Danajski dar Aleksandra Vučića

Pouka naivnima da ih se lakše pridobiva i kupuje

 Autor: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

Otac pjesnika slavni rodonačelnik epske poezije Homer je u europsku kulturu unio pojam Danajskog dara, a ta sintagma se odnosi na Drvenog konja kojeg su, po Odisejevom savjetu, Ahajci ostavili ispred vrata opsjednutog grada Troje kada su prividno napustili bojno polje i otplovili prema Ahaji. Veliki konj je u sebi krio odred dobro naoružanih ratnika, koji su pod okriljem mraka, nakon što su Trojanci trijumfalno uvukli darovanog konja u grad i mirno otišli da spavaju, izašli iz svog skrovišta, otvorili kapije grada svojim tajno pristiglim borcima i omogućili im da uđu u grad i dokrajče ono što je bilo historija i veličina slavnog grada Iliona, najvećeg i najbogatijeg na obalama Male Azije, koji je držao monopol trgovine između Azije i Mediterana i na tome se obogatio.

Jedini pristup

Od Homerovog opisa te historije u upotrebi je ostala sintagma i pouka o lažnom Danajskom daru (Homer Grke naziva Danajcima), koji predstavlja lažni poklon u kojem, u zamjenu za darovani privid, darovatelj dobiva nešto što je istinski vrijedno i bitno, a onaj koji dobiva dar gubi ono što je uistinu bitno.

Ova sintagma, koja je ostala kao pouka naivnim da ih se najlakše pridobiva i kupuje lažnim darovima, pohvalama kako su mudri i dobri, obećanjima i izgledima (“jest ćete zlatnim kašikama”), pala mi je na um kada sam pročitao izjavu predsjednika srbijanske vlade Aleksandra Vučića, koji je u posljednje vrijeme pun slatkorječivih fraza iza kojih najčešće slijede veoma grube realnosti, koji mnogo govori o pomirenju između Bošnjaka i Srba, zaboravljajući pri tome elementarnu istinu da mi, Bošnjaci, nismo nikada ni bili u svađi sa Srbima, da smo stoljećima s njima živjeli zajedno i u slozi i da Srbi, živeći posljednjih pedeset godina prije ovog rata koji nas je sve zavio u crno, nisu ni u čemu bili prikraćeni, zapostavljeni ili u lošijem položaju u odnosu na druge narode u zemlji, nego naprotiv, da su, iako su bili malobrojniji od nas, Bošnjaka, Srbi imali mnogo bolje i utjecajnije položaje i  pozicije nego Bošnjaci ili Hrvati.

Mi, Bošnjaci, smo i u vezi s posljednjim ratom bili do krajnjih mogućnosti miroljubiva strana i odbijali smo rat kao soluciju za probleme između nas, a nama je, kako se zna i na zgražanje cijelog svijeta, javno naviješćen nestanak daleko prije napada na BiH, dakle, dato nam je na znanje da odluka za naše istrebljenje stoji kao jedna od vjerovatnih solucija srpske politike u BiH.

Vučić sigurno zna da smo mi, Bošnjaci, bili ucijenjeni nestankom i napadnuti, a da nismo imali nikakvih sredstava da se branimo osim patriotizma i odanosti slobodi naše zemlje i naroda koji u njoj žive. Nas, stoga, ne zanima i čini nam se samo demagogijom apeliranje na nekakvo pomirenje. Nas zanima otvoren, realistički i odgovoran razgovor dvije ravnopravne strane, koji za polazište ima činjenicu da obje strane bez ustezanja i zadnjih namjera prihvataju jedna drugu kao partnere u razgovorima i u budućnosti koji treba da gradimo, da obje strane ne polaze od vlastitih predrasuda jednih o drugima, nego od onoga što je istina o nama, a to znači da je jedino mogući pristup toj istini da kao polaznu tačku uzmemo ono što jedni drugima o sebi imamo i možemo da kažemo, a ne ono što smo kao krivu sliku jedni o drugima stvarali barem posljednja dva stoljeća.

Nije moguć razgovor među stranama koje smatraju da one presuđuju u pitanjima identiteta, prava i historije drugih, a to je slučaj s nama, Bošnjacima, o kojima Srbi već više od stotinu i pedeset godina stvaraju sliku prema svom nahođenju i istini koju oni vide, a ne prema stvarnom stanju stvari. Tako i u momentu kada Vučić predlaže razgovore o pomirenju, srpska strana, od Dodikove komične administracije do SANU-a, određuje nama, Bošnjacima, čak i ime našeg jezika.

vucic-u-sarajevu

Avaz (Vučić: Bošnjake ne zanima lažno pomirenje)

Neposredni svjedok

Za nas je polazište svakog razgovora da druga strana gleda na nas kao jednak i jednakopravan narod s njegovom historijom i njegovom zemljom koju je uspio očuvati više od jednog milenija unatoč svim ratovima koji su vođeni protiv Bosne, od napada Zete, Srbije, Banovine Hrvatske, Mađarske i drugih zemalja do ovog posljednjeg napada na našu zemlju i narod čiji je neposredni svjedok bio i sam Vučić. Istina je da smo mi, Bosanci i Bošnjaci, bili pod pritiscima raznih vrsta, da su nas progonili i Rim i navedene zemlje, i Turci i Srbi i Hrvati itd., da su nas masovno ubijali i protjerivali iz naše zemlje, i to u stotinama hiljada, kako pokazuje i ovaj posljednji egzodus Bošnjaka po cijelom svijetu.

Istina je da smo u posljednjih stotinu i više godina smjeli biti samo ono što su o nama kazali Srbi ili Hrvati, koji su nas smatrali azijatskim ostatkom koji treba da bude vraćen u Anadoliju, zatim stranim tijelom koje treba da bude odstranjeno iz zemlje, da smo osuđeni na tri velike emigracije, da nam je nuđen opstanak ako postanemo Srbi ili Hrvati, da smo definirani kao vjerska, pa etnička grupa, ali nikada nam nije bilo dopušteno da budemo nacija koja je ravnopravna s ostalim nacijama na našem prostoru.

O nama su sliku u našoj zemlji i u svijetu stvarali srpski i hrvatski historiografi i leksikografi, a mi nismo nikada mogli doći do riječi. Stoga nas zanima samo razgovor s onim ljudima i politikama koje odustaju od tradicije gonjenja i negiranja nas, Bošnjaka, i osporavanja historijskog i teritorijalnog integriteta naše domovine Bosne i Hercegovine, koja je jednako dugo i jednako suvereno država kao bilo koja druga država na Balkanu. Nas, dakle, ne zanima lažno pomirenje, a da stvari ostanu kakve su bile posljednjih stotinu i više godina. Mi, Bošnjaci, oduvijek smo bili pomireni s jednakim pravima i Srba i Hrvata i svih drugih naroda s nama i u našoj zajedničkoj domovini.

Mi nemamo potrebe da ulazimo u razgovor o pomirenju uz uvjet, kako nam to Vučić predlaže, da mi priznamo Republiku Srpsku kao trajnu historijsku tvorevinu, jer je i njemu jasno da takva tvorevina ne može biti trajna, nego je nastala za gadnog vremena i uvjeta koje je stvorio rat kombiniran s genocidom nad našim narodom.

Mi nemamo potrebu da želimo da Srbi priznaju Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu, jer su to oni priznali već u Dejtonu. Svi znamo da je Bosna vječita u našoj historiji, a sve druge tvorevine će logikom nastanka doživjeti svoj kraj.

Sve što je Vučić ponudio je lijepo smišljeno, ali je Danajski dar, pokušaj da za ono što već imamo, priznanje naše države kao trajne historijske tvorevine, Srbi dobiju naše priznanje političkog provizorija iznuđenog putem ubistva stotinu hiljada Bošnjaka, rušenja svih spomenika kulture i genocidnih promjena toponima i svih obilježja postojanja Bošnjaka na tlu na kojem oduvijek žive, uz protjerivanja pola miliona Bošnjaka iz zemlje i njihovo raseljavanje diljem svijeta.

Autor: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ – avaz.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close