Kultura navika: Mi Bosanci
Poseban po mnogo čemu. Nepredvidiv, velikodušan, altruist bez granica i to često na svoju štetu. On je sve po potrebi! Ali on je i neiskorišten potencijal! On je tako “lijepo” odgojen da ga je sramota iskoristiti sav svoj potencijal kako ne bi bocnuo u sujetu komšija ili svih onih koje bi vrlo brzo ostavio iza sebe. On je dobričina koja ne mari za sebe i svoje koliko za druge, pa tako zanemari roditelje, potomke, državu i vjeru. Sve ono što je njegovo a učini mu se sebičnim. A sebično mu često sve njegovo! Pa mu nije važno ako je to cijena koju će platiti da bi ostao poseban. Ko nam kreira ovu posebnost koja ide na našu štetu? Čini se mi, Bosanci.
Važno je da si poseban
Osluškujući one koji nam udjeljuju komplimente za simpatičnost dok smo na dnu tabele, mi se polahko ali sigurno mirimo s mediokritetom i spokoj tražimo u spokoju njihove sujete. Pa nam je deviza: nije važno što si na dnu – važno je da si poseban! I sve tako druge zabavljamo hvaleći se svojim nižim vrijednostima.
Onda bi oni postali razmaženi toliko da bi na nas pristali samo ako bismo im dopustili da upravljaju našim životima. Tad bi Bosanac, pod težinom situacije, bio prisiljen suočiti se istovremeno sa sobom i sa situacijom. Ovo prvo bi mu obično teže padalo! Počela bi mu se mijenjati svijest pod težinom takvog pritiska. Počeo bi sam sebe iznenađivati svojim talentima i zakržljalim sposobnostima. Počeo bi se osjećati samostalno nakon mnogo vremena. Počeo bi osjećati pravo, istinsko samopouzdanje koje je imuno na mišljenja drugih. Počeo bi se osjećati ispunjeno i zadovoljno. Nesputano i sretno. I konačno, dokazao bi sebe sebi!
I tako opet nakon pokazivanja “zuba” i iznenadnog inada, on bi pokazao gdje mu je mjesto u svjetskim dešavanjima. I opet bi osigurao sebi “mirno” okruženje. I onda… Opet bi sebi osigurao priliku da ponovo zaspi. I spava. I spava. Sve do nekog drugog buđenja. Sve dok i sam ne zaboravi da je nekoć bio važan, da je bio neko i nešto. Pa opet počne da se povinuje i sagiba razmaženima i nemoralnima koji prelaze svaku mjeru nepoštivanja.
Biti iznad sebe
Nikako da nađe kontinuitet nakon te uspješno
pređene teške i naizgled neprelazne prepreke. Kao da je taj kontinuitet teži zadatak od te, po uobičajenim standardima, nemoguće prepreke. A nije! Nije! Ali on nikako da to prihvati cijelim umom i potvrdi svakodnevnim navikama. Jer Bosancu je teško da mijenja svoje navike pa makar se uvjerio da su pogrešne. Kao da dira u neku svetost!
Navike su njemu svetinja pa makar ga odvele sto puta u tegobe. Ali on na promjenu gleda kao na neizvjesnost, a ne kao priliku za uspjeh. Gleda je kroz prizmu negativnosti – da promjena donosi neizvjesnost koja je bez okusa. S njom nikad ne zna na čemu je. Može se unaprijediti, poboljšati, izdići iznad sebe i čak i ostati tu mnogo vremena. Baš tu, iznad sebe! Iznad onog kakvim se već dugo smatra. Pa čak toliko dugo da zaboravi kako da se vrati na stari nivo. Nivo kompleksa niže vrijednosti, nesposobnosti, nedostatka volje, traženja spokoja u poniženju i niskim ciljevima. Kao da je zabranjeno pokušati biti najbolji! U onom u čemu su nam svima jednake šanse i otvoreni putevi. U učenju, radu, disciplini, moralu, odgovornosti, poštenju, konstantnoj želji za unapređenjem naših života, u stalnoj želji za održavanjem dobronamjernih misli i odnosa s ljudima.
Je li zabranjeno ustati svako jutro s optimizmom i nadanjima, pa makar trenutno bili u teškim okolnostima, i uinad se ne predati starim navikama pesimističnih razmišljanja. Nije! Ali nam se čini da je glupo misliti pozitivno ako “sigurno” znamo da će se desiti negativno! Pa ako je tako, hajde da bilježimo koliko puta su nam se ostvarile te negativne misli. Rijetko! Jednako možemo izbrojati koliko su nam se iznenada desile negativnosti koje nismo mogli nikako izbjeći i da smo se pripremali. Zato je vrijeme da mi Bosanci izvršimo “update” našeg mentaliteta – izvorni program (tradicija i duh) ostaje uz dogradnju i ispravke ‘bugova’ koji su se nakupljali stoljećima.
