procesu” uzima u obranu darvinizam kao evolucionističku nauku (kontra kreacionizma), dotle nadbiskup Stepinac 1946.g. u svojoj obrani govori:

“Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko, da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje nijedan učenjak svjetskog glasa? Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nemate ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi.”,

pokazujući jednaku odbojnost (neprijateljstvo) prema materijalizmu kao i ovaj (u krinci komunističkih vlasti) prema njemu. Tek pred desetak godina katolička crkva je rehabilitirala Galileja. Daklem, Eppur si muove! Želim reći, tolerantni i ljudski odnosi svakako, ali ne skrivanje i prilagođavanje ili čak stid zbog vlastitog svjetonazora. Jer to su ipak dva svijeta ako se konačno iz svega ne izdiferencira, slično dualizmu val čestica, vjerujem, mnogo manje vjerojatni dualizam Biće Nebiće. Stara konstatacija, danas toliko prozivana, kako je religija opijum za narod (možda više u sekundarnom noli primarnom smislu), po meni je mnogo više neprihvatljiva negoli neistinita. Prvenstveno s obzirom na spomenutu toleranciju. No, na kraju krajeva, i pušači opijuma uglavnom dobrovoljno udahnu prvi dim.

Što se naučnog pogleda na svijet tiče, poslijednjih stoljeća (od Galileia naovamo) dominiraju dva (tri) globalna pristupa:

deterministički (do prve četvrtine XX vijeka)
indeterministički probabilistički (do danas)
determinističko kaotični (upravo se rađa)

Zamijetimo kako ova podjela pokazuje začuđujuće slaganje sa porastom entropije (entropija mjera nereda sistema) svemira jednom od osnovnih zakonitosti svijeta. Pitanje je, u kolikoj mjeri su društveni odnosi, te pitanje čovjeka (jedinke), njegove slobode, etike, morala i estetike, kompatibilni sa prevladavajućim svjetonazorima. Ne dvojimo da se suvremena naučna dostignuća reflektiraju u umjetnosti i ljudskoj praksi. Često se pojava impresionizma povezuje s otkrićem spektralne analize, kubizam s atomističkom strukturom tvari, da ni ne spominjemo utjecaj fotografskog procesa, televizije, računara, na razvoj fotografske i video umjetnosti te kompjutorske grafike. Ali, pitanje koliko se taj utjecaj može utvrditi na cjelinu međuljudskih odnosa i tumačenja same suštine ljudskog bića? Koliko se ustvari ovakva tumačenja smiju oslanjati na vladajuće svjetonazore koji su, uostalom, podložni mijenama, kao posljedica novih naučnih spoznaja? Sa probabilističkog (vjerojatnosnog) stajališta česte su kritike (kod nas posebno dr. I.Supek) marksizma kao nauke odnosno ideologije (indirektno i socijalizma kao društvenog sistema), koji kao počiva na teoriji odraza (nespojivoj sa saznanjima kvantne fizike) te na determiniranom (historijskom) društvenom razvoju inkompatibilnom sa slobodom jedinke, koja (opet kao) slijedi iz principa kvantne fizike. Osnovne postavke su slijedeće: Na temelju klasične (newtonovske i relativističke einsteinovske) fizike, kad jednom znamo zakon koji određuje vladanje čestice, njen početni položaj i brzinu (tzv. početni uvjeti) te konstelaciju tijela i polja u kojima se ona kreće, tada u principu možemo donositi sudove o njenoj prošlosti i budućnosti. Tako je Laplace zamislio demona koji bi, poznavajući sve položaje i brzine tjelesa uz to imao sposobnost savršeno brzog i točnog računanja. Za takvo biće ne bi bilo ničeg neočekivanog u svemiru, jer bi se sve, kako u budućnosti tako i u prošlosti, zbivalo na predodređen način. S tog stajališta, kritičari marksizma ga sagledavaju kao pogled na svijet u kojem je sve (gotovo na teleološki način)
predodređeno: postoje društvene klase, klasna borba je pokretač društvenog razvoja, a eksploatirana klasa (proletarijat) će kao pobjednik ovog sukoba (rukovodeći se principima klasne borbe) neumitno odvesti društvo u pravcu socijalizma unaprijed zacrtanog, besklasnog i beskonfliktnog, po njima utopijskog društva. Kako suvremena fizika barata samo vjerojatnostima (njoj je stran svaki deterministički razvoj), s tog polazišta kreće i njihova kritika. Kad hrpa pobuđenih atoma, prelazeći iz stanja više, u stanje niže energije emitira svjetlost, mi možemo proračunati sumarne karakteristike izračene energije, međutim, nepoznato nam je kad će se i na koji niži energetski nivo spustiti pojedini atom. Možemo samo izračunati vjerojatnosti ovih procesa. S druge pak strane, tzv. Heisenbergove relacije neodređenosti ne dozvoljavaju da se za mikročesticu definiraju kako početni uvjeti, tako ni da se za njih upotrijebi klasični pojam putanje. Pošto je čovjek u osnovi prirodno biće, građeno od mikročestica, to se ovakvom koncepcijom i njegova sloboda izbora i djelovanja tumači probabilističkim zakonima. Jednako se odbija teorija odraza, jer po konceptu kvantne mehanike ne postoji stvar po sebi kao takva, nezavisna od interakcija sa promatračem, čovjekom koji je izučava. Naše spoznaje, prema tome, nisu spoznaje o nečemu što egzistira mimo i nezavisno od nas, već skup komplementarnih (nadopunjujućih) podataka koji slijede iz navedenih međudjelovanja. Daklem, po klasičnoj fizici razdvojeni objekt posmatranaja i posmatrač slijevaju se u jednu nerazdvojnu cjelinu: objekt posmatrač. Ne možemo stvarnost samo tumačiti kao odraz nečeg “vanjskog” u našoj svijesti a da pritom ne uzmemo u obzir i obratni utjecaj te iste stvarnosti na nas. Stvarnost je, ustvari, upravo ova interferencija promatranog i promatrača. Marksistička nauka kao, navodno, čisto deterministička, bazirana na teoriji odraza, prema tom stajalištu, neumitno dovodi do ograničenja ljudske slobode, čovjekova robovanja nekim, naopako shvaćenim historijskim “zakonitostima”, pa konačno i do njegova otuđenja i onečovječenja, s vrhuncem dostignutim u staljinističkim sistemima.

Još je Engels primjetio kako pojedini prirodoznanstvenici nastoje dati konačno tumaćenje društva i čovjeka, na bazi trenutnog, prevladavajućeg fonda naučnih spoznaja. Sjetimo se tzv. vulgarnog materijalizma (mozak luči svijest), maltuzijanskih teorija o naseljenosti ili socijalno darvinističkih koncepcija društva, kao svojevremeno veoma popularnih pogleda. Povijest pokazuje kako mnogi vrhunski naučnici ili sasvim ograničeno gledaju na domete svoje znanosti ili ih neograničeno nastoje proširiti. Krajem 19. stoljeća kad su mnogi bili uvjereni kako je fizika u osnovi završena znanost, tek je lord Kelvin na inače čistom nebu fizike zamijetio tri “oblačka”. Iz kojih su se samo desetak godina kasnije rodile relativistička i kvantna fizika i danas dominirajuće oblasti ove nauke. Nije zgorega spomenuti, kao su se tumačenjima tzv. kopenhagenske škole (na čelu sa N.Bohrom) suprotstavila (zasad, a prema ortodoksnim kvantnim teoretičarima i zauvijek bezuspješno) veoma poznata imena fizike i sama sa znatnim učešćem u razvoju kvantne fizike (Einstein, Bohm, Vigier, de Broglie,…), smatrajući kako “iza” kvantnog nivoa mora da postoji neki subnivo (sa skrivenim parametrima) koji bi objasnio kvantne efekte kao što molekularna teorija objašnjava zakone termodinamike. “Siguran sam da se dragi Bog ne kocka!” protestirao je Einstein protiv dalekosežnih zaključaka kvantne mehanike, kojoj je i sam dao nemjerljiv doprinos. Ne glede na ove kritike, može se utvrditi slijedeća činjenica. Plin koji se sastoji od milijardi atoma (pojedinačno podvrgnutih kvantnomehaničkim zakonima), kao cjelina slijedi praktički savršeno determinističke zakonitosti termodinamike. Nije li onda na sličan način moguća realizacija u osnovi determinističke historije golemog skupa slobodnih ljudskih jedinki, zvanog ljudsko društvo, bez nužnosti da se te jedinke bitno odriču svoje slobode u njenom ostvarenju (ovakva ili onakva ograničenja slobode postoje u svakom realnom društvu, bez obzira na bilo kakve teorije)? Marksizam kao nauka (sasvim razumljivo, ne onaj prvobitni već znanstveno razvijen i usklađen sa modernim spoznajama) upravo to i tvrdi kad se zalaže za oslobođenje čovjeka od svih vidova njegova otuđenja. Ako je u određenom periodu, u sklopu historijskih okolnosti epohe te subjektivnih crta svojih vođa i ideologa, degenerirao znači li da je krivnja na njegovim osnovnim postavkama? Iz Euklidovog aksioma o paralelama slijede ne samo, više od dva tisućljeća vladajuća euklidska geometrija, već i Riemannova i Lobačevskoga i Bolyaia daklem alternativni modeli geometrije. A danas se više ne podrazumijeva apriori da je svijet (svemir) euklidski. To je prije svega pitanje ne teorije već opažanja.

I marksizam, na sličan način slika alternativu, prvenstveno vladajućim socijalnim i ekonomskim odnosima. Alternativa koja je ponudila drugčiji, velikom dijelu (većini) čovječanstva perspektivniji model društvenih odnosa. Treba li ga se odreći stoga, što navodno nije u skladu sa suvremenom fizikom? Zato što je anahrono pozivati na klasnu borbu (ne nužno revoluciju) u času kada nam prijeti totalno uništenje? Zar nije dovoljno robovanje nepravednim društveno ekonomskim odnosima; moramo li robovati pride još i ucjenama, a ključ tih odnosa i te ucjene ionako nije u radničkim rukama? Slažem se da je suludo izazivati atomski rat, ali zar ga zazivaju oni što traže djela i jela, ljudskog integriteta, dostojanstva i uvažavanja, ili oni koji im ga po svaku cijenu (i totalnog uništenja) odriču. Sposobnosti su svakako različito raspoređene među ljudima, ali pravo na slobodu i dignitet ne može slijediti raspodjelu brzine molekula. Ako se slažemo da kršćanstvo sadrži mnoštvo socijalističkih elemenata, tvrdimo li da je u primitivnim zajednicama vladao prvobitni socijalizam, zašto bi on danas bio utopija? Zato što netko zaključava višak kruha (vrijednosti) iza vrata sa sedam brava (koja k tome čuvaju policija i vojska) da bi namirio svoj egoizam u svim prilikama, sa što manje rada? Socijalistička ideja mnogo je starija od kvantne fizike što, jasno, nije sud o njenoj vrijednosti, ali smo sasvim sigurni da će se i dalje razvijati sasvim svejedno da li rukovođena marksizmom ili nekim drugim učenjem. Stvar je u tome da se svijet promijeni a ne tumači. To je poruka za sve nas koju treba razumijeti. Ako od stotine milijuna gladnih širom svijeta, ove godine umre samo nekoliko desetaka milijuna ljudi, ne mislite li ne poduzmete li ništa kako će se naći oni koji će reći: “Kad već umiremo, svejedno je li to od gladi ili od metka. Drugi izbor je barem dostojanstveniji.” Ne poduzmemo li ništa, kažem. I slažem se, najtrajnija revolucija zove se evolucija. Samo, nismo mi strpljivi dinosaurusi da čekamo rezultate njene nedjelotvornosti. Veoma bi se lako moglo desiti da u protivnom, uđemo u onu treću fazu koju navješta suvremena nauka kaos. Kada ispružena ruka očajnika negdje u svijetu, izazove oluju na cijelom planetu (tzv. leptirov efekt).

“Izvesnim fizičarima haos izgleda kao neka vrsta odgovora na problem slobodne volje. Shvatanje da najjednostavnije, izrazito determinističke jednačine mogu da izgledaju upravo kao slučajna buka, nagovešta bar u filozofskom smislu da kalvinistički pogledi na svet mogu da se pomire sa pojavom slobodne volje. Za ljude kao što je Joseph Ford (prof. na Tehnološkom institutu Georgije), haos je također nešto slično najavi smrti za ideje verovatnoće mehanike kvanta. ‘Haos nam apsolutno daje na znanje gde su granice’, kaže on. Prošle godine (1983.g.) on je održao jedno predavanje koje je, po ugledu na Einsteina, nosilo naziv ‘Da li se Bog kocka sa vaseljenom?’ ‘Odgovor je da, naravno’, veli on, ‘Ali postoje i napunjene kocke. A glavni cilj današnje fizike je da se pronađe po kojim pravilima su one punjene i kako ih možemo koristiti u sopstvenu korist.'“

(James Gleick, “Zagonetka haosa”, “Pregled”/1984.g. York Magazine”).

Nakon svega, ne brinite zbog leptira, njih je lako potamaniti zarad obećanja lijepog vremena. S čovjekom to međutim ide teže. I nikad se ne zna kako završi.
preneseno iz “The New

Ladislav Babić
(„Hrvatska ljevica“, 2/1997.)

magazinplus.eu