Kako je nastala država Izrael: Nešto drugačija priča

Piše: Vedran Zubić
www.balkans.aljazeera.net

Na planeti Zemlji, makar prema onome što kažu Ujedinjeni narodi, postoje 193 neovisne i međunarodno priznate države. Na „terenu“ je taj broj i veći, ali neke od onih koje su proglašene nisu međunarodno priznate. Svakako treba konstatirati da i one koje su priznate od većine nisu uvijek dobile priznanje od svih ostalih. Takvih primjera ima u određenom broju kada se govori o političkoj formi koju zovemo država.

Vjerovatno ne postoji država na svijetu čiji nastanak je izazvao toliko kontroverzi i negodovanja kao što je Izrael. Može se zaključiti da nema države na svijetu čiji bi nestanak htjelo više drugih političkih tvorevina. Izrael je relativno mala država površine nešto veće od 20.000 kvadratnih kilometara (kao Slovenija), ali je njen uticaj u svijetu mnogo veći nego što bi se na osnovu površine dalo zaključiti. Dovoljno je reći da je ona jedna od devet država koje (zvanično) posjeduju nuklearno oružje. Bilo bi ih 11 da se Južna Afrika nije dobrovoljno odrekla, a Ukrajina prije 30 godina svoje prepustila istočnom susjedu.

Nacionalna država Jevreja postoji kao ideja još iz druge polovine XIX stoljeća. U periodu buđenja nacionalne svijesti drugih naroda, isto se vezuje i za Jevreje koji žive širom Europe. Tih godina, zahvaljujući Garibaldiju i Bismarcku, nastaju veoma ozbiljne nacionalne države u Europi – Italija i Njemačka. Značajno je istaći i nacionalno buđenje Slavena, posebno u Austro-Ugarskoj, koji tadašnju Rusiju doživljavaju kao „majku“ i uzor.

Priča o Izraelu je ipak nešto drugačija. Svoje bivstvovanje u Europi Jevreji počinju sa Pirinejskog poluotoka (Sefard znači Španjolska) odakle će biti protjerani nakon rekonkviste i protjerivanja Arapa. Da nije bilo tog događaja, ne bi bilo ni Spinoze ni Newtona, ali ni Alberta Einsteina u znanstvenom razvoju kontinenta.

Kroz povijest su doživljavali razne progone i „izopćenja“ u društvenoj zajednici. Sam ples „flamengo“ nastaje kao osnova pojma „izopćen“, a zbog njihovog zatvaranja u Geto u periodu kuge u Veneciji i danas koristimo pojam „getoizacija“. Upravo su slični događaji sa kraja XIX stoljeća uvjetovali da ojača pokret za stvaranje nacionalne države Jevreja po uzoru na moderne nacionalne države u Europi.

Zanimljiv je bio razlog početka njihovog progona na istoku Europe. Oni su u Rusiji optuženi za atentat i ubistvo kralja Aleksandra II. Iako je samo jedan zavjerenik bio Jevrej, ovaj događaj je bio dovoljan da nasljednik Aleksandar III pokrene protjerivanje Jevreja iz carske Rusije. Ovaj „pogrom“ Jevreja, koji je dobio ime po ruskoj riječi za razaranje i pustošenje, je samo ubrzao ideju o stvaranju nacionalne države Jevreja.

Nije bolja situacija bila ni na zapadu Europe. U jezgru demokratije i republike, odnosno u Francuskoj, desila se slična situacija kao i u Rusiji. Godine 1894. je Alfred Dreyfus, Jevrej iz Alzasa u Francuskoj, optužen za izdaju. Bitno je napomenuti da je on jedan od onih Jevreja koji su ostali „Francuzi“ nakon što je Bismarckova Njemačka okupirala Alzas. Optužbom da radi za Nijemce razvio se ozbiljan antisemitizam u Francuskoj. Iako je čuveni Emil Zola uspio osloboditi osobno Dreyfusa iz doživotnog zatvora, antisemitizam nije nestao.

Možda suštinski, a posebno ne pravno, ovi događaji nisu usmjerili Theodora Herzla na ideju o nastanku Izraela, ali je podsvijest antisemitizma to sigurno uradila. Herzl je bio Jevrej iz tadašnje Austro-Ugarske koji se prvi zalagao za formiranje Izraela. Idejni je začetnik, krajem XIX stoljeća, cionističkog pokreta, koji je dobio ime po brdu Zion (Har Zion), jednoj od utvrda u Izraelu. Želja cionista je bila formiranje Izraela te vraćanje Jevreja u Erets Yisrael (Izraelska zemlja). Theodor Herzl nije doživio nastanak Izraela, ali se jedno brdo u Jerusalemu na kojem je vojno groblje zove po njemu.

Iako posljednjih 75 godina gledamo formiranje Izraela u regiji koju pogrešno i subjektivno zovemo „Bliski istok“ (to je Kini daleki zapad), bilo je i drugačijih ideja o formiranju Izraela. Čak su pojedini smatrali da država Jevreja treba biti u Argentini, a neki čak da to bude na teritoriji Ugande. Takve ideje se danas rijetko spominju, ali je jasno da se o formiranju Izraela dosta raspravljalo i u periodu koji je bio mnogo prije 1947. i 1948. godine.

Početak XX stoljeća, a posebno Prvi svjetski rat, razvio je i nacionalnu svijest Arapa. I oni su htjeli nacionalnu državu po uzoru na Europu. Selim je početkom XVI stoljeća okupirao balkanski prostor i Osmanlije su ovdje bile više od 400 godina. Tada sile Europe, Britanija iznad svih, obećavaju Arapima nacionalnu državu ako pokrenu pobunu protiv Osmanlija. „Bolesnik sa Bosfora“ je odavno bio na samrti te je ta pobuna išla lakše od očekivanog.

To obećanje nije bilo do kraja iskreno. Sporazumom „Sykes – Picot“ prostor većeg dijela Arabijskog poluotoka su podijelile dvije velike sile. Britanija „zauzima“ današnji Izrael, dobar dio Jordana i Mezopotamiju, a sjeverno od toga je zona Francuske. Zanimljivo je da Rusija i Italija pristaju na ovaj sporazum Britanaca i Francuza. Tada se Rusiji nudi zona južno od Kavkaza koji je i danas zona konfrontacije u istočnoj Turskoj i Siriji.

Početak XX stoljeća je, zahvaljujući protjerivanju Jevreja iz Europe, obilježen njihovim povremenim doseljavanjem na teritorij današnjeg Izraela. Jevreji su tada uglavnom odlazili preko Atlantika, ali neki su se odlučili za ovaj prostor. U tom periodu na ovoj teritoriji je živjelo gotovo 700.000 stanovnika, a čak 90 posto njih su bili Arapi. Period doseljavanja Jevreja između dva svjetska rata je bio posebno izražen. Oni su statistički sa 11 posto 1922. došli na 30 posto stanovništva 1942. godine. Jasno je da je imigracija pojačana zbog situacije u Europi tih godina, ali to je značajno mijenjalo demografsku sliku i omogućilo nastanak Izraela nakon Drugog svjetskog rata.

Rezolucijom UN-a 1947. godine proglašena je država Izrael. Arapi nisu prihvatili tu rezoluciju o nastanku dvije države, a činili su 67 posto stanovništva. Jevreji su bili za i rezoluciju UN-a iskoristili da 15. maja 1948. godine proglase nastanak države Izrael. Tada je zamišljeno da Jerusalem bude pod međunarodnim protektoratom. To je bio povod za rat čija će posljedica biti „Nakba“, protjerivanje 711.000 Palestinaca i početak vječne netrpeljivosti.

Šestodnevni rat, Jomkipurski rat, palestinske intifade i svi mogući sukobi su posljedica događaja iz 1948. godine, ali i svih onih snova o formiranju Izraela starih 140 godina. Današnja situacija je takva da mnogo više Palestinaca živi van svoje domovine, da čak u dalekom Čileu ima grad Palestino, da u susjednom Jordanu žive brojni Palestinci, a da Palestina u UN-a ima ulogu promatrača.

Dvije regije Palestine, Gaza i Zapadna obala uopće nisu teritorijalno povezane. Ovome treba dodati i stalno demografsko jačanje Jevreja na ovom prostoru te širenje njihovih naselja nauštrb palestinskih. Izrael je gusto naseljena država, ali je Gaza jedna od najnaseljenijih regija na planeti. Na nekih 360 kvadratnih kilometara živi 2,2 miliona stanovnika koje Izrael želi dodatno da „pomjeri“.

Teško da može na planeti postojati „vječni mir“ osim u nekoj utopiji, ali je tužno da postoji regija koja ima „vječni rat“. Da li je za to krivo formiranje Izraela – zaključak neka izvuče svaki čitatelj, ali bi najveća tragedija bila da se Izrael pretvori u ono što je osnovni razlog njegovog nastanka.